Jednostruka konotacija žrtve Jean-Michela Nicoliera
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 03 Studeni 2025 17:04
Bilo je začudno jutro srijede 29. listopada 2025. Upravo uz recitaciju pjesme „Majka traži svoga sina“, svetonedeljske pjesnikinje Maje Vidaković, posvećene Jean-Michelu Nicolieru, stigla je vijest o pronalasku, odnosno identifikaciji njegova tijela nakon 34 godine potrage, vijest o mirnijem snu u vječnosti Francuza, dragovoljca HOS-a one najtužnije hrvatske zime 1991. godine.
Uz razgovor za Portal HKV-a s pjesnikinjom Vidaković (koji će uskoro biti objavljen) simbolično se namjestilo da Nicolierovi zemni ostatci budu potvrđeni DNK analizom, zajedno s onima Zorislava Gašpara i Josipa Batarela, također ubijenih na Ovčari, te tijelom Dragutina Štica, pronađenoga u rujnu ove godine na lokaciji koja je otkrivena prošloga lipnja na zlokobnom smetlištu Petrovačka dola, iz kojega je zasad ekshumirano trideset i šest ubijenih Vukovaraca, branitelja i civila. Među njima je bio i Slavko Batik, „starac“ od 48 godina. Zatvorio se tako krug glasovite televizijske snimke na kojoj iznemogloga Batika u smrt, među ostalima, odvodi upravo onaj koji će presuditi i Jean-Michelu – Spasoje Petković zvani Štuka. Kao i krug romana „Jean ili miris smrti“ književnice Nevenke Nekić, koja je silan trud uložila da priča o potrazi za Nicolierom – opstane. I da krvoločne ribe budu pravedno kažnjene.
Stopili se tako u jednom jutru, u jednom kadru, uniforma krvnika i žrtve. Jedna rumskoga zlotvora, s kokardom i petokrakom u duši, druga nestvarno hrabroga francuskoga 25-godišnjaka, sa šahovnicom i grbom postrojbe sa sloganom „Za dom spremni“. U novom vremenu starih pognutih glava, tako je tijelo Jean-Michela Nicoliera, baš kao i ono Žarka Manjkasa-Crvenkape i svih HOS-ovaca, poslužilo dnevnoj politici, točnije vladajućima, zamaskirati „političku štetu“ nakon predavanja u Hrvatskom saboru „Znanstveni pristup istraživanju žrtava Jasenovca“. U potresnoj srijedi, kada ni stihovi ne uspijevaju opisati svu bol Nicolierove majke Lyliane Fournier, postavlja se pitanje o jednostrukoj konotaciji žrtve francuskoga mladića, uzvika s kojim se borio i zbog kojega je pogubljen na vukovarskom stratištu, s onih dvadeset ukradenih franaka koje će riba zvana Štuka dati drugoj ovčarskoj krvnici – Nadi Kalabi – u vrtlogu desetoga kruga njihova močvarnoga pakla.
Hoće li se i u slučaju Jean-Michela govoriti o dvostrukoj konotaciji pozdrava „Za dom spremni“? Što bi živi Nicolier značio današnjoj medijskoj Hrvatskoj? Bi li po središnjim informativnim emisijama, kao preživjeli suborci, bio trančiran do iznemoglosti, s nadnaslovima „Rastuća ustašizacija“? Je li „ustašizacija“ branila Hrvatsku u Vukovaru i drugim gradovima 1991. godine? Kako bi se politički podobni urednici naslađivali osporavajući ideju i žrtvu da pravdoljubivi mladić otiđe u nepoznato, da oružjem pomogne izlasku hrvatskoga naroda iz federalne tvorevine, svjestan da će ubrzo pojmiti onu najtežu riječ, izgovorenu više puta prije smaknuća – klaonica, klaonica, klaonica.
U dobu zamijenjenih teza, kada i „Bojna Čavoglave“ biva spornom, osim ako ju ne blagoslovi predsjednik Vlade Andrej Plenković, Jean-Michel ne bi imao šanse, kao što nije ni u trijaži vukovarske bolnice onoga 20. studenoga 1991. Lyliane Fournier bistaMajor Veselin Šljivančanin i njegovi pomagači, svi oni koji o Republici Hrvatskoj i „Bojnoj Čavoglave“ misle isto kao i dominirajuća medijska struja (u Hrvatskoj 2025!!!) već bi našli načina doskočiti onima koji ne sliježu ravnodušno ramenima, koji znaju da je uzvik „Za dom spremni“ bio i krik protiv velikosrpskoga osvajača. I to je ono neoprostivo, kako pokojnima, tako i preživjelima. Najbolje je u jednoj rečenici čitavu povijest „pop-kulture“ sažeo akademik Ratko Cvetnić: Thompson je rušio, a Lepa Brena nije rušila Jugoslaviju. U toj činjenici sadržan je sav jad moderne hrvatske države. Države koja reklamira „Jugoslavenkine“ čarape, a kosti hrvatskih branitelja prigodničarski traži. Tužno je, nije to šumadijski, već hrvatski „rock and roll“. Jednom će, valjda, između dva Thompsonova koncerta, između dvije saborske tribine, na red doći i kosti dr. Ivana Šretera, odnosno, kosti još 1740 onih za kojima se traga, kako je briselski uvjerljivo priopćio predsjednik Vlade. Isti je čovjek prije poncijevski oprao ruke na klackalici s poželjnom mu zagrebačkom gradskom vlašću, tim ljubiteljima Vlade Ranogajca, a mrziteljima Filipa Lukasa, umivenima u maršalski, ulični eko-teror. Činjenice unaprijed napisanim presudama ama baš ništa ne znače. Umiveni umaci vladaju gradom i državom.
U međuvremenu, ostaje nam misliti o jednostrukoj konotaciji žrtve Jean-Michela, o tomu kako je i Jasenovac 1995. oslobođen za dom spremnim „Bljeskom“ (što nije uputno spominjati), kako se Nobelova nagrada može dobiti za svaki revizionizam osim onaj povijesni, kako je i 1100. obljetnica Hrvatskoga Kraljevstva politički uređena tako da se o njoj što manje govori i misli. Vjerojatno zato što je prvi put pala u, ah, slobodnoj i suverenoj hrvatskoj državi. Ovoj državi koja triput godišnje izgleda ili imitira državu. Nažalost, i ta tri datuma ove godine, 5. srpnja, 5. kolovoza i 18. studenoga, previše su za jugonostalgičarsku kliku ili za ljubitelje „srpskoga sveta“. Usput, ima u knjizi „Žuta bubamara“ pjesnikinje Vidaković i pjesma posvećena u logoru Srijemske Mitrovice nasmrt pretučenomu vukovarskomu branitelju Boži Kelavi. Pamti li tko njegovo ime i smrt u novosadskoj bolnici? Hoće li tko, ćaci ili blokaderi, ikada znati tko je bio Božo Kelava i prosvjedovati zbog falsificiranoga uzroka smrti u liječničkom kartonu?
Ukratko, hoće li se, napokon, poštujući svaku žrtvu, a mnoge od njih nosile su HOS-ovu uniformu na sebi, ova država početi ponašati kao država? Po mogućnosti, 365 dana godišnje. Bez dvostrukih konotacija, zaplitanja i omalovažavanja svega i svih koji su ju omogućili.
