Kako su partizani ‘oslobađali’ zagrebačke bolnice? Smaknuto je gotovo pet tisuća ranjenika
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 07 Travanj 2025 18:04
Partizani su po završetku Drugog svjetskog rata poubijali na desetke tisuće onih koje su smatrali „neprijateljima“. Među njima bili su i ranjenici, pripadnici Hrvatskih oružanih snaga, iz zagrebačkih bolnica koji su ubijeni i bačeni u jamu Jazovku.
O tome je detaljno pisala povjesničarka Blanka Matković u radu koji se temelji na neobjavljenim dokumentima iz gradiva nekadašnje Zakladne bolnice (Sveti Duh) i Bolnice sestara milosrdnica.
Speleološka istraživanja jame Jazovka smještene između sela Sopota i Gornjeg Sela na Žumberku nedaleko slovenske granice, privukla su u lipnju 1990. izuzetno veliko zanimanje javnosti za poratna stradanja hrvatskih civila i vojnika te skrenula pozornost na sudbinu ranjenih pripadnika Hrvatskih oružanih snaga (HOS) koji su se po ulasku postrojbi Jugoslavenske armije 8. svibnja 1945. zatekli u zagrebačkim bolnicama, a na koje se odnosila Ženevska konvencija o zaštiti ratnih zarobljenika iz 1929. čije su potpisnice bile Nezavisna Država Hrvatska i Kraljevina Jugoslavija, piše Matković u radu „Odvođenja i likvidacije ranjenih pripadnika Hrvatskih oružanih snaga (HOS) iz zagrebačkih bolnica 179 u svibnju i lipnju 1945. kroz arhivsko gradivo Državnog arhiva u Zagrebu“ iz 2011.
Bolnica Sv. Duh
Zakladna bolnica u Zagrebu (poznatija kao Sveti Duh, od 1942. Državna bolnica Zagreb), preimenovana je nakon Drugog svjetskog rata u Opću bolnicu „Dr. Josip Kajfeš“. Među sačuvanim knjigama ove bolnice nalazi se i „Imenik bolesnika primljenih na ortopedski odio“.
Iako je imenik sadržavao podatke o bolesnicima primljenima na ortopediju od 1941. do 1945., stranice s podacima za prvu polovicu 1945. godine su istrgnute, vjerojatno namjerno. No, u cijelosti je ostala sačuvana knjiga s pregledom vojnih osoba koje su se nalazile na odjelu ortopedije. Iako podaci ne otkrivaju sudbinu ranjenika, moguće je iščitati njihova imena i ustanoviti broj onih koji su se 8. svibnja vjerojatno nalazili na ovom odjelu.
Između 2. siječnja 1945. i 7. svibnja 1945. na odjel je primljeno ukupno 1.073 ranjenika, od kojih 50-ak nakon 1. svibnja 1945. Nakon 14. svibnja na isti je odjel primljen veći broj pripadnika Jugoslavenske armije. Otpusna knjiga bolnice za razdoblje od 20. prosinca 1944. do 27. prosinca 1945. otkriva izuzetno veliki broj muškaraca (oko tristo) otpuštenih iz bolnice 6. i 7. svibnja 1945., dakle uoči povlačenja Hrvatskih oružanih snaga iz Zagreba.
Knjiga otpusta Bolnice sestara milosrdnica
Na sličnu situaciju ukazuje i Knjiga otpusta Bolnice sestara milosrdnica prema kojoj je 7. svibnja 1945. iz bolnice otpušteno oko 270 bolesnika i ranjenika, uglavnom muškaraca. Za određeni broj osoba, puštenih iz Zakladne bolnice nakon ulaska postrojbi Jugoslavenske armije u grad, upisano je da su 14. svibnja 1945. prebačeni u „drugu bolnicu“. Riječ je o vojnicima – strancima, rođenima u Njemačkoj, Poljskoj, Češkoj, Italiji, Alžiru, Maroku, Tunisu, Sloveniji i Novosibirskoj oblasti.
Na udaru partizana bila je i bolnica sestara milosrdnica Sv. Vinka Paulskog, koja je 1. svibnja 1948. preimenovan u „Opću bolnicu narodnog heroja dra Mladena Stojanovića“. Otamo su ranjenici poslani u logor Prečko.
Dr. sc. Blanka Matković u radu donosi i popise iz bolnice s imenima ranjenika. Popis kao i cijeli rad možete pogledati u dokumentu:
Zločini na Jazovki
Jazovka je jama jednostavnog oblika duga 17 m i duboka najmanje 49 metara. Na zločine počinjene tamo upozorio je početkom 90-ih Branko Mulić iz Zagreba, inače pripadnik Jugoslavenske armije koji je početkom svibnja 1945. došao u Zagreb sa Štabom X. korpusa. Ispričao je detalje kako je došlo do stravičnog zločina i kako se on izvodio. Po dolasku u Zagreb poslan je specijalni zadatak.
„Rano ujutro na ‘Trg N’ (op. A. (današnji Trg žrtava fašizma) došla su dva kamiona i petnaestak vojnika KNOJ-a, pa se kolona vozila, u kojoj su bili i Mulićev autobus te džip s rukovoditeljima akcije, uputila do bolnice Sv. Duh gdje su ranjenici ukrcani u autobus i kamione. Prema Mulićevom sjećanju, ukupno je ukrcano oko pedeset ranjenih pripadnika Hrvatskih oružanih snaga (HOS). Dok je trajao ukrcaj, Mulić je čuo objašnjenje jednog od voditelja akcije da se ranjenici voze u drugu bolnicu“, piše Matković.
Nakon ukrcaja ranjenika iz bolnice kolona je krenula na put i oko podneva stigla u selo Sošice te se odmah uputila do jame.
„Vozila su parkirana na livadi, a ranjenici iskrcani. Prema Mulićevim navodima, operacija je započela bez odugovlačenja. Dvojica vojnika iz džipa zauzeli su mjesta s lijeve i desne strane jame, na otvoru, tada ne širem od metar i pol i ubijanje je počelo. Nemoćne ranjenike vojnici su, na očigled sviju, jednog po jednog dovlačili do jamskog otvora gdje ih je čekao metak u potiljak“, navodi se u radu.
Navodi ovog svjedoka potvrđeni su iskapanjima. Nađen je velik broj lubanja prostrijeljena potiljka. Osim toga pronađene su i „lubanje s većim rupama, veličine otprilike dječjeg dlana, pa je moguće da su žrtve ubijane i udarcima maljem u glavu ili su takve ozljede nastale pri padu i udaranju o kamene litice spilje“.
Nadalje, u jami su pronađeni i ostaci žice na pojedinim kostima ruku što dovodi do zaključka da su osim ranjenika „pobijeni i zdravi ljudi koje je iz sigurnosnih razloga trebalo vezati. U čeljustima ubijenih osoba pronađen je veći broj zlatnih zuba što ukazuje na to da se likvidacija obavljala ubrzano“.
Koliko je ubijenih?
Koliko je ubijenih na Jazovki ne zna se točno. Matković navodi da su, prema dostupnim svjedočanstvima, u Sošice danonoćno dolazili kamioni sa zarobljenicima.
„Povjesničar Darko Bekić procijenio je broj žrtava Jazovke na četiri do pet tisuća osoba. Novinski tekstovi iz 1990. godine pisali su o oko 40.000 ljudi ubijenih u toj jami. Uzme li se u obzir da su u jamu bačeni pripadnici oružanih snaga NDH, zarobljeni nakon bitke za Krašić na Novu godinu 1943. te brojni vojnici, civili i ranjenici zarobljeni u svibnju i lipnju 1945., ne može se isključiti mogućnost da se na tom području nalazi još jedna ili više neotkrivenih jama, potencijalnih grobišta“, navodi Matković.
Na temelju svjedočanstva, Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava počela je s istraživanjima Jazovke koje je s prekidima trajalo od 18. siječnja do 11. kolovoza 1999.
„Unutar jame pronađene su kosti 447 osoba, a na temelju pronađenih predmeta moglo se zaključiti da se radilo o civilima, ranjenicima i pripadnicima Hrvatskih oružanih snaga, čime su potvrđena prvotna istraživanja iz 1990.“, nastavlja Matković.
Uz kosti nađeni razni predmeti
U jami je nađeno dosta predmeta. Od vojničkih stvari kao što su vojničke cipele, ostatci opasača, vojničke ‘porcije’. Potom, stvari za osobnu upotrebu – žlice, češljevi, ostatci malih zrcala.
Osim toga, pronađeni su i predmeti koji su vezani uz bolnicu i ranjenike – šipka od nehrđajućeg čelika koja se stavlja u slomljenu kost, jedna petna kost s umetnutom šipkom za ‘ekstenziju’ slomljene noge i toplomjer. Teško da su pojedini bolesnici imali svoje toplomjere, pa se može zaključiti da je s ranjenicima pogubljen i netko od zdravstvenog osoblja.
„Tu su i dvije štake. Osim ovih stvari povezanih sa žrtvama ima stvari izravno povezanih sa zločinom. To su vrlo brojne žice kojima su bile zavezane ruke žrtava. Nađena je i jedna sjekira i jedna motika. Oba ova alata su pokrivena debelim slojem hrđe, ali još u dobrom upotrebnom stanju i bez svojih drvenih držaka. Najvjerojatnije su i njima tukli i vjerojatno ubijali bar neke žrtve iz nekih skupina. Premda je dosta lubanjskih kostiju slomljeno, to može biti posljedica i pada u jamu duboku više od 34 m. Na brojnim lubanjama se vide i pravilno okruglasti otvori od rana učinjenih vatrenim oružjem. Prema materijalnim dokazima dio žrtava je ubijen vatrenim oružjem, neke žrtve su vrlo vjerojatno ubijene tupo-tvrdim predmetima, a bacanje živih ljudi u jamu može se samo pretpostaviti“, stoji u izvješću voditelja istraživanja prof. dr. Žarka Danilovića od 2. rujna 1999., navodi Matković.
Ubijene i tri časne sestre
Osim ranjenika, podaci upućuju na to da su na Jazovki ubijene i tri časne sestre koje su radile na Vrapču. O tome je detaljno pisao don Anto Baković:
S. M. Lipharda (Josipa) Horvat, rođena u Varaždinu 6. 3. 1902. U noći 15. svibnja 1945. došla je straža s naredbom da ustane i pođe s njima. Nije joj pomoglo opiranje. Baković navodi da je sestra Lipharda ubijena zato što je bila svjedokinja partizanskih zločina počinjenih u podrumu bolnice Vrapče, u kojemu su partizani klali i davili ranjenike, te ih zatim tovarili na kamione i odvozili u masovne grobnice. Prema drugoj verziji, tri časne sestre ubijene su jer su sklonile jednog hrvatskog ranjenika.
S. Geralda (Ana) Jakob, rođ. 17. 7. 1906. u Donjarima kod Koprivnice. U noći 15. svibnja 1945. odvedena je sa s. Liphardom i s. Konstancijom u nepoznatom smjeru. Prije odvođenja oficiru OZN-e dala je injekciju i povila mu ranu, nastalu zbog ugriza psa.
S. M. Konstantina (Roza) Mesar, rođ. 26. 10. 1907. u Tugonici pokraj Marije Bistrice. U noći 15. svibnja 1945. odvedena je iz bolnice Vrapče sa s. Liphardom i s. Geraldom. Pripadnicima OZN-e, koji su došli po časne sestre, objasnila je da su tijekom rata liječile i partizane. Kapetan OZN-e joj je tada odgovorio: „To što ste partizane liječile i skrivale hvala vam, a to što skrivate i liječite ustaše, za to ćete zajedno ići u Jazovku!“
