Glasnović podsjetio na stravičan zločin
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 25 Kolovoz 2026 12:05
Malena Rosemarie stisnula je oči, uplašena, ali još živa. Ispustila je posljednji krik svoga djetinjstva i zauvijek zašutjela. Dok je krv njenih roditelja natapala sjedala, agent UDBE nije imao milosti, dva hica ispalio je u glavu devetogodišnjoj Rosemarie i trenutačno je usmrtio. Djevojčica koja nikome ništa nije skrivila, platila je cijenu političke mržnje
Umirovljeni general i bivši saborski zastupnik Željko Glasnović na Facebooku se prisjetio tragične sudbine obitelji Ševo.
"Godina je 1972. Politički emigranti živjeli su pod stalnom prijetnjom režima iz kojeg su pobjegli. Među njima bio je i Stjepan Ševo, rođen 1936. godine u Donjim Hamzićima kod Čitluka. Zajedno sa suprugom Tatjanom rođenom u Varaždinu i pokćerkom Rosemarie, pokušavao je graditi život u tuđini, u gradu Stuttgartu, ne zaboravljajući nikada svoje korijene i Domovinu. U njihovom skromnom stanu na zidovima su bile čuvane slike hrvatskih junaka i simbola slobode", započeo je.
"Majka Tatjana često bi šaptom pričala maloj Rosemarie priče o neprežaljenoj domovini, rijekama koje vijugaju kroz planine, o šumama koje skrivaju ptice i leptire, o prostranstvima koje djevojčica nikada nije vidjela, ali ih je mogla osjetiti svojom maštom, dok joj je Stjepan pričao o ljubavi prema Domovini, o borbi za slobodu, o hrabrosti ljudi koji se ne boje stajati za ono što je pravedno. Svaka priča bila je i lekcija, i san, i obećanje da Domovina vrijedi", napisao je Glasnović.
Napomenuo je da je Stjepan bio "predan idealima, pripadao je hrvatskoj emigraciji, bio je jedan od onih koji su vjerovali u slobodu i protivili se jugoslavenskom režimu". Upravo to je bio razlog da ga UDBA označi kao metu. "U kolovozu 1972. obitelj Ševo krenula je na odmor u Italiju, u mjesto San Donà di Piave. Putovanje koje je trebalo donijeti odmor, pretvorilo se u smrtonosnu zamku."
Presudio im poznanik
"Budno noćno nebo nad San Donà di Piave, tog 24. kolovoza 1972., promatralo je troje usamljenih putnika. Dok je Stjepan vozio, a njegova supruga Tatjana držala ručicu svoje kćeri, mala Rosemarie, tek devetogodišnjakinja kojoj su priče o slobodi bile san prije nego stvarnost naslonila je glavu na majčino rame. Putovali su s nadom u bezbrižnost ne znajući da se s kobnog putovanja nikada više neće vratiti. U jednom trenutku, tik prije ponoći, zaustavio ih je poznanik Vinko Sindičić. Sjeo je u automobil, razgovarao s njima kao s prijateljima. Nitko nije slutio da u njemu leže ikakve opasne namjere. Međutim hladna ruka Udbinog agenta, nosila je smrtnu presudu", napisao je.
Stjepan je vozio, Tatjana je bila do njega, a na zadnjem sjedištu bili su Rosemarie i Vinko Sindičić. "U jednom zavoju, kad je Stjepan usporio, ubojica mu je ispalio tri hica u potiljak. Automobil je skrenuo i sletio u jarak. Stjepan je pogođen, a Tatjana, premda vezana sigurnosnim pojasom, zgrabila je ubojičin revolver i otrgla prigušivač. Ubojica je ispalio više hitaca prema njoj i smrtno je ranio."
"Malena Rosemarie stisnula je oči, uplašena, ali još živa. Ispustila je posljednji krik svoga djetinjstva i zauvijek zašutjela. Dok je krv njenih roditelja natapala sjedala, agent UDBE nije imao milosti, dva hica ispalio je u glavu devetogodišnjoj Rosemarie i trenutačno je usmrtio. Djevojčica koja nikome ništa nije skrivila, platila je cijenu političke mržnje", istaknuo je Glasnović.
'Prizor je bio jeziv'
"Prilikom napuštanja automobila ubojica je vidio da je Tatjana još živa, pa je stavio novi šaržer i čitav ga ispucao u već polumrtvo Tatjanino tijelo. Nakon toga, pod okriljem mraka, pretrčao je vinograd i sjeo u automobil koji ga je čekao, te nestao prema Trstu. Kad su ih pronašli talijanski vojnici, prizor je bio stravičan. Stjepan, Tatjana i malena Rosemarie ležali su u lokvi krvi. Vojnici koji su čuli pucnjavu kasnije su izjavili: 'Iako smo vojnici, kad smo došli na mjesto zločina, bili smo potreseni i ostali smo bez riječi. Prizor je bio jeziv'", napomenuo je general.
"Na tragičan način završio je život obitelji Ševo - majke, oca i djeteta, ubijenih samo zato što su vjerovali u slobodu, ljubili Domovinu i promicali istinu. Nevino malo srce djeteta od devet godina bilo je prevelika prijetnja režimu. Djevojčica kojoj su ubili osmijeh mogla je danas biti majka, baka, učiteljica, pjesnikinja?", istaknuo je.
Obitelj Ševo pokopana je u Stuttgartu, a tijela su im ekshumirana 1999. te prenesena na zagrebački Mirogoj i kasnije u obiteljsku grobnicu u Hamzićima. Na 50. obljetnicu (2022.), u Donjim Hamzićima otkriven je spomenik u njihovu čast. "Ovaj zločin ostaje jedan od najstrašnijih primjera Udbaškog terora nad emigrantima, posebno zbog likvidacije djeteta, tada rijetkom i jezivom praksom čak i unutar standarda režima", zaključio je Glasnović.
