Naše nestalo blago
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 03 Rujan 2023 19:05
Potraga za našim nestalima nikada ne će završiti. To smo im obećali onoga dana kad su nestali odvedeni u nepoznatom pravcu. A mi znamo: ne, oni nisu odvedeni u nepoznatom pravcu jer postoje oni koji su ih odveli i oni znaju taj pravac. Samo ne žele reći.
O toj demonskoj šutnji na koju su se zavjetovali krvnici pisalo se često i mnogo. Jedni su govorili da oni šute jer se boje progovoriti da ih njihovi vlastiti ne likvidiraju. Drugi su tvrdili da znalci ne žele govoriti bez Judinih škuda, a treći su najviše u pravu: ne govore jer su neraskajani, odani zlu i ne odustaju od njega.
Uronjeni osobnim potragama za ostatcima tijela naših najmilijih, spoznali smo jednu bestidnu i neshvatljivu činjenicu: prihvatimo li da se muškarci lakše odaju zlu, da se njihova zaslijepljenost i jara izgaranja zla mjeri snagom razaranja, ostaje neizrečena nada da se žene, majke, djevojke i bake moraju razlikovati od toga i da bi one morale pokazati žrtvinim majkama, djevojkama i bakama gdje leže njihovi sinovi, očevi, muževi i djedovi. Ali ne. I u tim redovima vlada šutnja, ne samo šutnja, nego ordinarna laž koja je uvijek na čelu kolone zla.
Tako se u Hrvatskom Državnom Saboru pojavljuje vlasnica dvorišta u krvavom mjestu Negoslavci (a ima saznanja i o nedalekom bajeru, samom Vukovaru ili Borovom selu pa i kojem drugom dijaboličnom mjestu naše krvave topografije), koja drsko proziva nas koji smo žrtve i tragamo za tisućama naših vrijednih članova. Tu drskost i beznadno ravnodušje nad njihovim zločinima omogućili smo sami svojim politikama i turobnim podaničkim položajem prema nadgospodarima u dalekom dekadentnom gradu Bruxellesu. Vukovar studeni 1991. ulazak četnika u gradI kad god se uzdigne zastupnica dvorišta iz Negoslavaca nad drevne klupe u HDS, zadrhti zemlja u našim srcima odbacujući laž na kojoj počiva čitava suvremena i prošla politika naših mučitelja, a naši mrtvi, koje nismo i ne ćemo zaboraviti, pojave se živi i silni u snazi istine. Oni, ti naši krvnici, ne mogu sačuvati nešto što nisu nikada posjedovali: istinu i čast.
O njihovoj odanosti Nečastivom pisali smo (i ne samo mi nego i mnogi drugi) u raznim povijesnim i književnim tekstovima. Najranije u „Vukovarskim elegijama“ (1999.) iz kojih donosimo odlomak.
Pandžastim nogama grebu po staklima demoni i zadovoljni odobravaju i krevelje se. Malusteran pun dubokih bora, žutim prstom i ljubičastim noktom otvara knjigu na označenoj stranici i čita.
- Danas je osamnaesti dan mjeseca studenoga 1991. godine. Jeste li izvršili dogovoreno?
- Jesmo - odgovara zbor.
- Je li Vukovar pao?
- Jeee - zaurla zbor.
Crne njuške skviče po staklima. Dijabolici cvile od užitka.
- Jeste li nagradili Varoškoga za one njegove riječi: ubijte svakoga kao kera uz tarabu?!
- Jesmo, dobio je plijen - zabruji zbor.
- Jeste li rekli onom žutom ubojici da može činiti što želi?
- Jesmo - zapsiče zbor.
- Jeste li dobro izvršili naredbu rušenja crkava?
- Jesmooo! - zatuli zbor.
Na prozorima njuške ližu staklo od zadovoljstva. Malusteran odlazi iza zastora i nastaje tišina. Vraća se uskoro sagnute glave, pun zelene smrtne vlage, pa zagrebe noktom na novoj stranici.
- Lidice… Oradour… Guernica… Vukovar…
- Tako je - zagrmi zbor.
- Neka priđu oni koji su pripremili nove prijedloge za Oca laži!
Pristupe spodobe. Klanjaju se i nude:
- Nastojimo posijati što više laži preko svojih pomagača i sljedbenika žutoga ubojice. Jedan od njih neki Krivousnić napisao je knjigu o tome kako žrtve sijeku glave krvnicima i izlažu ih na trgu u gradu pored mora!
- Odlično, to ćemo prevesti na sve jezike! Dalje!
- Pustili smo ih da ubijaju svećenike. Jednoga su branitelja pribili na križ!
Na prozorima vrhunac oduševljenja. Demoni se svijaju i grče, sline im cure niz dlakave nagrđene njuške.
- Dopustili smo da opljačkaju galeriju slika i muzej grada Vukovara i sve odnesu.
- Savjesno - pohvali Malusteran.
- Pustili smo da pobiju sve iz bolnice, Sajmišta, Trpinjske ceste, kao i sve što su htjeli. Dali smo alkohola i mesa u dovoljnim količinama. Pustili smo da prvo pljačkaju. Istakle su se neke žene, Dragica i Nada!demon on Freepik
Na prozorima zatuli i zarokće najzadovoljniji dio. Drugi podriguju. Obješenjaci puštaju vjetrove ili mokre.
Onda glas zapita:
- Znaju li gdje su njihovi mrtvi?
- Ne znaju.
- Jeste li učinili da ih zaborave?
Nastade tišina. U dvorani i na prozorima. Ocu laži nije se moglo lagati.
- Nismo mogli, rekli su da će doći po svoje mrtve.
Tada neka nevidljiva ruka prekri mjesec i on posta kao krv. Sutrašnje sunce pocrni kao dlakava kostrijet. Negdje visoko pukne Peti pečat na Bijeloj knjizi i začu se glas duša zaklanih koje vape. Nebo iščeznu kao svijena knjiga. Zabruji strašan glas Pravednikov:
„Dostojan si uzeti knjigu
i otvoriti pečate njezine,
jer si bio zaklan
i otkupio, krvlju svojom,
za Boga
ljude iz svakoga plemena
i jezika,
puka i naroda…“
Nestadoše dvorane u Len Magu, nestade svite Bafometove, uruši se u trenu cijelo tisućljetno zemaljsko kraljevstvo, razbježaše se demoni s prozora, pocrkaše svi lažni bijeli orlovi na svijetu, a ja ostadoh sam samcat nad ruševinama moga grada.
Miris doma, kao vrbe u proljeće i mokre mahovine uz vrbike Dunava i Vuke, prožme me cijela. Na vrhu brda domahuje mi sveti Bono i silazi k meni.
- Napiši knjigu i progutaj! Zagorčat će ti utrobu, ali će ti u ustima biti slatka kao med!
Učinih tako. Napisah knjigu i progutah je. I bijaše mi u ustima kao med slatka, ali kad je progutah, zagorči mi utrobu.
I nije samo jedna otrcana ženska osoba koja se iživljava nad nemoći rasutih zatajenih grobova, sve više je tragičnih likova u ženskom svijetu koje se javljaju po novinama i inim medijima, i koje se ponose prezirom prema žrtvama, pljuju grdnim rječetinama i prostačkim izrazima na gole rane, pišu skaredne scenarije o nevaljalim braniteljima, preskaču svaku istinu i povode se za razularenim ubojicama. svijece2Gdje su te žene i majke, djevojke i bake bile kad se dijelila čast i milosrđe, dobrota i sućut, toplina srca i dar ljubavi? Gdje su bile kad su se dijelili ponos i dostojanstvo, mudrost i ozbiljnost, prepoznavanje istine i razlikovanje od laži?
Pitamo se kako mogu noću mirno spavati dok im iz najbliže jame tik do njihova dvorišta jauk ulazi u sobu, jauk koji počiva u hrvatskoj zemlji, kao što počiva i u vodama našim - Dunavu i Vuki, Krki i Cetini, Savi i Uni? I u planinama našim – Velebitu i čudesnoj malo poznatoj planini Jauk zvanoj. I dalje i dalje… u svemu vidljivom i nevidljivom koje je stvoreno i darovano čeljadetu. I muškom i ženskom.
Nije se ugasilo svjetlo u malim sobama gdje majke mole za svoje sinove i svaki dan čekaju da im kažu: eno, javili su da je vaš sin nađen. A gdje je bio? To majke znaju: kod Boga je bio. Daleko je, ali najsigurnije utočište. Nedohvatno šakama i zubima demonica i demona. Oni i one ostaju izvan našega bića zauvijek.
