Goli otok: Logor za kojega će netko možda jednom reći da ga nije ni bilo
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 28 Srpanj 2024 13:02
Ondje nema ništa što bi objašnjavalo kontekst njegova postojanja, što bi na bilo koji način barem naknadno štitilo dostojanstvo njegovih žrtava. Ne postoji spomeničko područje Goli otok, nema muzeja niti bilo kakve institucije posvećene njemu.
I ovog ljeta brojne skupine turista posjećuju Goli otok, negostoljubivi komad zemlje i nekadašnji logor između kopna i otoka Raba.
Goli otok udaljen je pet kilometara od Raba i šest od kopna i okružen je jakim morskim strujama. Na njemu nikad nitko nije živio, osim onih čiji život i nije bio život.
Poznat je samo kao kaznionica, zapravo logor, na koji danas osim pastira zalaze samo turisti željni uzbudljivih događaja. Goli otok je bio jedno od najstrašnijih komunističkih mučilišta. Ondje je najprije ubijan duh, pa zatim tijelo. No, za razliku od drugih poprišta tragedija i zločina, Goli danas nije spomenik.
Da nije nekoliko ruševina, ne bi bilo ni dokaza da je Goli otok postojao
Ondje nema ništa što bi objašnjavalo kontekst njegova postojanja, što bi na bilo koji način barem naknadno štitilo dostojanstvo njegovih žrtava. Ne postoji spomeničko područje Goli otok, nema muzeja niti bilo kakve institucije posvećene njemu.
Postoji samo gomila pisanog materijala, brojne publikacije, istraživanja, svjedočanstva i statistike. Ali u njima najčešće nešto manjka. Nedostaje zaokružena slika toga poprišta sustavno osmišljenog mučenja.
Stječe se dojam, kad bi netko dovoljno zao tražio mjesto za sustavno mučenje i uništavanje ljudskih egzistencija, za gaženje po njihovu dostojanstvu, odabrao bi upravo Goli otok.
Do dvadesetog stoljeća ondje se nije događalo gotovo ništa. Taj negostoljubivi komad kopna uglavnom je služio za ispašu ovaca. Tek su tijekom Prvog svjetskog rata vlasti, tada austro-ugarske, dobile ideju za njegovu pravu svrhu, osnovavši ondje logor za ruske zarobljenike.
Logor za ‘informbirovce’, koji se pretvorio u jedno od najgorih mučilišta
Na tim strateškim temeljima komunisti su 1949. osnovali logor za političke zatvorenike. Očito su zaključiti da je on idealno mjesto, jer je bijeg s njega bio praktički nemoguć.
Povod osnivanju logora bio je sukob Tita i Staljina 1948. Tito je očito htio načiniti logor po uzoru na sovjetski Gulag, ali je sudeći po svjedočanstvima nadmašio svoje moskovske učitelje.
U početku se Goli otok punio “informbirovcima”, najčešće pripadnicima komunističkog miljea koji su stali na Staljinovu stranu. Ili za koje je partija zaključila da nisu na njezinoj strani.
No, za razliku od opće prihvaćenog mišljenja da su ondje stradavali samo “informbirovci”, na Golom otoku robijali su i brojni drugi protivnici režima ili oni koji su režimu bili nepodobni. “Informbirovaca” je ubrzo nestalo, ali bilo je dovoljno onih koji su bili prijetnja režimu i koje je trebalo ukloniti.
O tome svjedoči i činjenica da su brojni logoraši otpušteni s Golog otoka 1955. nakon zbližavanja Tita i Staljinova nasljednika Nikite Hruščova, ali je logor djelovao čak do 1988. godine.
Mjesto organiziranog zatiranja ljudskog dostojanstva
Na Goli otok se uglavnom išlo bez suđenja. To se može shvatiti i kao simbolični uvod u razdoblje u koje su žrtve doista ostajale bez identiteta, svedene na puki statistički podatak za koji su, uzgred, marili samo tamničari.
Kroz njega su prošli desetci tisuća zatočenika, stotine su ondje ostavile kosti. Za većinu njih očito je najteže bilo to što im je ondje stradavao duh i zatirano njihovo ljudsko dostojanstvo.
Primjerice, već sami dolazak na Goli otok podrazumijevao je propisanu proceduru, prilikom koje je pridošlica morao proći kroz špalir drugih zatvorenika koji su ga nemilosrdno tukli.
‘U njemačkim i sovjetskim logorima ubijalo se tijelo, a ovdje se ubijao čovjek u čovjeku’
Perverzija logora sastojala se u tome da su zatvorenici morali dokazivati svoju lojalnost time što su ponižavali, tukli i denuncirali druge zatvorenike. Svaki nedostatak brutalnosti kod pojedinca kažnjavao se izlaganjem njega brutalnostima.
Među logorašima bili su i agenti koji su poticali na nasilje, odavali i pomagali da se spirala zločina održi.Jedan logoraš napisao je kako se Goli otok razlikovao od logora u Njemačkoj i Sovjetskom Savezu po tome što se u njima “ubijalo tijelo, a u ovom logoru ubijao se čovjek u čovjeku”.
Postoji dovoljno materijala na temelju kojega bi se Goli otok danas mogao proglasiti jednim od najvažnijih mjesta u novijoj hrvatskoj povijesti, obilježen kao mjesto posebne tragedije i zatiranja ljudskosti
Goli otok nema spomenika sličnog onom u Jasenovcu
Međutim, na Golom otoku ne postoji spomenik primjerice sličan onome u Jasenovcu. Ne postoji nikakav spomenik tome zlu, ni na Golom otoku niti igdje drugdje.
Ne postoji institucija koja bi se sustavno bavila istraživanjem povijesti Golog otoka. Štoviše, ni sam Goli otok danas ne služi brizi za dostojanstvo onih koji su ga ondje gubili.
Jedinu sustavnu brigu za Goli otok pokazuju turističke agencije, koje onamo dovode znatiželjne posjetitelje. Međutim, ondje ih ne dočekuju informacije o karakteru toga mjesta, o ljudskim sudbinama koje su se ondje gubile.
Tek ruševine nekadašnjih logoraških nastambi i poneki predmet, ali ni traga svjedočanstvima zločina. Za prosječnog turista, Goli otok je dobro došla promjena, kratki bijeg od turističke industrije u osamu, na mjesto koje krije strašne tajne, ali dovoljno tajne i nipošto žive da bi se nekoga danas uznemirile.
‘Neki dolaze čak u kupaćim kostimima’
Preživjeli logoraši danas pokušavaju sačuvati uspomenu na Goli otok, ali nitko ih ne sluša. Ponekad i oni organizirano posjete mjesto svoje osobne tragedije, ali ondje su u prvom planu uglavnom turisti.
Znatiželjni posjetitelji stižu brodovima i koje okolo voza vlakić pod nazivom “Goli express”. “Neki dolaze čak u kupaćim kostimima”, zabilježio je nedavno zabezeknuti novinar “Der Spiegela”, pokušavajući otkriti tajnu zatiranja sjećanja na Goli otok.
Detalji o tome otoku opisani su u bezbroj publikacija, objavljenih po cijelome svijetu. Ali još ni jedna od njih nije uspjela utvrditi zašto Hrvatska danas okreće glavu od toga strašnog mjesta iz svije novije povijesti.
Goli otok i Bleiburg bili su tabu teme, a sve veće su šanse da to tako i ostane
O Golom otoku, kao i o Bleiburgu, nije se smjelo govoriti u Jugoslaviji. Logoraši i njihove obitelji znali su da će biti dodatno kažnjeni ukoliko budu spominjali tu tabu temu. Otpuštanje iz logora bilo je povezano s obvezom da će otpušteni o tome šutjeti.
Danas logora nema, ima još nekoliko ljudi čija je sudbina vezana za nj. No, osim njih, čini se da je zavjet šutnje, prijetnja, što li, još uvijek čvrsto veže cijelu Hrvatsku.
Goli otok u javnoj komunikaciji u Jugoslaviji nije postojao. Njegovo spominjanje bilo je kažnjivo. Danas, tri desetljeća nakon nestanka Jugoslavije, Goli otok još uvijek kao da ne postoji. Možda će jednoga dana netko doista zaključiti da ga nikad nije ni bilo.
