Rakov potok - poslije strijeljanja, tjelesa su bacana u jarke u dužini od jednog kilometra
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 07 Siječanj 2022 19:08
(Pretpostavlja se da je blizu pokopana većina pripadnika vlade NDH)
Spomenik postavljen 1999., u Pavučnjaku uz staru Karlovačku cestu, kao spomen stradalnicima Bleiburga i Križnih putova.
U Rakovom Potoku poznate su dvije lokacije s masovnim grobištima iz Drugog svjetskog rata gdje su Titovi partizani vršili masovne likvidacije zarobljenika, a to su stupnička šuma i tzv. omladinsko groblje.
Šume oko Rakova Potoka kriju brojna stratišta. Zlatko Korenčec od rođenja živi u Rakovu Potoku, odakle je i njegova obitelj. Djed mu je bio u partizanima, a tetak u ustašama. On poznaje lokacije mnogih grobišta kojih ima vrlo mnogo za malo selo pokraj Samobora. Inače, Rakov Potok u II. svjetskom ratu bio je sjecište vojski. Nedaleko od sela završavala je talijanska okupacijska zona.
Stotinjak metara od Omladinskog groblja nalazi se i grobište u koju su partizani bacili tijela domobrana i civila. Tu postoji i spomenik u Starči, gdje su se okupljali partizani. Na tzv. Omladinskom groblju koje je navodno spomen-obilježje za stotinjak ubijenih partizana, a stotinjak metara dalje je masovno grobište gdje su partizani doveli domobrane i civile te ih ubili. Pretpostavlja se da su upravo ti civili bili pripadnici vlade NDH.
Još deset godina nakon kraja rata moglo se raspoznati mjesto gdje su partizani zakopali domobrane i civile. Zemlja se ondje bila slegnula. Danas ga je teško prepoznati jer je sve obraslo. S obzirom na to da se planira širiti lokalno groblje, vjerojatno će se tada naići i na to masovno grobište istakao je 2011., Zlatko Korenčec.
Rakov Potok
Zlatko Korenčec svjedoči da je čuo kako su nakon rata omladinci dolazili na Omladinsko groblje i kad su bacali cvijeće uokolo jedan im je stari partizanski general rekao: “Dobro ste to napravili, ali ovdje više ne bacajte cvijeće. Tu smo mi njih ubijali.”
Upravo u izdanju “Studia Croatica”, odnosno “Instituto Croata Latinoamericano de Cultura” u Buenos Airesu, na oko četiri stotine stranica, prvi put su 1963. god., donesena sustavno obrađena brojna svjedočanstva i analize, doduše na španjolskom jeziku, o zločinu jugoslavenskih partizanskih jedinica na Bleiburškom polju i Križnim putovima. Urednik knjige pod nazivom La tragedia de Bleiburg bio je Ivo Bogdan, a predgovor knjizi napisao je argentinski diplomat Eduard Augusto Garcia, višegodišnji predsjednik “Organizacije američkih država” (OEA). Ivu Bogdana je upravo zbog ove knjige 18. kolovoza 1971. god., likvidirala Titova UDBA.
Ova knjiga je 1970., prevedena na engleski jezik pod nazivom “Operation Slaughterhouse” a 1976., je prevedena i na hrvatski jezik pod nazivom Bleiburška tragedija hrvatskog naroda! U ovoj knjizi se prvi put spominje Huda Jama, gdje svjedok navodi jako točnu procjenu oko 3.000 žrtava koje su žive zazidane, što daje veliki značaj na vjerodostojnosti ovog jako bitnog izvora. U istoj knjizi postoji i svjedočanstvo koje ovdje navodimo:
“Ima mnogo očevidnih svjedoka, koji govore o kolektivnim strijeljanjima, o mjestima zločina i kolektivnim grobovima, koja se nalaze u okolici Zagreba, glavnog grada Hrvatske.
Svjedok br. 98 veli, da je svake noći nakon ulaska partizana u Zagreb čuo u njegovoj okolici, u grmlju oko Rakova Potoka, posebno u šumi Stupnica, pucnjavu odreda za strijeljanje.
„Ubijanja su se obično vršila između 23 i 2 sata u noći. Poslije strijeljanja, tjelesa su bacana u jarke, koje su vojnici kopali za vrijeme rata uzduž puta za Kalinovicu, na putu Zagreb-Karlovac, sve do kuće obitelji Kavur u selu Stupnik, u dužini od jednog kilometra. Jarak, širok oko jednog metra i oko 1,50 dubok, tekao je negdje tamo amo… Ujutro bi prolaznici nalazili dijelove jarka tek zatrpane, a to se je onda dnevno ponavljalo, Kako ti jarci nisu bili dovoljno duboki, obilazili su ih psi, koji su njušili i po koji put izvlačili leševe, dok ih seljaci nisu dobro zatrpali. Pa ipak, uslijed strašnog smrada za vrijeme vrućih dana, nije se onuda moglo prolaziti, pa su tzv., „narodne vlasti” nalagale, da se leševe polijeva karbolom. Siromasi, koji su bili pobijeni, nisu bili iz naših sela, nego su bili dovoženi u kamionima iz raznih sabirnih logora, posebno iz Zagreba.”
U šumi kod Rakova Potoka pretpostavlja se da je pokopana većina pripadnika zadnje vlade Nezavisne Države Hrvatske. O toj vladi malo se govori. Nitko nije istraživao gdje se nalaze posmrtni ostaci. Vladala je zavjera šutnje duga 65 godina. Željko Olujić, odvjetnik Andrije Artukovića, čiji je sin Radoslav zatražio da se otkrije gdje je grob njegova oca, umrlog u bolnici u Dubravi nakon suđenja 1988. godine, kaže nam da je odmah nakon suđenja čuo za tajni pokop članova zadnje Pavelićeve vlade.
SDS odbio istragu
Sjećam se da je na suđenju Artukoviću bilo zahtjeva za iskapanjima, ali sud ih je sve odbio – kazao je Olujić i dodao da je “sudac obrazlagao da to nije predmet kaznenog postupka”. Nakon suđenja javili su mi se mnogi ljudi i iz tadašnje Jugoslavije i iz inozemstva i tada sam dobio informaciju da je vlada Nikole Mandića zakopana pokraj Rakova Potoka, rekao je Olujić. Dr. Nikola Mandić, predratni predsjednik Zemaljskog sabora BiH i Hrvatske narodne zajednice, bio je zadnji premijer NDH. Uz njega su bili dr. Osmanbeg Kulenović i dr. Džaferbeg Kulenović te nekoliko ministara. Englezi su ih iz Austrije izručili partizanima, kao i ministre dr. Mehmeda Alajbegovića, dr. Vladimira Košaka, Slavka Kvaternika, dr. Julija Makanca, general poručnika Miroslava Navratila, dr. Mirka Puka i doadmirala Nikolu Steinflusa, koji su osuđeni i pogubljeni zajedno sa Živanom Kuvadžićem. S njima je bio izručen i lički književnik i Mile Budak, no njegovi su posmrtni ostaci na nepoznatom mjestu. Naznake o mjestu pokopa Mandićeve vlade iscurile su tijekom suđenja Andriji Artukoviću 1986. godine. Jedan od članova tužiteljskog tima, Anto Nobilo, tada je zatražio da se, u sklopu dokaznog postupka protiv Artukovića, iskopa jedna grobnica u koju su bili navodno bačeni kordunski Srbi koje su ustaše strijeljali, no od Službe državne sigurnosti dobio je odgovor da takva grobnica ne postoji. Nobilo je preko prijatelja svog oca, koji je bio policajac, još jednom provjerio tu priču. Oni su mu potvrdili da je istinita i da grobnica postoji.No Služba državne sigurnosti opet je odbacila tu tvrdnju. Mjesto nije moglo biti istraživano. Kako se pokazalo, to je zato što bi na ekshumaciji bili pronađeni samo kosturi pripadnika Mandićeve vlade, a Titov režim je htio pošto-poto spriječiti bilo kakvo hodočašće.
Izvori: Vinko Nikolić, Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, Munchen-Barcelona, 1976.
www.vecernji.hr od 15. veljače 2011.
Uredništvo/komunistickizlocini.net
