Zadnji komentari

Mlinarić: 'Tko je preživio Vukovar, ni pakao mu neće teško pasti'

Pin It

Stipo Mlinarić Ćipe otkrio identitet potpukovnika JNA koji je uhićen zbog  ratnog zločina: On me ispitivao u logoru - Teleskop

U susret najtežoj obljetnici koju Hrvatska pamti, Danu sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Danu sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, u drugoj epizodi video podcasta portala Direktno "Bez zadrške" gostovao je vukovarski branitelj s Trpinjske ceste i saborski zastupnik Stipo Mlinarić Ćipe.

U emotivnom i otvorenom razgovoru s urednicom i voditeljicom Hanom Krnić Živković, prisjetio se pakla ratne 1991. godine, suboraca iz Turbo voda, najteže odluke u životu vezane uz ranjenog brata, torture u srpskim koncentracijskim logorima, ali i budućnosti svoga rodnog grada.

Prisjećajući se same srži događaja iz 1991. godine, Mlinarić ističe kako mu je prva slika koja se vraća ona potpune destrukcije. "Slika pakla, vjerujte mi. Tko je prošao Vukovar, ni pakao mu teško neće pasti. Prva slika Vukovara mi je razrušen grad, totalno, razrušen grad. Volio bih da mladi probaju zamisliti grad od 35 ili 40 tisuća stanovnika koji živi bez struje, bez vode, bez kafića, bez restorana, bez policije, jer policija je s nama bila na položajima. Jedan grad od toliko tisuća stanovnika prepušten samo ljudskim vrijednostima, vrijednostima branitelja", rekao je na početku razgovora. 

Naglasio je kako je upravo u tim nemogućim uvjetima do izražaja došla čast hrvatskih vojnika. "Najponosniji sam na sve svoje branitelje koji su obranili Vukovar, a dolazili su ljudi i sa strane, što niti jedna mrlja ratnog zločina u takvim uvjetima nije bila i da se ne moramo ničega stidjeti. U skloništima pod zemljom su bili i pripadnici srpske nacionalnosti, i žene i djeca, mi smo se odnosili prema njima svima isto kao i prema svim drugima. Niti jedan zločin nije počinjen – ni silovanje, ni ubojstvo, niti bilo kakav gnusni zločin kakvi su se događali s njihove strane, a pogotovo nakon pada grada pa na kraju krajeva i u Škabrnji, Nadinu i gdje god je bilo, gdje su počinili zločine nad civilima i silovali na stotine žena. U Vukovaru ništa od toga nije bilo, a grad od 35 tisuća stanovnika bio je ostavljen na savjest mladih ljudi od 18 godina pa nadalje da vode brigu o njemu. Na to sam najponosniji što se tiče samog tog pakla Vukovara – da nije napravljen nijedan zločin za koji bi se netko od nas branitelja morao crveniti", poručio je.

Na pitanje što mu je prolazilo kroz glavu u trenutku kada je postalo jasno da je obrana slomljena i kada nitko nije znao hoće li dočekati jutro, Mlinarić odgovara kako se javnosti često nameće pogrešna teza. "To pitanje sam stoput doživio, da me pitaju zašto je Vukovar pao. Nitko ne postavlja najlogičnije pitanje – koja je to snaga bila da se uopće Vukovar toliko dugo brani s takvim nikakvim naoružanjem? To su te vrijednosti mladih ljudi koji su znali da je na njihovu generaciju, na njihova leđa, palo stvaranje neovisne, demokratske Hrvatske, koju su sanjale generacije i nisu je uspjele napraviti. Bogu dragom hvala, mi smo u tome uspjeli. Danas imamo neovisnu demokratsku državu. Naravno, treba je popravljati u svim segmentima kao i u svim državama na svijetu, ali mi imamo Hrvatsku državu – neovisnu, stabilnu i demokratsku", istaknuo je.

Bol koja ne prolazi

Govoreći o tome što je u ratu bilo najteže, vukovarski branitelj bez zadrške izdvaja gubitak suboraca iz svoje postrojbe – legendarnog Turbo voda. "Bio sam pripadnik Turbo voda, to je ekipa od 18 momaka koje je Blago Zadro ustrojio i koja je držala desni dio Trpinjske ceste, dok su s lijeve strane bili Žuti mravi i Pustinjski štakori. Zapovjednik Turbo voda bio je Robert Zadro, sin pokojnog Blage Zadre, a njegov zamjenik bio je moj brat Mile Mlinarić. To su bili momci od 18 do 25 godina starosti. Njih šest, nažalost, više nije među nama, poginuli su ili ubijeni nakon pada grada", rekao je Mlinarić. 

Opisao je bol koja ne prolazi ni nakon tri desetljeća. "Najteže je kad vam pogine netko iz ekipe i kad se ujutro probudite, vidite njegove stvari koje su ostale i mjesto gdje je spavao, a to mjesto je prazno. Nema gorega od toga u samom ratu. Ali nema gorega ni poslije, a bio sam na svakom sprovodu kad su se ti ljudi sahranjivali, kad uđete u mrtvačnicu i izrazite sućut majci pa vas ona zagrli i u plaču stisne kao svog rođenog sina jer zna da ste bili s njim i dijelili i dobro i loše. Mislim da je to najteži trenutak u životu koji čovjek može doživjeti. Tu mislim na Zvonka Mlinarića koji je poginuo izvlačeći Blagu Zadru, na Antuna Baću Šimića koji je poginuo u Bosanskom odvojku, i na svog brata koji je ubijen na Ovčari, a čije je mjesto ostalo prazno kad je ranjen na Trpinjskoj cesti", ispričao je. 

Devet mjeseci logora na minus 20: 'Crveni križ je plakao pola sata kad nas je vidio'

Nakon sloma obrane, Mlinarić je prošao devet mjeseci srpskih koncentracijskih logora, tortura, premlaćivanja i psihičkog terora. Na pitanje kako nakon takvog iskustva ostati normalan i živjeti iz dana u dan bez da čovjeka obuzme mržnja, jasno poručuje kako u sebi nema ni mrvicu mržnje prema nikome. Potom je detaljno opisao neljudske uvjete u kojima su zarobljenici držani nakon višemjesečnih borbi prsa o prsa, gdje se na Trpinjskoj cesti ratovalo na svega 50 metara udaljenosti i gdje je nastalo čuveno groblje tenkova.

"Poslije takve borbe završiti u logoru... Prvo sam završio u Stajićevu, to je jedna napuštena štala pored Zrenjanina. O premlaćivanju u tim špalirima kad smo prolazili ne moram ni govoriti, mnogi su nažalost i podlegli od tih udaraca palicama, kundacima i čime god su stigli. Doći u jednu prljavu štalu i tamo provesti mjesec dana na hladnoći koja se spuštala do minus 20 stupnjeva. Prvih pet dana nismo imali ništa, prva tri dana nismo ništa jeli, a nakon pet dana donijeli su nam malo slame i jednu deku na dvojicu", prisjetio se.

Posebno mu se u sjećanje urezao dolazak predstavnika Međunarodnog crvenog križa nakon 17 dana zatočeništva. "Došle su jedna mlada osoba iz Ženeve i jedna prevoditeljica, Makedonka. Kad su ušle u tu štalu i vidjele nas – nitko se nije obrijao mjesec dana, onako prljavi, još s krvlju na rukama od nošenja svojih ranjenika, na toj hladnoći u napuštenoj štali bez prozora, na golom betonu – prvo je pola sata plakala i ona i prevoditeljica. Nisu mogle doći sebi da nas drže u takvim uvjetima i da čovjek to uopće može preživjeti", ispričao je Mlinarić.

'Križni put' 

Povukao je paralelu s današnjim vremenom. "Evo Hana, sad kad sam dolazio kod vas, temperatura je oko plus šest ili sedam stupnjeva. Mislim da kad bih sad legao na ovaj beton ispred vaše zgrade, ne bi me pokrpale sve zagrebačke bolnice. A tamo smo bili mjesec dana na betonu na minus 20. Dali bi nam vodu u plastičnim bocama, a ujutro se probudite i voda je zaleđena u boci. A nisam se niti razbolio, niti dobio temperaturu. To je ono što čovjek ima u sebi kad se organizam bori da preživi", kazao je. 

U logoru je svjedočio prizorima za koje kaže da bi u igranom filmu djelovali nestvarno. "Nagledao sam se starijih ljudi od 60 i više godina kojima su nožni prsti pocrnili od loše cirkulacije i smrzavanja. Da nam to netko prikaže na filmu, ne bismo vjerovali, a ja sam to gledao svojim očima. Nakon intervencije Međunarodnog crvenog križa i pritiska Ujedinjenih naroda na Generalštab, 23. prosinca 1991. godine sele nas u vojni zatvor u Niš, a nakon tri mjeseca u Sremsku Mitrovicu. Tako sam napravio cijelu 'ekskurziju' po Srbiji – od Zrenjanina, preko Niša do Mitrovice", opisao je svoj križni put.

Pogibija Blage Zadre i spašavanje 4000 civila u Borovu

Vraćajući se na samu bitku za Vukovar, Mlinarić je otkrio kada su branitelji, koji su tada imali između 18 i 25 godina, on je imao 22, prvi put shvatili da bi grad mogao pasti. "Dan kad sam prvi put pomislio na to bila je pogibija Blage Zadre. Mi smo u tog čovjeka vjerovali, bio je rođeni vođa, imao je karizmu. Mnogi branitelji Vukovara nisu znali ni 10 dana poslije njegove pogibije da je mrtav jer smo to tajili zbog morala ostalih branitelja. Mi smo došli pet minuta nakon što je pao i izvukli njegovo mrtvo tijelo. Tad nam je poginuo naš pripadnik Turbo voda Zvonko Mlinarić u izvlačenju mrtvog zapovjednika. Ni mrtvoga ga ne bismo ostavili, nas 18 bismo svi izginuli, ali nije bila opcija da ga ostavimo u neprijateljskim rukama. Izgledi da uspijemo bili su ravni nuli, na kladionici nam nitko ne bi dao 0,1 posto šanse, ali uspjeli smo", rekao je.

Nakon što su ostali bez vođe, ljudi i streljiva je bilo sve manje, a od 1. listopada u grad više ništa nije moglo ući. Udarac koji je označio početak kraja bio je pad Lušca 2. studenoga, kada su donijeli ključnu odluku za spas civila. "U tom povlačenju i dolasku do kombinata Borovo, Turbo vod se nije raspao. Ostali smo zajedno kao da nas vodi Blago Zadro odozgo. Momci od 18 do 25 godina ušli su u svaki podrum i rekli civilima: 'Mi smo zadnji hrvatski vojnici koje vidite. Idite u kombinat Borovo da vas stavimo sve na kup i da se tamo izvrši predaja'. Da smo ostavili te ljude u podrumima, bili bi mrtvi. Protivnički vojnik kad dolazi u kuću s podrumom ne pita tko je unutra, nego baci bombu pa pita koga ima, jer ne zna čekamo li ga mi s puškama ili civili. Skupili smo oko 4000 ljudi u kombinat Borovo da se izvrši predaja i da ti civili budu spašeni, a što će biti s nama – to je bilo u Božjim rukama", ispričao je Mlinarić.

Najteži sat vremena u životu i pakleni plan za Ovčaru

Jedan od najpotresnijih dijelova razgovora bio je onaj o odluci koju je Mlinarić morao donijeti 10. studenoga navečer, nakon što mu je brat Mile ranjen 23. listopada na Trpinjskoj cesti te je ležao u vukovarskoj bolnici. "Do bolnice se više nije moglo autom, moralo se ići pješice oko pet kilometara kroz njihove linije da ga dovedem k sebi ili da ga ostavim u bolnici. Robert Zadro mi je tada rekao: 'Povuci se, odi sam sat vremena, razmisli. Ako budeš išao po njega, mi idemo s tobom; ako ćeš ga ostaviti, ti odluči.' Bio je to najduži sat vremena u mom životu", prisjetio se sa knedlom u grlu.

Vodio se logikom da je bolnica najsigurnije mjesto za ranjenika. "Računao sam da nitko neće dirati ranjenika u krevetu, nemoćnog čovjeka, vjerovao sam u Ženevsku konvenciju. Sudio sam po sebi, jer mi to nikad ne bismo napravili. Osim toga, brat je u siječnju 1991. godine dobio curicu i mislio sam da ako itko od nas dvojice treba preživjeti, to treba biti on jer ima malo dijete, dok će mene ionako uhvatiti s oružjem u rukama. Mislio sam da mu time spašavam život. Nažalost, kasnije se pokazalo da je to bila pogrešna odluka", priznao je Mlinarić.

Na pitanje urednice koji je uopće bio vojni cilj agresora osim samog pokolja, s obzirom na to da su Vukovar mogli vojno zaobići, Mlinarić objašnjava da ih je nosila isključivo mržnja i poniženje koje su doživjeli. "Njih je nosila mržnja i poniženje jer ih je 'šaka jada' držala tri mjeseca. Jedan njihov potpukovnik pri predaji se okrenuo prema svojima i rekao im, da sad ne prostačim: 'Vidite koja je nas šaka jada tri mjeseca držala. Da je meni bila ovakva vojska, ja bih pola Europe porobio.' To je bilo jedno od najvećih priznanja iz neprijateljskih usta", rekao je.

Likvidacija na Ovčari

Govoreći s odmakom od 35 godina i na temelju dokumentacije do koje je došao kroz rad u Centru dr. Ivana Šretera, Mlinarić je razotkrio detalje pomno planirane likvidacije na Ovčari i objasnio zašto se nitko od zarobljenih branitelja – među kojima je poznavao 80 posto ljudi – nije pokušao spasiti bijegom. "To je bio komunistički modus operandi, isti onaj koji su primijenili nakon Drugog svjetskog rata sa zagrebačkim bolnicama. Iz mirovine su prije pada Vukovara povukli pukovnika Živkovića, koji je u ratnoj školi u Rusiji izučavao metodu koja se zove 'neutralizacija žrtve'. Mene je silno zanimalo kako ti dečki s Ovčare nisu pokušali pobjeći, jer to su bili fajteri, mangupi koji su se dokazali u ratu, nisu bili mamini sinovi. I u njihovim dokumentima pronašao sam točan opis što su napravili", otkrio je Mlinarić. 

Zatim je prešao na detalje koji izazivaju jezu kod svakoga. "Kad su ih doveli u hangar u noći s 20. na 21. studenoga, pustili su domaće četnike, arkanovce i najgori ološ da ih tuku do ponoći. Tamo su neki i ubijeni od batina, poput Jean-Michela Nicoliera, a tamo su bili i vaš kolega Siniša Glavašević i Branko Polovina. U ponoć u hangar ulazi kapetan s dotjeranim, obrijanim vojnicima u urednim uniformama s bijelim opasačima. Repetiraju puške na četnike, viču: 'Što to radite ovim ljudima?!' i tjeraju ih van iz hangara. Zatim se taj kapetan obraća našim ranjenicima i kaže: 'Ljudi moji, nismo mi za ovo znali. Sad ćemo vas 20 po 20 stavljati u kamione i vozimo vas u bolnicu u Novi Sad.' I oni u krvniku vide spas. Zato nije bilo bježanja s Ovčare. A kad su ih stavili u kamione, odvezli su ih 500 metara dalje do te 'rupe', kako je nazivaju u svojim dokumentima, gdje su ih čekali ti isti koji su ih tukli, i krenulo je ubijanje. To je bila spirala zla koja se nije dogodila slučajno, nego je bila godinama unaprijed planirana", otkrio je Mlinarić. 

Gostovanje Stipe Mlinarića Ćipe u podcastu "Bez zadrške" donijelo je duboko ljudsko svjedočanstvo koje nadilazi puke povijesne činjenice. Kroz priču o suborcima iz Turbo voda, najtežoj bratskoj odluci i preživljavanju logoraškog pakla bez trunke mržnje, razgovor podsjeća na stvarnu cijenu hrvatske slobode. 

direktno.hr