Komunističke vlasti 1945 preorale su i uništile na zagrebačkom groblju Mirogoj vojničko groblje
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 12 Prosinac 2018 12:01
Ovoga je vikenda na dan ljudskih prava na zagrebačkom groblju Mirogoj na prostoru na kojem se nekada nalazilo groblje hrvatskih vojnika iz 2. svjetskog rata, u organizaciji Hrvatskog društva političkih zatvorenika Osijek, Hrvatskog domobrana Osijek i Zaprešić, Žrtava za Hrvatsku, Osijek, Hrvatskog obrednog zdruga Jazovka krilo Đakovo, Udruge bosanskohercegovačkih Hrvata Zagreb i Hrvatskog žrtvoslovnog društva Zagreb, održana komemoracija „Pravo na grob“.
Nakon mise u crkvi Krista Kralja na Mirogoju, sudionici komemorativnog skupa uputio se na groblje hrvatskih vojnika1941-1945 godine.
Skup je vodio Ivan Vukelić , predsjednik sam udruge Hrvatski domobran, a prisustvovali su mu Pomoćni biskup zagrebački --monsinjor Ivan Šaško, gospodin Tomislav Sokol u ime kluba zastupnika Hrvatske demokratske zajednice, gospodin Zlatko Hasanbegović - Zastupnik u Hrvatskom državnom Saboru, gospođa Tanjua Antunović Hadžić sa suradnicima u ime Ministarstva hrvatskih branitelja, gospodin Pavle Kalinić kao izaslanik gradonačelnika grada Zagreba, gospodin Ante Beljo - Predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva, gospodin Branimir Petener - predsjednik Hrvatskog obrambenog reda, te predstavnici Ogranka hrvatskog domobrana iz Požege, Kutine, Zadra, Slatine, Zaprešića, Osijeka kao i predstavnici Društva za obilježavanje grobišta Varaždin.
Iskazana je počast domovini uz Hrvatsku himnu koju su izveli Ivana Sekulić i Nives Kolić predvođene učiteljem solo pjevanja Hrvojem Sekulićem. Minutom tišine uz domobranski Mirozov skup se prisjetio svih onih koji su svoj život nesebično prinijeli na oltar domovine.
Groblje hrvatskih vojnika doživjelo je dolaskom komunista 1945 na vlast bezprimjerenu devastaciju grobova. U nakani potpunog i radikalnog obračuna jugoslavenskih komunista s neprijateljem, Ministarstvo unutarnjih poslova Demokratske Federativne Jugoslavije donijelo je neposredno po završetku Drugog svjetskog rata, 18. svibnja 1945 godine Odluku br. 1253 o uklanjanju grobalja i grobova „okupatora“ i „narodnih neprijatelja“, koja je obuhvatila groblja i nadgrobne spomenike vojnika njemačke talijanske i mađarske vojske te ustaše, četnike i slovenske domobrane. MUP Federalne Države Hrvatske , Zagreb, proslijedilo je Odluku MUP-a DFJ dopisom: Predmet: Uklanjanje vojničkih groblja okupatora od 6. srpnja 1945 godine svim oblasnim i okružnim NO-ima u FD Hrvatskoj i Privremenom Gradskom NO u Zagrebu te naložilo: Treba izbrisati svaki trag zloduha fašističke vladavine. Tako je potrebno i da se sravne sa zemljom svi vanjski znakovi, po kojima bi se razaznavalo mjesto,, gdje su se dizala takova groblja“. Kako je zaključno ministar u unutarnjih poslova FD Hrvatske Vicko Krstulović pojasnio „da se ukloni sve, što bi moglo potsjećati na vremena fašističkog zuluma“. Tako je u Hrvatskoj kao i drugdje u Jugoslaviji, uklanjanje grobalja i grobova „okupatora“ i „narodnih neprijatelja“ u neposrednom poraću sustavno provođeno. I na zagrebačkom groblju Mirogoj u potpunosti je u ljeto 1945 uklonjeno njemačko i hrvatsko vojničko groblje, najmanje 3.000 grobova njemačkih vojnika, pripadnika Wehrmachta i Waffen SS-a i hrvatskih vojnika , domobrana i ustaša, pripadnika Oružanih snaga NDH. Temeljem ovih odluka lokalne su vlasti uništavale groblja, grobove i spomenike.
Svjedočanstvo Josipa Bejuka: gledamo kako drugarice i drugovi lome križeve s njemačkog vojničkog groblja, a drugi se muče na ustaškom groblju preturati kamene spomenike s časničkog groblja… Slušamo kako psuju ustašku majku, kurvu, švapsku itd. Neki pripiti pjevaju i gaze nogama križeve. Čuje se pjesma „Druže Tito mi ti se kunemo“
O uništenim nadgrobnim spomenicima sa vojničkih grobova na Mirogoju i tadašnjem ozračju straha nezaobilazno je i sjećanje Ive Soljačića, koji je kao desetogodišnjak s majkom posjetio Mirogoj na Svi Svete 1945., o čemu je pod naslovom “Gospođo Kosor, postavite spomenik na Mirogoju gdje su komunisti preorali grobove mnoštva hrvatskih mladića” 2009. pisao u Hrvatskom listu, a zatim i pod naslovom “Sjećanje na Svi Svete 1945. godine”, na portalu viktimologija.hr
“Svi sveti 1945. Kao i svake godine majka me na taj dan vodila na zagrebačko groblje Mirogoj. Išli smo od groba do groba poznatih preminulih i pomolili se za spas njihovih duša. Pred središnjim križem, pomolili smo se za one, koji nisu pokopani na tom groblju, za stradale u ratu i posebno one koji su bez suda pobijeni tijekom i nakon završetka drugog svjetskog rata. Zatim reče mama: 'Idemo na groblje gdje su pokopani hrvatski vojnici.' Kad dođosmo tamo? Skamenio sam se od užasa!? Nešto nepojmljivo! Umjesto groblja, svježe izorana zemlja. Nigdje nikakvog grobnog znaka. Usred te oranice vidjesmo očajne žene, većinom seljanke, crno odjevene s crnim rupcima na glavama kako plaču i traže grobove svojih nedavno poginulih sinova. Kiša je polako rominjala, spuštala se kap po kap, a tmurno nebo kao da je plakalo, plakalo zajedno s očajnim majkama nad nečuvenim zločinom. Ilovača se je ženama lijepila za cipele, a one su teško izvlačile noge iz mokre zemlje. Činilo se kao da ih pokopani zadržavaju da ih ne ostave same na oskvrnutom groblju. Majke su ipak uporno tražile mjesta gdje su pokopana njihova djeca. Kad su mislile da su ih našle upalile bi svijeće, otirale suze i kapi kiše koje su se polako spuštale niz njihova lica. Ponekad bi kap kiše pogodila plamičak svijeće. Ugasila bi ga. Zatim su majke ponovno palile svijeće i tako se to ponavljalo više puta, dok konačno žene ne bi odustale u svojoj tuzi i bespomoćnosti. Sagnule su glave, rukama podbočile lice, nogu ukoraćenih u blatnu zemlju, plakale su i jecale gorko, gorko za izgubljenim sinovima i njihovim grobovima. Njihove bolne očajne oči bespomoćno su tražile pomoć, ali ostajale su usamljene u svojoj boli. Kao da su vapile zajedno s Kristom na križu. [...] Iako sam tada imao tek 10 godina u pamćenje mi se duboko usjekao taj strahoviti prizor.“
Jedno od temeljnih prava koje svakom čovjeku pripada je i pravo na grob. U kulturi žalovanja svih civilizacija, i europskih i južnoslavenskih naroda, grobnim počivalištima i nadgrobnim obilježjima od davnih vremena pripada istaknuto mjesto. Od antičkih vremena i u rimskom pravu, grob i nadgrobni spomenik nakon ukopa, postajali su mjesto štovanja, jer to je nalagao pijetet prema mrtvima. I vjernici i ateisti slažu se u jednom: svako ljudsko biće ima pravo na sjećanje, na svoj grob i nadgrobni znak. Gospodin Vukelić pozvao je institucije da u ime vječnosti i zemlje koja ih je rodila vratimo mrtvima nadgrobne znakove i da ima damo pravo na čovjeka dostojan grob. Organizatori žele da se na danas praznim površinama, gdje su pokapani, postave grobni spomenici s osnovnim natpisom na kojem bi stajalo ime i prezime poginulog vojnika, godina rođenja i smrti, kako bi se dostojanstveno obilježilo svako pojedinačno posljednje prebivalište, da se ponovno postave nadgrobne oznake, križevi i nišani, na grob svakog poginulog vojnika kako bi se ispravila desetljetna povijesna nepravda i diskriminacija da se pokojnicima vrati pravo na grob, a živim članovima njihovih obitelji mir duše i prigodu doći na njihove obilježene grobove. Ovaj komemorativni skup želi skrenuti pozornost javnosti na kršenje ljudskog prava na obilježen grob, čime je narušen mir i dostojanstvo pokojnika, te na očitu diskriminaciju u odnosu na druge pokojnike.
Gospodin Vukelić naglasio je da danas mnogi ne znajući gaze po pokojnicima na ovom svetom mjestu, koje su komunističke vlasti u želji zatiranja istine i obračuna sa neprijateljima jugoslavenskog komunizma, preorale ne bi li se zatro svaki vanjski vidljivi trag omraženog neprijatelja. Nadgrobni spomenici, kameni križevi razbijeni su i ugrađeni u u druge grobove.
Da je moguća obnova groblja pokazalo se i primjerom - replikom kamenog križa kakvi su razbijeni, a izrađen je za obitelj Šola.
Govor je održao i gospodin Beljo, dok je monsinjor Šaško poveo molitvu
Nakon održanih govora, zapaljeno je na livadi oko groblja, 550 svijeća za pokojnike koji leže na tome mjestu.
Nakon pjesme Stina pradidova, na livadi oko groblja sudionici su upalili 550 svijeća za 550 duša, 550 tužnih sudbina , 550 ožalošćenih obitelji. Svaka svijeća sa imenom i prezimenom pokojnika označava jedan grob.
Sudionici su primili knjižicu koja je izrađena za potrebe ovoga skupa, a koju su priredili dr Vladimir Geiger i Pero Šola.
Vlatka Sakar
