Uz 30. godišnjicu monstruoznih velikosrpskih pokolja u Voćinu
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 27 Prosinac 2021 14:36
Srbo-četnički zločini izvršeni su nad Hrvatima u Voćinu i voćinskom kraju od kolovoza 1991. do 13. prosinca 1994. Ovdje obrađujem početak agresije, prve žrtve i lager Sekulinci, masakr 3. i 6. prosinca, krvoproliće u Humu, Bokanama i Kometniku, petak 13. prosinac 1991. god., žrtve i štete, svjedočenja, zaključak
piše Miroslav Gazda za Hrvatsko slovo uz 30. godišnjicu monstruoznih velikosrpskih pokolja u Voćinu, 1991. – 2021. (1.dio).
Povijest
Voćin je zemljopisno smješten na sjeveroistočnim obroncima Papuka na području Zapadne Slavonije. Prvi pisani tragovi dosižu do XII. stoljeća, kada je voćinski kraj pripadao redu templara. No i tada se već spominju kamene zidane utvrde podignute na ovom području zvane Voćin i Drenovac.
Kroz stoljeća spominju se razni zemljoposjednici i vlastela, ali je sve vrijeme ovdje nastanjen hrvatski živalj. Sredinom 16. stoljeća prodorom Turaka pada Voćin i okolni krajevi pod tursku upravu. Ove promjene vlasti omogućuju i naseljavanje muslimanskog i vlaškog življa (ovi potonji su bili turski vazali), koji dijelom ostaju na ovom području i poslije oslobođenja od Turaka koncem 17. stoljeća.
Tijekom nadolazećih stoljeća Voćin s okolicom se razvija u jako proizvodno, obrtničko trgovinsko središte s naznačenim kulturnim i vjerskim životom. Bogatstvom prirode i vodotocima rijeke Voćinke te iznimnog gorskog zraka, Voćin postaje poznato turističko izletište, a župna crkva Pohođenja Majke Božje sagrađena u 15. stoljeću, određuje ga kao katoličko svetište.
Kako ratom za oslobođenje od Turaka, tako i I. i II. svjetskim ratom Voćin je strašno razaran, a dovođenjem srpskog življa, kao nagradu za pobjede, mijenja se nacionalna struktura na štetu Hrvata.
Ovi povijesni događaji omogućili su počinjenje novih zvjerstava i zločina mještana Voćina Srba nad svojim susjedima (komšijama) Hrvatima u Domovinskom ratu.
Početak agresije
Od početka demokratskih promjena sredinom 1990. god. na kojima komunisti, kojima su privrženi Srbi i tzv. Jugoslaveni, gube vlast na razini države pa i u slatinskom kraju, gdje pripada općina Voćin, Srbi voćinskog kraja pripremaju otvorenu pobunu, naoružavaju se i otvoreno prijete oružjem.
Samo mjesto Voćin 1991. broji 1160 stanovnika s ukupno 324 domaćinstva, dok cijela općina Voćina selima: Bokane, Čeralije, Dobrići, Donje Kusonje, Đurđić, Gornje Kusonje, Gornji Meljani, Hum, Hum Varoš, Kometnik, Jorgić, Zubići, Kuzna, Lisićine, Macute, Mačkovac, Nove Kusonje, Popovac, Rijenci, Sekulinci, Smude, broji blizu 3.000 stanovnika, od čega 85% Hrvata i oko 15% Srba i ostalih manjina.
Dana 14. siječnja 1991. u Voćin dolazi Jovan Rašković koji s lokalnim četnički orjentiranim Srbima Milunom Karađićem i Opačićem pohode skup Srba na Kometniku, gdje ispred spomenika poginulim partizanima iz II. svjetskog rata govore, kako ovdje (u Voćinu) treba stvoriti novi Knin, koji treba da bude na čast i slavu srpskom narodu (govor Raškovića na CD-u) te da Srbi ne prihvate novu hrvatsku državu.
Tom prilikom Srbi skidaju hrvatski barjak sa zgrade šumarije i općine, a već 9. lipnja 1991. god. formiraju tzv. oslobodilačke jedinice teritorijalne obrane SAO krajine (Srpska autonomna oblast) Zapadna Slavonija. Iste otvoreno naoružava tzv. JNA (Jugosl. narodna armija), kasnije iz vojarni Slatine i Našica, oružje se dovozi vojnim vozilima, a prati ga kapetan JNA Ranko Dragojević, rodom iz Voćina.
Već 30. lipnja 1991. god. u organizaciji JNA i SDS-a (Srpska demokratska stranka) za područje Slavonije i Baranje, oformljena je XII. slavonska brigada i policija SAO Krajine, a na području Osijeka, Našica, Orahovice i Slatine (Voćina) V. partizanska brigada JNA.
Nešto kasnije uz suglasnost pobunjenih Srba stigle su četničke formacije iz Srbije: „Beli orlovi” i „Srpski pokret obnove” iz Čačka. Mjesto ustroja ovih četničkih jedinica bio je Lager Sekulinci i Gudnoga, u neposrednoj blizini Voćina.
Zveckanje srbočetničkog oružja je sve glasnije te lokalna hrvatska vlast u Voćinu osniva Krizni štab obrane Voćina, organizira 20-ak mlađih mještana Hrvata, naoružanih vlastitim lovačkim oružjem, i određuje noćne straže u Voćinu. Najkritičniji dio mjesta bio je predio Prevenda, nastanjen Hrvatima, dok je dio centra Voćina, u pravcu Đedovice, Slatine i Kometnika te Lisićine bio nastanjen pretežito Srbina.
Praktično, hrvatski živalj na Prevendi bio je u Srbo-četničkom okruženju, što u prvo vrijeme danju i nije bilo tako opasno, ali noću su Srbi puškarali, izvikivali jezive parole i uznemirivali mještane Hrvate. 6. kolovoza 1991. ispred pravoslavne crkve u Voćinu osnovan je i postrojen 1. bataljun 12. slavonske brigade, sastavljen od Srba iz Voćina i okolnih sela, a zapovjednim kadrom profesionalnih JA vojnika i vodećih slatinskih Srba.
Zadatak ove četničke postrojbe bio je rušenje legalno izabrane vlasti u Hrvatskoj (dakako i na području Slatine) i stvaranje etnički čistog područja tzv. „SAO Zapadna Slavonija” u okviru „Velike Srbije”. Za to su mobilizirani uglavnom mladi i za borbu sposobni Srbi, dok su stariji muškarci i žene obnašali logističku potporu.
Veliki broj građana srpske narodnosti iz Slatine, Bukovice i drugih većih mjesta Virovitičke županije pohrlio je priključiti se odmetnicima koje je JA sada već naoružavala i s teškim naoružanjem i oklopnom mehanizacijom.
Zapovjedni kadar I. bat.: komandant obrane Veljko Vukelić, kmd. štaba TO (teritorijalne obmane) Boro Radosavljević, kmd. bataljuna Dragomir Keleuva, kmd. čete za posebne namjene (likvidaciju) Borivoj Lukić, zamjenik kmd. bataljuna Milan Graovac, kmd. čete u Čeralijama Rajko Crnobrnja, kmd. prateće čete Savo Tanović, kom. prateće čete u Voćinu Slobodan Radošević, u Pušini Stevo Ivković, u Lisičinama Ljubomir Makarić, kmd. voda minobacača Milovan Bojčić, baterije VBR-a (višecijevni raketni bacač) Borislav Dobrić, komandir milicije u Voćinu Milan Crnobrnja, načelnik za vezu Ljubisav Obradović, politički komesar Milan Jurišić, operativac u štabu bataljuna Rajko Bojčić i Savo Radošević, načelnik za promet Branislav Bolić, kmd. voda za obranu Balinaca Ilija Dragičević, oficir sigurnosti u štabu Jovan Kokić, kmd. prateće čete u Čeralijama Goran Bosanac.
Osim ovog bataljuna na području Voćina djelovala je komanda Zvečevo s glavnim komandatom – kap. I. klase Borom (Joce) Lukićem, zamjenikom poručnikom — Brankom (Svetozara) Vojnica, kmd. za polit. vaspitanje kapetan I. klase – Milan (Slavka) Čupović.
I. četa na Zvečevu sa103 vojnika, 2 raketna bacača 90 mm, ostalo automatsko i poluautomatsko naoružanje s komandirom – poručnikom Miroslavom (Pavle) Habušem. Udarna četa za područje Čeralije, Macute, Bokane, Balinci, brojila je 200 vojnika, 6 minobacača 82 mm, ostalo poluautomatsko i automatsko naoružanje s komandirom – poručnik Goran (Marka) Bosanac i četni starješina vodnik — Boško (Dušana) Radmilović.
II. četa za područje Gornji Meljani i Sekulinci brojila je 153 vojnika s 2 minobacača i 21 strojnicom, a zapovjednikom Bogdanom (Pantelije) Jorgićem.
III. četa Lisičine brojila je 150 ljudi naoružana s 4 RB (ručni bacač projektila), 5 snajpera i ostalo automatsko oružje, zapovjednik-kapetan Ljubomir (Veljka) Makarić iz Lisičina. IV. četa za Voćin brojila je 119 ljudi, imala je 3 minobacača, 10 strojnica i ostalo automatsko i poluautomatsko oružje, komandir je Slobodan (Joce) Radošević.
Posada Voćina imala je komandu stana s 35 vojnika, a komandir je vodnik Stevan (Dušana) Drezgić, vezist poručnik Dalibor (Đure) Drezgić. Izviđačka jedinica od 10 ljudi s komandirom Radovanom (Milića) Dudakovićem. Četa za posebne namjene od 68 ljudi, komandant Živko (Steve) Đurđević, zamjenik Goran (Bogdana) Bosanac i kontraobavještajci Ljubinko (Mitra) Vladisavljević i Ranko (Milana) Milinović. Posada čete Voćin (IV. četa) brojila je 126 ljudi s komandirom Đorđem (Vojislava) Vlajićem, zamjenikom Stankom (Đure) Slavkovićem, naoružana s 2 minobacača, 4 strojnice i ostalim automatskim oružjem.
Pozadinski vod broji 16 ljudi, a komandir je Branko Kukić. Udama grupa (sudjelovala u masakru u Četekovcu 4. rujna 1991. i Voćinu 12/13. prosinca 1991.) brojila je 13 četnika: komandir Goran (Vasila) Mihajlov, vojnik Damir (Vladimira) Bačić, rođ. 1963. g., Boris (Svetozara) Bauković, rođ. 1960. g., Siniša (Save) Puškarić, rođ. 1960. g., Darko (Bože) Pavlović, rođ. 1960., Siniša (Save) Desanić rođ. 1960. g., Nikola (Steve) Čović rođ. 1951. g., Petar (Save) Puškarić rođ. 1967. g., Milan (Pere) Bojčić rođ. 1970., Savo (Ranka) Lazarac rođ. 1959. g., Boro (Rajka) Ličina rođ. 1956. g., Milan (Pere) Jagodić rođ. 1973. g., Goranka (Petra) Mislić rođ. 1970. g.
Komanda Papučkog odreda broji 21 vojnika sa zapovjednikom kapetanom I. kl. Draganom (Paje) Keleuva i polit. komesarom kapetanom Milanom (Branka) Jurišićem. Specijalni vod pri komandi broji 29 vojnika. VII. četa broji 148 ljudi; kmd. kapetan Milenko (Ilije) Milatić zamjenik kapetan Živko (Lovre) Milaković.
Četa je naoružana sa 17 strojnica, 3 snajpera, 1 MB, i ostalim automatskim oružjem. Tenkistički vod je brojio 32 ljudi; komandir Jovica (Nikole) Ivković, s 8 tenkova ( pretpostavka je da je tenk je uništila Mikleuška satnija HV u selu Krasković), 1 ostao u Humu, a 1 u Voćinu kod tvornice Gaj. Raketarski vod broji 17 ljudi s kmd. poručnikom Borom (Milana) Dobrićem. Mitraljeski vod broji 11, ljudi kmd. Milivoj (Jovana) Simić. Minobacački vod 82 mm i 120 mm broji 51 čovjeka s kmd. Đurom (Zdravka) Novakovićem. Sanitet na terenu broji 31 čovjeka s kmd. Milivojem (Petra) Bogatićem. Sanitetska služba – medicinsko osoblje broji 16 ljudi; načelnik dr. Vasil Mihajlov, bolničari Jelena Radošević, Dušanka Lukić, Darko Teodorović i Milorad Bosanac, ustrojeni u Domu zdravlja Slatina.
Pomoćno sanitetsko osoblje od 13 ljudi s nastavnicima, kapetanom Tomislavom (Mladena) Bursačem, Aleksandrom (Marka) Jakšić, Milenom (Joce) Mihajlov i Živanom (Vojislava) Jagodić, ustrojena u Domu zdravlja Slatina. Intendantura broji 49 ljudi, a od njih je iz Slatine načelnik — stariji vodnik Jovan Popadić, Borislav Grajić, Drena Maravić, Pajo Doljnar, Milorad Ojkić, Ljubiško Subotić, Goranko Bojčić, Mile Puškarić, Bratislav Bogatić i Julijana Tanović.
Materijalno-tehnička služba i ratna proizvodnja broji 23 vojnika; načelnik Zdravko Bosanac i šef farme Radosavci Milan Lazarac.
Veterinarska služba broji 3 čovjeka, načelnik Zoran Vuković.
Posada topova B1 broji 22 vojnika s kmd. Savom Tanovićem. štab teritorijalne obrane broji 14 ljudi s kmd. Borom Radosavljevićem i Rajkom Bojčićem.
Mjesne straže i patrole u Voćinu u ulicama: 6 korpusa (Dubrovačka) 22 vojnika, žrtvava fašizma (Vukovarska) 23 vojnika, 12. proleterske (N.Š. Zrinskog) 25 vojnika, Pašina (Prosinačkih žrtava) 10 vojnika, Karanova ulica (Josipa Martinca) 7 vojnika, Gaj (Gaj) 14 vojnika, Radnička (Vinkovačka) 8 vojnika i Grigor Vitez (V. Udatniya) 5 vojnika. U selu Čeralije mjesnu stražu obnaša 10 vojnika: Stevo Škrobić, Ilija Crnobrnja, Boško Vuković, Mirko Bosanac, Todor Graonja, Stojan Golubić, Vid Starijaš, Marko Veselinović, Stevo Golubović i Dragutin Šekuljica.
U selu Pušina mjesne straže, logistika i komanda mjesta broji 83 čovjeka, u središnjem dijelu Čeralija 37 ljudi (pokrivaju Balinački i Voćinski pravac), i ostala sela oko Voćina ukupno 408 mobiliziranih ljudi.
Prema dokumentima i spoznajama Srbi su pod oružje mobilizirali i rasporedili u jedinice 2.181 naoružanog čovjeka, no puno ih je neraspoređenih, a naoružanih odmetnuto u brda, a sa sigurnošću možemo tvrditi da je i svaki preostali srpski „CIVIL” bio naoružan. Krajem mjeseca rujna 1991. godine u Voćin dolazi 600 srpskih dragovoljaca Šešeljovih četnika „Belih orlova”, i od tada je suživot Hrvata i Srba u Voćinu i ostalim selima izgubio svaki smisao.
Prve žrtve i lager Sekulinci
Dana 10. kolovoza (ponedjeljak) grupa četnika puškara iz pravca Brezika prema drvnoj industriji „GAJ” u pol bijela dana dok se iz vozila Jugovojske ulicom Žrtava fašizma (Vukovarskom) dijeli oružje od kuće do kuće.
Dana 14. kolovoza 1991. god. četnici Zoran Miščević, Dragan Starijaš, Slobodan Bosanac zv. Karas i još 2 četnika naoružani upadaju u hotel „VOĆIN” u Voćinu, maltretiraju i istuku Branka Ilića, poslovođu hotela, i još trojicu Hrvata te odvode Ilića prema lageru Sekulinci i od tada mu se gubi svaki trag. (Kasnijom spoznajom ustanovljeno je da su Branka Ilića ubili četnici Zoran Miščević, Drago Starijaš i Slobodan Bosanac i bacili u jarugu na lageru Sekulinci. Posmrtni ostatci pronađeni su 1992. god. u Gudnogi, identificirani DNK metodom.)
Sljedećeg dana oko 21:00 sat četnici su pucali na objekte kolodvora i zapalili kiosk za novine, očekujući reakciju hrvatske policije, kako bi ih pobili. Svjesni provokacije, a i brojčane premoći četnika, na ovu pucnjavu i palež nije reagirala niti narodna zaštita niti MUP. 18. kolovoza 1991. u kasnim poslijepodnevnim satima četnici postavljaju barikalenaoružane straže na svim komunikacijama brdskog dijela općine; u selima Balinci, Čeralije, Hum, Krasković, Pušina, Gornja Pištana te na taj način potpuno odsijecaju i zauzimaju 14 naselja s pretežito srpskim pučanstvm.
Isto tako u rano jutro 19. kolovoza potpuno opkoljavaju predio Voćina Prevenda od ostalog dijela mjesta (centra Voćina, starog grada, Pašine ulice, pravca Huma i Kalvarije).
Četnici zauzimaju Policijsku postaju (specijalna teroristička postrojba pod zapovjedništvom Borivoja Lukića i Borivoja Radosavljevića) zahvaljujući izdaji policajaca Srba: Steve Šimića, Dragoslava Dokmanca, Zorana Jovakarića, Ranka Radmilovića i Vlajka Tomaševića, koji su pogazili prisegu danu MUP-u Hrvatske i stavili se na raspolaganje svojoj braći Srbima.
U isto vrijeme četnici šalju Hrvata Stevu Bozak na područje Prevende sa zahtjevom da Hrvati iz Narodne zaštite predaju oružje i prijave se u sada milicijsku stanicu SAO Krajine, u protivnom će se izvršiti napad na njih i sve ih pobiti. S pripadnicima Narodne zaštite Voćina nalaze se i pripadnici MUP-a Voćin, koji nisu prihvatili miliciju SAO Krajine: Darko Božičković, Vitomir Dorić i Ivan Benček.
Spoznavši nemogućnost obrane nekolicina branitelja je predalo oružje, dok su neki pobjegli u kuće s oružjem. Uslijedio je vrlo jak pješački napad u trajanju od 30-tak minuta, potom su ponovno zatražili predaju oružja uz obrazloženje da se preostalim braniteljima neće ništa dogoditi. Mještane Hrvate istjerali su iz kuća, oduzeli im oružje, opkoljene dotjerali kod križa na Prevendi, a Boro Lukić naredio im je da moraju prihvatiti Novu vlast SAO Krajine koje je uspostavljena.
Nekoliko dana nakon okupacije Voćina, u svom „pobjedničkom” pohodu po Prevendi, četnik Zoran Jorgić puca u križ na raskrižju u Prevendi.
Hrvati Voćina bili su potpuno razoružani, iako su bili legalno posjedovali lovačko i kratko oružje, a Srbi potpuno naoružani lakim i teškim vojnim naoružanjem.
Ustanovljena je civilna vlast Srba u Voćinu koju su obnašali Ljubiško Novaković, Stanko Dobrojević (zvani Nadugačko), Stanko Dobrojević (zvani Nakratko), Lazar Ojkić, Nikola Čevizović, Nikola Plavšić i Gojko Tomašević. Isti su propisali RADNU OBAVEZU za sve mještane hrvatske narodnosti, reducirali snabdijevanje prehrambenim namirnicama, a kasnije im je kupovanje namirnica u trgovini potpuno zabranjeno. U ovoj borbenoj akciji četnika na Prevendu uključeno je oko 300 Srba četnika, uglavnom mještana Voćina, koji su bili maskirani i pretežito u odorama JA. Unatoč tome mještani Voćina Hrvati prepoznali su Milu Bolića i Iliju Bolića, a i druge četnike, po glasu i izgovoru.
Glavni dužnosnici Vojne vlasti u Voćinu bili su: Borivoje Lukić zap. čete za posebne namjene, Borivoje Radosavljević, kmd. štaba TO (teritorijalne obrane) Slatina, Ilija Sašić, predsj. reg. odbora za SDS Slavonije i Baranje, Rajko Bojčić zamj. kmd. štaba TO, Zoran Miličević zapovjednik logora u Sekulincima, Dragan Dobrojević polit. komesar, Milan Graovac, Savo Radošević i Mladen Kulić obavještajci, Jovan Trbojević (pukovnik JA), kmd. obrane Voćina i Milan Simić zapovjednik specijalnih postrojbi.
Život u okupiranom Voćinu za Hrvate postaje život u logoru
Život u okupiranom Voćinu za hrvatski živalj postaje život u logoru. Hrvatsko pučanstvo bilo je u potpunoj izolaciji bez prava na slobodno kretanje, sastajanje i komunikaciju.
Dana 19. kolovoza u prijepodnevnim satima privedeni su pripadnici narodne zaštite, Hrvati, Ante Šimić i Ivica Dorić te pripadnici MUP-a Darko Božičković, Vitomir Dorić, Ivica Benček na informativan razgovor u miliciju SAO Krajine. Ovdje su pod nadzorom Bore Lukića maltretirani i tučeni, potom su Ivica Dorić i Ante Šimić zadržani, a ostali pušteni kući. Maltretirali su ih Mile Bolić i Goran Bjelivuk. 22. kolovoza 1991. prilikom pokušaja bijega iz okruženja u Slatinu, sela Macute, uhvaćeni su pripadnici Narodne zaštite Voćina Franjo Dorić i Krešo Dorić te pripadnik MUP-a Voćin Darko Božičković, od strane četničkih straža u Macutama, koji obavještavaju Zorana Miščevića zapovjednika interventne postrojbe Voćin.
Miščević ubrzo dolazi s 5 specijalaca u kombiju Šumarije, prevoze zarobljenike na lager Sekulince, povezuju ih lancima, povezuju im oči, ispituju, muče i tuku.
U maltretiranju se posebno ističu Zoran Miščević, Drago Starijaš, Milenko Marić i drugi, koje i pored zavezanih očiju zarobljeni prepoznavahu po glasu.
Iste noći upala je u baraku grupa četnika, hvataju Darka Božičkovića, tuku ga, a potom trpaju u vozilo glasno govoreći da ga vode na strijeljanje. Voze ga kraće vrijeme, a potom vade iz vozila, na nepoznatom mjestu u mrklom mraku i s povezom na očima prislanjaju uza zid, a potom naređuju da se u ustašu (Darka) puca. Uslijedila je kratko tišina, škljocanje oružja i potom dva kratka rafala.
Nastao je samrtni muk, potom glasni kikot četnika koji odvezuju Darka i ponovno ga voze u miliciju u Voćin. Darko je bio polumrtav i sav ukočen od silnog šoka. Dan iza:4908.1991. razmjenjuju ga za četnika Teodora Miščevića.
Razmjenu je izvršio zapovjednik policijske postaje Slatina — Stevo Gojmerac. Traume ovog četničkog iživljavanja kod Darka Božičkovića bit će prisutne dok god je živ.
Franju Dorića i Krešu Dorića, zarobljene na lageru Sekulinci, 22. kolovoza 1991. u poslijepodnevnim satima izvode četnici iz barake, odvode u sumrak, vežu lisicama oko jednog drveta tako da svojim tijelima opašu drvo i tako vezane lancima ih tuku, ispituju o nepostojećem oružju i snagama MUP-a, maltretiraju, vrijeđaju, potom ih ostavljaju tako zalančane 24 sata bez nadzora.
Drugoga dana dolazi grupa četnika s kamionom, polegnu već izmrcvarene Franju i Krešu leđima na sanduk kamiona i vozaju ih šumskim vlakama oko sat vremena. Leđa i potiljak glave zarobljenika su se potpuno okrvarili, a mišićje popucalo, fizičko i psihičko stanje organizma bilo je u kolapsu. Nakon sat vremena silnih muka dovoze ih ponovno na lager Sekulince i trpaju u limeni kontejner unutrašnjeg prostora 1,2 x2,5 metra.
Ovdje ostaju zaboravljeni 3 dana bez hrane i pića i mogućnosti obavljanja nužde. Nakon 3 dana četnici su otvorili kontejner, natjerali Franju i Krešu da ga malo očiste od izmeta i urina, dali im malo jela i bocu vode te ih ponovno zatvorili. Uskoro u isti kontejner dovode i zatvaraju Franju Banovca i Dragu Jurića iz Huma te Željka Tkalčića iz Voćina.
„Opstanak u ovom malenom prostoru bio je užasan. Povremeno su dolazili i tukli nas, repetirali i pucali pored kontejnera, izvikivali da će nas pobiti i slično. Vršili smo nuždu u jedan ugao kontejnera, spavali na sjedeći i lagano umirali u strahu za goli život.”
Nakon 7 dana četnici upadaju u kontejner, izvlače Franju Dorića i Željka Tkalčića govoreći da ih vode na strijeljanje, tovare u auto Vartburg i vozaju šumom, potom dovoze u policijsku postaju, gdje im Zoran Miščević priopćava da su slobodni; skida im lisice s ruku, i povez s očiju te pušta na slobodu. Jozo Gecan iz Voćina dolazi vozilom i prevozi ih kućama. Franjo Dorić se potom krije od četnika po seoskim štagljevima, jamama i u šumarcima sve do oslobođenja Voćina od četničkih snaga 14. prosinca 1991. Isto je činio i Željko Tkalčić da bi sačuvao život.
Krešo Dorić, Franjo Banovac i Drago Jurić ostaju u kontejneru na lageru Sekulinci gdje se četnička tortura nad njima nastavlja i dalje na najstrašnije moguće račine. Svakodnevno ih tuku, plaše strijeljanjem, ne dopuštaju izlazak za nuždu, a hranu i vodu dobivaju svaka 2 do 3 dana.
U isto vrijeme u drugi odjeljak limenog kontejnera dovođeni su i drugi zarobljenici Hrvati: Blaženka Nađ iz Kraskovića, Tomislav Šimanović, iz N. Bukovice, Mirko Vučeta iz Slatine. 20.09.1991. pokušana je razmjena Kreše Dorića, ali nije uspjela te ga četnici ponovno vraćaju u kontejner, a pri tome ga maltretiraju. Dan poslije toga dogovarana je razmjena u Balincima, ali zbog napada četnika na Četekovac, razmjena je propala. Ovaj puta Krešu vraćaju u Voćin u milicijsku stanicu gdje ga čeka supruga i tromjesečno dijete.
Zapovjednik milicijske stanice Mile Crnobranja šalje Krešinog oca u Slatinu vozilom uz valjanu propusnicu, koji dovozi osobu za razmjenu (izvjesnog Matića iz Bokana), a potom puštaju Krešu sa suprugom i djetetom u Slatinu.
U nepunih mjesec dana četničke torture Krešo je izgubio preko 20 kilograma, polomljena su mu 4 rebra i doživio je psihički slom s dugoročnim posljedicama.
Na lageru Sekulinci u limenom kontejneru ostali su Drago Jurić i Franjo Banovac. Jurića su nakon 7 dana torture 28. rujna 1991. god. četnici pustili i vratio se u Hum, psihički i fizički potpuno rastrojen i u šoku, dok su Franju Banovca iz Huma ubili četnici Zoran Miščević i Slobodan Bosanac zvani Karas iz Kusonja i Dragan Starijaš zvan Gagi. Dana 26. kolovoza 1991. na četničkoj barikadi u selu Hum, četnici Ranko Lukić, Vukojević, Plavšić i Veselko Petrušić, zaustavili su Željka Galovića, pretukli ga a potom ga Lukić odvodi u šumu prema Lisičinama i tamo ga zakolje.
*Nastavlja se…
Preneseno iz Zbornika 5. Hrvatskoga žrtvoslovnog kongresa, Zagreb – Voćin, 2010. (str. 555 – 581.)
Izvor: narod.hr/Hrvatsko slovo
