Sjećanje na Jean-Michela: Čovjek koji je branio Hrvatsku ‘u dobru i zlu’
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 30 Listopad 2025 13:04
“Ovdje je na rubu plača. Izgubio je svoj djetinji pogled.” Ovako je opisala posljednje snimke tada još živoga sina Jean-Michela Nicoliera njegova majka Lyliane Fournier. Snimke mladog dragovoljca Domovinskog rata iz Francuske i pripadnika Hrvatskih obrambenih snaga, koji je branio Vukovar sve do pada grada.
Njegove posljednje snimke iz vukovarske bolnice snimili su upravo francuski reporteri. ‘Klaonica. To je bila klaonica…’, kazao im je. Nakon toga su ga, zajedno s ostalim ranjenicima vukovarske bolnice, srbočetnički i JNA vojnici strijeljali na Ovčari.
U jednome od zadnjih tjedana uoči obljetnice pada grada heroja Vukovara, prisjećamo se Jean Michela Nicoliera, koji je svojom hrabrošću pokazao primjer kako se brani istina u ratu.
Došao u Vukovar potaknut viđenim snimkama
Jean-Michel Nicolier došao je u Hrvatsku u ljeto 1991., potaknut snimkama koje je vidio o ratu, kako bi obranio naš narod izložen agresiji JNA i srbočetničkih postrojbi. Jean-Michel je dragovoljno je otišao u Vukovar. Nakon ranjavanja, odveden je u vukovarsku bolnicu.
Nakon pada Vukovara i ulaska JNA u Opću bolnicu Vukovar, a usprkos potpisanom sporazumu da JNA neće ulaziti u bolnicu, odveden je zajedno s ostalim ranjenicima, bolesnicima, medicinskim osobljem i civilima u nepoznatom smjeru. Pogubljen je u masakru na Ovčari u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine.
Posljednje snimke Jean-Michela opisuju svu strahotu Vukovara
U podrumu vukovarske ratne bolnice, nekoliko sati prije smrti, Jean-Michel Nicolier dao je kratki intervju francuskim reporterima. U njegovom pogledu, koji je kasnije opisala njegova majka, vidi se golema tuga, ali i svjesnost da ga, kao i druge ranjenike, čeka mučenička smrt.
“Izgubio sam previše prijatelja. Vidio sam previše ljudi kako plaču, previše patnji. Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Izgubili smo.
Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu. Zašto kao dragovoljac? Jer mislim da im treba pomoći. Zbog toga sam izabrao njihovu stranu”, kazao je Jean-Michel.
Na pitanje što za njega simbolizira Vukovar, kazao je: “Klaonicu. Klaonicu. Klaonicu.”.
Bol Jean-Michelove majke Lyliane
Nezamisliva je bol majke koja se morala rastati od svog djeteta na ovakav način. Lyliane Fournier, majka Jean Michela Nicoliera, opisala je zadnji razgovor sebe i svog sina. Glas Jean-Michela njegova je majka posljednji put čula 6. listopada. Bio je to njegov posljednji poziv.
“Plakao je. Rekao je: ‘Mama, da samo znaš što rade…’ Uzalud mi netko kaže da je umro kao junak, to mi ništa ne znači. Radije bih da je sa mnom”, kaže majka Lyliane.
Majka Lyliane i brat Paul nakon 34 godine traganja, pronašli su danas svoj mir našavši Jean-Michelove posmrtne ostatke.
O Jean-Michelu objavljena knjiga Ghislaina Duboisa
Godine 2012. objavljen je povijesni roman hrvatske književnice Nevenke Nekić “Jean ili miris smrti”, o životu i sudbini Nicoliera i tragičnom dobu rata u Vukovaru i Hrvatskoj. Četiri godina kasnije u Zagrebu je održana premijera dokumentarnog filma redatelja Branka Ištvančića o njegovu životu “Sve je bio dobar san”.
U listopadu ove godine u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu održano je dirljivo predstavljanje knjige „Moje uspomene na Hrvatsku – Jean-Michel, rođen kao Francuz, umro kao Hrvat“ autora Ghislaina Duboisa, s predgovorom Jean Michelove majke Lyliane Fournier.
“Rijetki su u svijetu oni koji iz ljubavi prema pravdi dođu braniti tuđu domovinu, a u toj domovini pronađu – svoju.”
Paul Nicolier progovorio o poginulom bratu, branitelju Jean-Michelu: Evo što je rekao!
‘Kad brat umre…’
Jean-Michelov brat Paul Nicolier opisao je vrlo emotivnim stihovima svoju bol radi gubitka brata. Uz njegovo dopuštenje, pjesmu objavljujemo na kraju teksta. Neka njegovi stihovi Jean-Michelu budu vječni podsjetnik da rat odnosi ne samo vojnike, već očeve, braću, sinove, sve one koji su na osobit način bili dio nas. Svih nas.
Kad brat umre…
to je dio tvoje duše koji se slomi,
i nikad se zaista ne sastavi.
Nije važno je li bio najstariji ili najmlađi,
je li te zvao svaki dan ili samo u posebnim prilikama.
Bol dolazi iznenada. Tupa. Tiha. Neočekivana. Brutalna.
Jer ne gubiš samo brata.
Gubiš svog suučesnika iz djetinjstva,
onoga koji je vidio tvoje roditelje mlade,
onoga koji je jeo istu rijetku juhu
i trpio iste nepravedne kazne.
Gubiš jedinog svjedoka verzije sebe
koju nitko danas ne poznaje.
Kad brat umre, ne odlazi samo osoba. To je dio tvoje povijesti koji nestaje.
Dio koji je govorio kao ti,
koji se smijao kao ti,
koji se ljutio kao ti. Dio koji te razumio…
čak i u tvojim šutnjama.
I ne znaš kako dalje.
Jer svijet ostaje isti –
prometne gužve, računi, posao, buka –
ali ti ne.
Ostaješ zamrznut u tom zagrljaju koji nisi dao,
u tom pozivu koji si odgodio,
u tom smijehu za koji nisi znao da će biti tvoj posljednji.
Da, možda imaš drugu braću,
rođake, prijatelje, obitelj koji te vole…
Ali prazninu koju brat ostavlja za sobom,
nitko ne može ispuniti.
Jer nitko drugi ne dijeli isti korijen s tobom.
Tuga za gubitkom brata je tuga bez riječi.
Tuga koju mogu razumjeti samo oni koji su je iskusili.
I dok te svijet gura naprijed,
učiš hodati s rupom u duši,
s prigušenim “Nedostaješ mi”
i “kad bi samo bio ovdje” koje nikada ne nestaje.
Jer bratska ljubav ne umire.
Pretvara se… u tešku odsutnost
i goruće sjećanje.
I čak i ako vrijeme prolazi,
čak i ako činiš sve da to sakriješ,
duboko u sebi, svaki put kad ti se dogodi nešto lijepo,
misliš:
“Što ne bih dao da si ovdje da to vidiš…”
