Iskazi zatočenika Jasenovca u Beogradu 1942.g. raskrinkavaju velikosrpski mit 2.

Detalji: Objavljeno: Ponedjeljak, 01 Travanj 2024 13:05

Igor Vukić u Beogradu istražio i pročitao Zbirku svjedočenja bivših zatočenika Srba- Zatočenici su izjave dali Nedićevoj Vladi 1942. u Beogradu

Zatočenik Simo Đurković svjedočio je u Beogradu da je u veljači 1942. u jasenovačkom logoru bilo 1450 zatočenika, od toga 250 Srba, a ostalo Židovi i tek poneki Hrvati (katolici i muslimani), jer je većina Hrvata, njih oko 300, početkom siječnja preseljena u Staru Gradišku

Bio sam zaposlen u električarskoj radionici. Tu je radilo oko 20 zatočenika sve Židovi osim nas dvojice Srba. Pored mene drugi je Srbin tu bio Milan Milanović iz Vareša koji je sada u Staroj Gradiški. U radionici se živjelo dosta dobro. Hranu smo imali bolju nego ostali zatočenici, a i postupak ustaških stražara bio je relativno dobar – ispričao je Milivoj Nikolić, bivši jasenovački zatočenik, pred ispitivačima iz Komesarijata za izbjeglice vlade generala Nedića. U Beograd je Nikolić iz Jasenovca stigao početkom travnja 1942. u skupini s još dvanaest tada puštenih srpskih zatočenika. I njegov iskaz nalazi se u knjizi „Jasenovački logor – saslušanja srpskih izbjeglica“, izdanoj 2020. u Beogradu.

„Mi električari smo radili naš posao u radionici, ali smo često obavljali različite popravke na električnim instalacijama u mjestu i okolici po privatnim i javnim zgradama. Razumije se, uz pratnju i nadzor ustaša. Na taj smo način imali prilike doći u kontakt sa stanovništvom i seljacima iz okolice. Moram naglasiti da smo kod svih građana i seljaka Hrvata kao i kod ono nešto Srba, nailazili posvuda na simpatije, sažaljenje i osudu ustaša. Građani i seljaci darivali su nas cigaretama i hranom“, rekao je Nikolić.

Po kućama u kojima su radili dobivali su kavu i hranu za ponijeti u logor, a Hrvati koji su osuđivali ustaše za sebe su govorili da su „mačekovci“. No zanimljivo je da nitko od četrdesetak bivših zatočenika što su prošli kroz Jasenovac ne spominje Vladka Mačeka, predsjednika Hrvatske seljačke stranke, koji je od 15. listopada 1941. do 15. ožujka 1942. bio interniran u Jasenovcu. Možda zato što nije bio smješten u samom logoru, nego je to razdoblje proveo u stanu na prvom katu zgrade u mjestu Jasenovcu u kojoj je bilo zapovjedništvo Radne službe. Ondje mu je uz ostale društvo pravio Vlado Singer, predratni ustaša-emigrant, prvi zapovjednik ustaške obavještajne službe. Singer je također bio zatvorenik. Interniran je u logor jer je propustio spriječiti neke poznanike, koji su bili komunisti, da sudjeluju u postavljanju eksplozivne naprave u zagrebačkoj Glavnoj pošti.

Ošamario ustašu, oduzeo pištolj pa strijeljan

Iako je kao električar radio po logoru i izvan njega, Milivoj Nikolić je u Beogradu rekao da nije vidio mnoge pokolje i ubijanja, „no znao je za njih“. Njegov kolega zatočenik, Joco Čolaković, ispričao je o strijeljanju 25 zatočenika u prosincu 1941. Bila je to kazna jer je Srbin zatočenik Branko Đujić, brijač po zanimanju, jednom ustaši udario šamar. „To se dogodilo u jednoj privatnoj kući gdje je taj Đujić sa tim ustašom i nekim ženskama sjedio u privatnom društvu i pio i onako pijani obojica su se posvadili i Đujić je ustašu ošamario. Tada je ubijen i sam Đujić,a među strijeljanima su bili mahom seljaci iz bijeljinskog sreza“, kazao je Čolaković. Drugi zatočenici naveli su da je Đujić tom ustaši oduzeo i revolver.

Đuro Svjetličić, brijač iz Doboja, uhićen je u kolovozu 1941., nakon izbijanja pobune protiv hrvatske države. Dio uhićenika iz njegove skupine upućen je u Slavonsku Požegu, odakle su otpremljeni dalje u Srbiju. Svjetličić je pak premješten u Gospić, a odatle u Jasenovac, 27. kolovoza pa je tako bio među prvim jasenovačkim zatočenicima. Bio je u logoru kod sela Krapje, gdje je s drugim zatočenicima gradio baraku za stanovanje, a gradio se i nasip za zaštitu od poplave. Židovski zatočenici koji su bili s njima imali su dobru hranu jer su im njihove crkvene općine slale velike količine. Inženjer Franjo Beretin, koji je vodio izgradnju nasipa, odredio da i srpski zatočenici dobiju dio tih pošiljki hrane. „Do konca mjeseca rujna bio je režim u logoru snošljiv, jer su ustaše, koji su nam držali stražu bili sve stariji ljudi iz Osijeka i uglavnom dosta pristojni“, rekao je Svjetličić. On je kasnije pušten iz logora i upućen na posao brijača u kaznionici na Savskoj cesti u Zagrebu. Odatle je u travnju iseljen u Srbiju.

Među prvim zatočenicima Jasenovca bio je i Simo Đurković, 36-godišnji kemijski inženjer. Do uhićenja potkraj srpnja 1941. radio je u Željezari u Zenici. I on je preko Gospića i Jastrebarskog stigao u Krapje. Rekao je u Beogradu da je na nasip na kojemu su radili jednom došla i neka filmska ekipa te snimila zatočenike na poslu. Potkraj rujna pobjegli su Branko Mraković iz Travnika i Ljubo Popović, stolar iz Tuzle. U pratnji ustaše išli su u obližnju šumu nekim poslom. Razoružali su ustašu i pobjegli te su se kasnije uspješno prebacili u Srbiju. Zbog tog bijega, rekao je Đurković, strijeljano je 26 zatočenika. U logoru III u Bačićevoj ciglani Đurković je postao pisar koji je vodio spisak Srba u logoru. U veljači 1942. u logoru je prema njegovim riječima bilo 1450 zatočenika, od toga 250 Srba, a ostalo Židovi i tek poneki Hrvati (katolici i muslimani), jer je većina Hrvata, njih oko 300, početkom siječnja preseljena u Staru Gradišku.

Zatvoreni bili i domobrani

Lazar Orozović i Vladimir Lončar stigli su u Jasenovac iz Pakraca, kažu, na sam Božić, 25. prosinca 1941. Iz njihove je grupe odmah po dolasku odvojen dio pridošlih zatočenika i ubijen. Orozović je kratko ostao u Jasenovcu: 4. siječnja je otpremljen u Staru Gradišku s grupom Srba. Ondje je po danu prenosio drva i čistio snijeg. Spavali su u sobama u slami, ubijanja nije bilo. U logoru Stara Gradiška ostao je manje od dva tjedna: 15. siječnja 1942. išao je s još dvojicom srpskih te trojicom židovskih zatočenika u Okučane, gdje su na željezničkoj postaji istovarivali vreće s krumpirom, „koji je bio namijenjen za ustaše iz Stare Gradiške“. Orozović se s drugom dvojicom zatočenika, Jovom Milakovićem i Đurom Radićem počeo dogovarati o bijegu. Kad je na postaju stigla skupina ustaša i zapodjenula razgovor sa stražarima koji su čuvali zatočenike, Orozović, Radić i Milaković iskoristili su priliku i pobjegli. Skrivali su se po okolnim šumama, a zatim se Orozović uspio nekako javiti prijatelju Hrvatu koji mu je donio propusnicu za put do Zemuna. Odatle je 21. travnja prešao u Beograd.

Vladimir Lončar je u jasenovačkom logoru bio do 29. siječnja 1942. pa je i on sa skupinom zatočenika premješten u Staru Gradišku. Opisao je da je u Jasenovcu dobivao slabu hranu, i to dvaput dnevno kašu od kukuruznog brašna. U Staroj Gradiški bila je nešto bolja hrana kao i ukupan režim. Zatočenici su većinom bili razni obrtnici, posebice krojači i obućari. Lončar je bio među pomoćnim osobljem. Brinuli su se za čistoću u logoru. I sve tako do 20. svibnja 1942. kada je sa skupinom od 700 Srba i 60 Hrvata bio otpremljen iz Stare Gradiške u Zemun. Većina iz te skupine upućena je na rad u Njemačku, a Lončaru i dvadesetak drugih zatočenika dopušteno je da izađu iz prolaznog zemunskog logora i prijeđu preko Save u Beograd.

Istim putem u Beograd je stigao i Slavko Kokoruš, do rata gostioničar u Visokom. On je uhićen u travnju 1942. u Sarajevu gdje je tada radio. Osumnjičen je za prikupljanje novca za ustaničke skupine i održavanje veza s partizanima. Iz Sarajeva je upućen u jasenovački logor gdje je proveo deset dana i zatim je 18. svibnja sa 500 drugih zatočenika otpremljen u Zemun.

U Sarajevu je iz sličnih razloga bio uhićen i Jovan Kovačević. U policijskom zatvoru sreo je i dvadesetak domobrana i njihovih časnika pritvorenih zbog sumnji da su održavali veze s četnicima i partizanima. I neke hrvatske zrakoplovce optužene da su namjerno bacali bombe na položaje na kojima su se nalazili ustaše i domobrani. Časnici su iz zatvora poslani u Zagreb, a Kovačević i obični vojnici-domobrani u Jasenovac. U toj skupini zatočenika bio je i policijski istražitelj Branko Cividini, kojeg je jedna uhićena mlada žena prijavila da ju je silovao u vrijeme istrage. Cividini se branio da mu je to ona namjestila i lažno ga optužila, no otpušten je iz policije i zatočen u Jasenovcu. (Ondje je kasnije provodio ispitivanja drugih zatočenika na zahtjeve policijskih i istražnih i sudskih tijela izvan logora, op. a.).

Upućivani u Zemun

Kovačević je ispričao kako su prilikom dolaska u Jasenovac logorske vlasti odabrale obrtnike i uputile ih na rad u logorske radionice, dok je ostalima odmah rečeno da idu „kao dopuna radne službe“ u Zemun. Oko 150 pridošlih Sarajlija i skupina Srba seljaka iz Jasenovca i Bosanske Dubice, ukupno oko 650 ljudi, upućeno je 17. svibnja u Zemun. Rekao je kako je za nekoliko dana u Zemun stigla iz Stare Gradiške i nova skupina od 700 zatočenika predviđena za rad u Njemačkoj.

Izjave u Beogradu dali su i srpski stanovnici Jasenovca i Uštice koji su u svibnju 1942. iseljeni iz njihovih kuća i otpremljeni u Zemun. Muškarci su prije toga tjedan dana bili u jasenovačkom logoru, dok su žene i djeca odvedeni u Staru Gradišku. Lazar Kotur, umirovljeni učitelj iz Jasenovca, Savo Vučević, poljoprivednik iz Uštice i dvadesetak ostalih ispitani su zajedno i prepričali su neke događaje iz života u njihovim selima u proteklih godinu dana. Pravoslavci su prešli na katoličku vjeru, a pravoslavne crkve u Jasenovcu i Uštici su srušene, za što su bili angažirani zatočenici iz logora. U svibnju 1942. iz sigurnosnih razloga – zbog bojazni logorske uprave da će pomagati i obavještavati partizanske skupine koje su se počele pojavljivati u okolici logora – bivši pravoslavci iseljeni su u Zemun kako bi bili upućeni na rad u Njemačku. Neki od njih su se uz pomoć poznanika uspjeli prebaciti u Beograd.

(kraj)

Igor Vukić

„Hrvatski tjednik“, 28. 3. 2024.

Zadnji komentari

Iskazi zatočenika Jasenovca u Beogradu 1942.g. raskrinkavaju velikosrpski mit 2.