Umro mons. Mijo Liković
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 01 Srpanj 2019 06:00
U 90-oj godini života preminuo uzorni svećenik i jugokomunistički robijaš
U hospiciju »Marija Krucifiksa Kozulić« u Rijeci je 3. lipnja 2019., u 90. godini životai 65. godini svećeništva, blago u Gospodinu preminuo dugogodišnji župnik Kraljevice, mons. Mijo Liković, a pokopan je na mjesnom groblju 5. lipnja 2019.
Misa Zadušnica održana je na gradskom groblju u Kraljevici tijekom pokopa.
Mons. Liković rođen je 24. listopada 1929. godine u mjestu Prijeka, kod Gline (župa sv. Ilije u Maji). Djetinjstvo je proveo u rodnoj Prijeci. Zarana su on, brat i dvije sestre ostali bez roditelja Pavla i Katarine, rođene Pavušek, pa je pučku školu pohađao u Hrvatskom Leskovcu, a nižu gimnaziju do 1945. godine pohađao je u Travniku. Školovanje je nastavio u Zagrebu i kasnije u riječkoj Bogosloviji. Za svećenika je zaređen 1. studenoga 1954. godine. Bio je kapelan u Brinju, upravitelj župa u Lukovdolu, Plemenitašu, Crikvenici, Svetoj Jeleni, Jezeranama, Stajnici, Lipici, Svetoj Luciji, Generalskom Stolu, Lipi, Kraljevici, Bakarcu i Jadranovu, te župnik u Šmriki. Od 1964. do 1965. obnašao je službu duhovnika u biskupskom sjemeništua od 1970. do 1973. bio je i dekan Ogulinskoga te Crikveničkoga dekanata.
Mons. Mijo Liković svoju je svećeničku službu u tadašnjoj Senjsko-modruškoj biskupiji započeo kao kapelan u Brinju, nakon čega je preuzeo župe u Lukovdolu i Plemenitašu. U svojih 50 godina svećeničkog služenja upravljao je brojnim župama. Župu u Kraljevici, u kojoj je i danas omiljeni župnik, preuzeo je 1973., a 1976. prima službu dekana Crikveničkog dekanata, koju je još dugo obnašao. Kao mladi svećenik dvije i pol godine proveo je na robiji. U rodnoj Prijeci je, poslije Oluje, na svojoj rodnoj parceli, izgradio kapelu Gospe Žalosne.
Suđenje Miji Likoviću i drugima prema knjizi Miroslava Akmadže, Katolička crkva u Hrvatskoj i komunistički režim 1945.–1966. (Otokar Keršovani« d.o.o., Rijeka, 2004.)
Godine 1956. Okružni sud u Splitu, pod optužbom neprijateljskog djelovanja, donio je presudu o zatvaranju bogoslovije u Splitu na 8 godina i sjemenišne gimnazije na 6 godina. Okružni sud u Osijeku u veljači 1960. donio je presudu protiv dvojice profesora i četvorice bogoslova đakovačke bogoslovije. Svi su osuđeni na višegodišnje kazne od 2,5 do 7 godina zatvora. Vrhovni sud Hrvatske, nakon uložene žalbe osuđenih, kazne je nešto ublažio. Do zatvaranja bogoslovije ipak nije došlo. »Prvopozvane kolege uspjeli su zastrašiti, a onda preodgojiti u svoje svrhe, tj. da im posluže kao svjedoci optužbe. Najprije su njima na glavu natovarili sva zlodjela i zaprijetili teškim kaznama. Zatim su im predočili kako oni možda i nisu takvi, jer u sjemeništu ima i gorih, samo ih trebaju imenovati, reći što sve znaju o njima, a potom su im sugerirali imena tih koji su gori od njih (…) Obećali su da će njima oprostiti krivnju, omogućit im školovanje na nekom drugom učilištu uz državni stipendij i sve moguće pogodnosti samo trebaju reći sve što znaju o negativnom djelovanju svojih kolega i odgajatelja, odnosno poglavara«, kasnije je svjedočio progonima i zatvaranjima Mijo Liković. U istražnom zatvoru u Rijeci 1954. godine određeno vrijeme proveli su: Josip Kapš, prefekt u malom sjemeništu, iz Lukovdola – kotar Delnice (od 29. svibnja do 29. kolovoza), završio 7 semestara na VTŠ-u; Mijo Liković iz Prijeke, župa Maja – kotar Glina (od 14. do 30. lipnja); Vlado Pezelj iz Ličkog Petrova Sela – kotar Otočac (od 28. listopada do 28. prosinca); Irenko Gallo iz Motovunskih Novaka – kotar Pazin (od 26. lipnja do 28. kolovoza); Livije Laganiš iz Kaldira – kotar Pazin (od 21. srpnja do 11. kolovoza). Sva su četvorica završila 3. godinu (6 semestara) na riječkom VTŠ-u; i Marcel Krebel iz Tinjana (kotar Pazin), koji nije bio u istražnom zatvoru, a završio je II. godinu bogoslovije (4 semestra). Prva trojica bila su iz Modruško-senjske biskupije, dok su druga trojica pripadala Pazinskoj apostolskoj administraturi. Zacijelo ne slučajno, akciju prema bogosloviji u Rijeci prati pisanje o odgoju u sjemeništima i bogoslovijama u Hrvatskoj (Đakovo, Zagreb, Split, Rijeka) u vojnom listu Narodna armija.
Neki sjemeništarci i bogoslovi koji su tijekom služenja vojnog roka odlučili napustiti sjemenište, dostavili su pisma drugom vojnom listu Narodni vojnik, okrenutom više svakodnevnom životu pripadnika JNA. Crvena nit koja se provlači tim pismima jest odluka dojučerašnjih sjemeništaraca i bogoslova da napuste crkvene zavode u kojima su odgajani u vjerskom fanatizmu i izoliranosti od jugoslavenske socijalističke stvarnosti prikazivane u najgorem svjetlu u tim zavodima. U vojsci, nakon što su im se otvorile oči za sve ono što jugoslavenski komunistički režim čini za dobrobit radnog čovjeka, i sami su odlučili podržati taj režim i priključiti se akcijama tog režima, dijametralno suprotnim od onoga što su slušali za vrijeme sjemenišnog odgoja. Budući da su uvidjeli gdje se nalazi »istina i radost života«, odlučili su pridružiti se armiji graditelja socijalizma. Obilato se koristeći citatima iz pisama objavljenih u Narodnom vojniku, autor teksta major Milan Tok najveći dio crkvenih odgojno-obrazovnih zavoda prikazuje kao mjesta u kojima se gojencima ubijao duh mladenačkog poleta i patriotizma. Za njega je negativno prikazivanje jugoslavenske poslijeratne stvarnosti imalo za cilj od budućih svećenika stvoriti »sprovodnike protujugoslavenske politike i akcija Vatikana«.
Svi su bogoslovi zaređeni za svećenike nakon puštanja iz istražnog zatvora: Josip Kapš 6. rujna 1954. (izvor: blog: BETA, http://blog.dnevnik.hr/fsrtrsat), Mijo Liković zaređen je 1. studenog 1954. (Ivoslav LINIĆ, »Ređenje u tajnosti«, Zvona, god 48, br. 2 (249), Rijeka, 2010., str. 10), Vladimir Pezelj 1. siječnja 1955. (izvor: www.zupa-otocac, vijesti, 28. travnja 2011.). Livije Laganiš i Irenko Gallo zaređeni su 23. Listopada 1954. u sjemenišnoj kapeli u Pazinu. Marcel Krebel, koji će biti oslobođen od optužbe, zaređen je 11. Listopada 1955. (Biskupijski arhiv u Poreču (dalje: BAP), Bogoslovi i ređenja I, 1948. – 1955.).
Sudski proces
Pred Okružnim sudom u Rijeci od 7. do 13. svibnja 1955., na temelju Optužnice od 5. veljače 1955., vođen je sudski proces protiv optuženih. Sva šestorica optuženih mijenjala su svoje iskaze u odnosu na one dane u istražnom postupku. Kao razlog tome navodili su pritisak kojem su bili izloženi tijekom istrage. Npr. prvooptuženi Josip Kapš branio se time da informacije o Paveliću i ustaškoj emigraciji nisu bile njegov osobni stav nego ono što je čuo od rođakinje Marije Palijan koja živi u SAD-u. O tome je pričao s nekima u okolici Mrkoplja u vrijeme skupljanja pomoći za bogosloviju. Za ostala priznanja, kao javno govorenje o povratku kralja Petra i Mačeka u Jugoslaviju ili optužbe na račun kolege Likovića glede njegova protivljenja eventualnom izručenju Artukovića Jugoslaviji, tvrdi da su iznuđena pod pritiskom, nakon dugotrajnih cjelodnevnih ispitivanja, uz napomene istražitelja kako je svejedno priznao ili ne priznao jer su za istinitost optužbe dovoljna dva svjedoka. Priznaje pak da je on sam govorio kako Srbi vladaju u Hrvatskoj, ali ne i Liković i Pezelj iako je to naveo u istrazi. Slične iskaze tijekom rasprave iznijeli su i ostali optuženici. Negirali su pjevanje ustaških pjesama ili slušanje radiopostaje »Venezia Giulia«. Svoje priznanje u istrazi opravdavali su iscrpljenošću, sukobima s poglavarima zbog čega su neki, iz osvete, prokazani kao neprijatelji jugoslavenskog političkog sustava, prijetnjama samicom ili optužbama na njihov račun od strane nekog od optuženih kolega koje im je istražitelj predočio, pa da ne bi ostali dužni, i oni su izmišljali dokaze na njihov račun. Gallo i Krebel odbili su optužbu o slušanju postaje »Venezia-Giulia« jer kad su došli u Rijeku, na početku šk. god. 1953./1954., radioprijemnika nije bilo – uzeli su ga poglavari da bi zaštitili bogoslove od slušanja »opasnih« inozemnih radiopostaja. Istarska je skupina negirala i onaj dio optužbe u kojemu su okrivljeni za prizivanje fašizma kao prema vjeri tolerantnijeg režima od onog komunističkog te za govor o komunističkom progonu svećenika unutar kojeg su stavljali i ubojstvo sluge Božjeg Miroslava Bulešića. Tijekom suđenja izredalo se svih osam svjedoka. Bogoslovi na odsluženju vojnog roka, ako i nisu bili izloženi, u što je teško vjerovati, izravnom pritisku, bili su pod određenom psihološkom autocenzurom zbog čega su morali potvrditi navode Optužnice. Bivši bogoslovi, kao svojevrsni disidenti u svom obračunu sa svijetom, koji su iz raznih razloga napustili, radi samoopravdanja skloni su promatrati taj svijet u negativnom svjetlu. Ako ovome dodamo da je podrška državnim interesima, ugroženim od vanjskog ili unutrašnjeg neprijatelja, donosila određene bodove pri zapošljavanju ili napredovanju, onda je razumljiv »antiklerikalizam« dojučerašnjih klerika. U ništa boljem položaju nisu bili ni »civilni« svjedoci. Njih je kao mora pritiskala borba za svakodnevno preživljavanje (namještenje). A ono je često ovisilo o svemoći državnih struktura. Zamjeriti se tim strukturama i ne izvršavati njihova očekivanja značilo je dovesti u pitanje vlastitu egzistenciju. Dovoljno je reći da su Nikola Petrović i sin mu Milan bili radnici u šumariji Mrkopalj. Nije čudo da su u svojim svjedočanstvima najzatvoreniji bili bogoslovi Banko i Linić. Zaštićeni institucijom biskupije i bogoslovije, nisu morali potvrđivati navode optužnice, zbog čega je za Banka tijekom ispitivanja u dokaznom postupku konstatirano kako je »spor u svojim odgovorima da treba dugo vremena da se izjasni na pojedine upite, a naročito u vezi razjašnjenja razlike kazivanja u istrazi i danas.
Nadalje se ustanovljuje da svjedok ostavlja utisak kao da se nečeg boji.« Aluzija je bila jasna na strah od poglavara koji su ga savjetovali što i kako treba reći. O »sudskoj lakrdiji«, koja tako i ne izgleda u šturim i suhim pravničkim izričajima, kao i o tragičnoj podjeli među dojučerašnjim kolegama, zanimljivo svjedočanstvo ostavio je Mijo Liković, jedan od optuženih, koji pokazuje dosta razumijevanja za one koji su podlegli pritisku te svjedočili protiv kolega. Sami odvjetnici Vaić, Ivan Orlić i Aleks Lutenberger, koje su optuženi uzeli na preporuku vicerektora, nisu se u političkim procesima snalazili. Teško im je, uostalom kao i samim optuženicima, bilo vjerovati da se nekome može suditi zbog prepričavanja političkih događaja ili komentiranja novinskih napisa u zatvorenom, i pomalo izoliranom, prostoru bogoslovnog sjemeništa. Iskaz jednog od svjedoka da mu je vicerektor Josip Šojat prigodom susreta u bogosloviji, uoči početka suđenja (6. svibnja 1955.), rekao da će Kapša, po službenoj dužnosti, braniti odvjetnik dr. Vaić, živ četnik, koji eto brani ustašu (Kapša), a da je Vaić o svom kolegi dr. Ivanu Orliću, branitelju trojice istarskih bogoslova, izjavio kako se radi o nesposobnom starom kretenu, izazvao je pomutnju u odvjetničkom timu. Nakon prenesenih navodnih ocjena vicerektora Šojata dvojica »prozvanih« odvjetnika napustili su sudnicu i podnijeli ostavke. Kasnije je Orlić povukao ostavku, dok je obranu prvooptuženog Kapša, po službenoj dužnosti, umjesto Vaića, preuzeo odvjetnik Lutenberger. Kako su trojica svjedoka Dragutin Toma, Ivan Benvin i Silvio Vlakančić spomenuli nagovore duhovnika Josipa Dujmovića u kojima je često spominjao Branku Perković iz Ogulina kao uzor kreposna kršćanskog života, članicu križarskog sestrinstva, i ne kao nevažno, svjedoci su spomenuli, duhovnikovo navodno isticanje njezina zaručnika i roditelje koji su bili u ustaškom pokretu, a ona sama u ustaškoj mladeži, javni tužilac tražio je da se pregleda rukopis knjige kojom se Dujmović služio kako bi se osvijetlio odgoj u sjemeništu. Iako se odvjetnik Lutenberger suprotstavio ovom prijedlogu jer »izlazi izvan okvira same optužnice te da nije u vezi s pitanjem odgovornosti optuženih«, sud je prihvatio prijedlog javnog tužilaštva. Pročitani su dijelovi Dujmovićeva rukopisa »Vesela zvijezda«, životopisa Branke Perković. Na taj se način htjelo jasno dati do znanja da je sudski proces protiv pojedinaca samo ulog za krajnji cilj, tj. zatvaranje biskupijskih zavoda i škola smještenih u Centralnom bogoslovnom sjemeništu. Prijedlog odvjetnika Lutenbergera bio je da se, vezano uz obranu Kapša, ispita šest svjedoka iz Mrkoplja i okolice kod kojih je Kapš navraćao prigodom skupljanja pomoći za sjemenište, a da se glede obrane Kapša, Likovića i Pezelja ispita šest bogoslova iz riječke bogoslovije (poimence navedeni), uz objašnjenje da bi svjedoci predlagani u negativnim okolnostima pa se prijedlog smatra »suvišnim za izviđanje stvari«.
Izricanje presude
Nakon provedene sudske rasprave Okružni sud u Rijeci, pod predsjedanjem predsjednika sudskog vijeća Ive Ferrija, donio je 16. svibnja 1955. presudu kojom su proglašeni krivima: Josip Kapš, Mijo Liković, Vladimir Pezelj, Irenko Gallo i Livije Laganiš, dok je Marcel Krebl oslobođen optužbe. Prvooptuženom Josipu Kapšu izrečena je kazna strogog zatvora u trajanju od šest godina i oduzimanje građanskih prava na vrijeme od dvije godine. U obrazloženju presude naveden je zajednički »crimen« Kapša, Likovića i Pezelja. Oni su skupa tijekom 1953./1954. javno, pred više osoba, veličali ustaške ratne zločince, hvalili su NDH, njenu ideologiju…
Liković je dosta kritičan i prema vodstvu bogoslovije zato što se nitko od poglavara nije pojavio na sudskom procesu. Isto tako, čudno mu je da nitko od uprave biskupije ili sjemeništa nije angažirao sposobnije odvjetnike.
M. LIKOVIĆ, »Moje viđenje Riječkog slučaja«, Zvona, br. 7–8, Rijeka, 1998., str. 14., Likovićeva rečenica: »Pitao sam se dugo zašto nisu zatvorili rektora, posebno vicerektora, duhovnika ili koga od profesora. Kasnije, pa čak i 10 godina nakon toga mnoge su mi stvari postale jasne. Međutim, za sada o tome ne mogu i ne smijem govoriti« ostavlja sumnje, u najmanju ruku, o kooperativnosti, ako ne i svih spomenutih, ono barem nekih, sa sudom (M. LIKOVIĆ, »Moje viđenje Riječkog slučaja«, Zvona, br. 6, Rijeka, 1998., str. 14.).
Josip Dujmović (1898. – 1953.), franjevac trećoredac, duhovni vođa Branke Perković (1926. – 1949.), članice križarskog sestrinstva, djevojke predane Bogu i odlučne u življenju evanđeoskih načela, napisao je njezin životopis. Rukopis, pripremljen za tisak, nestao je u vrijeme pretresa riječke bogoslovije. Nedavno tiskan životopis ove uzorne kršćanske djevojke, kao i njezin odnos s duhovnikom Dujmovićem, pokazuje njihovu zauzetost oko osobnog obraćenja i širenja evanđelja. Daleko im je bio svaki govor koji se nije ticao duhovnog života, a kamoli nekakvo strančarenje i politika (Usp: Petar RUNJE, Branka Perković, jedan Bogu posvećen život, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2010.).
Suđenje riječkim bogoslovima
U dokaznom postupku, str. 13., piše da su se osumnjičenici javno suprotstavljali mogućem izručenju Andrije Artukovića, ministra unutrašnjih poslova u NDH, jugoslavenskoj komunističkoj vlasti. Kapš je, kao najstariji među optuženima, uz to i prefekt (odgajatelj) u dječačkom sjemeništu, vodio glavnu riječ u tim proustaškim razgovorima. Govorio je o poštenoj hrvatskoj inteligenciji koja je napustila zemlju, no samo je pitanje trenutka kad će se, predvođena ustašama i Pavelićem, jer poglavnik u inozemstvu ima vladu, vratiti u zemlju i preuzeti vlast. Individualna krivica Josipa Kapša bila je što je krajem 1953. i početkom 1954., za vrijeme skupljanja pomoći za riječko sjemenište, u selu Sunger, u kući Milana Petrovića, govorio o ustaškoj vladi u inozemstvu, spremnoj da se uskoro vrati u zemlju i preuzme vlast. K tome, širio je lažne informacije o nemoralnom životu predsjednika Tita (ima dvije žene), što onda utječe na nemoralan život omladine, pretvaranje braka u civilnu ugovornu instituciju. Lista »dokaza« protiv Kapša završava njegovim prozivanjem Tita zbog toga što je na Londonskoj konferenciji 1954. »prokartao« Trst, govorom o lošoj opremljenosti jugoslavenske vojske na položajima pred Trstom u vrijeme Tršćanske krize 1954., niskom moralu časnika i komesara u JNA-u, te spominjanjem dogovora kralja Petra i Vladka Mačeka o Hrvatskoj i progonu Crkve pod komunističkim režimom. Vladimir Pezelj, kao drugooptuženi, osuđen je na kaznu strogog zatvora u trajanju od tri godine i četiri mjeseca, dok je trećeoptuženom Miji Likoviću izrečena kazna zatvora od dvije godine i šest mjeseci. Trojica prvooptuženih stavljeni su u ustaško-nacističku skupinu, s tim što je Likoviću i Pezelju, osim kaznenog djela ustaške propagande, počinjenog skupa s Kapšom, na dušu stavljeno i pjevanje ustaške himne »Puška puca« i ustaške pjesme »Naprijed mornari«. Sva trojica prvooptuženih oslobođeni su onog dijela optužbe u kojem ih se teretilo za širenje nacionalne mržnje prema Srbima, prema čl. 119. Krivičnog zakonika (KZ). Razlog je bio nedostatak dokaza. Tako su sva trojica osuđena po čl. 118. za »djelo protiv naroda i države s neprijateljskom popagandom«. Drugu skupinu optuženih činili su istarski bogoslovi Irenko Gallo, Livije Laganiš i Marcel Krebel. Ova je skupina svrstana u fašističko-iredentističku. Gallu je određena kazna strogog zatvora od godinu dana, zato što je tijekom školske godine 1953./1954. pred bogoslovima VTŠ-a u Rijeci u više navrata govorio kako je u fašističkoj Italiji bilo više vjerske slobode nego što je ima u komunističkoj Jugoslaviji, da su iz škola uklonjeni križevi, zabranjene procesije, pa bi za Istru bilo bolje da je ostala pod Italijom. Time je počinio kazneno djelo »povrede ugleda države, sankcionirano 174. Krivičnog zakonika«. Prema istom članku, Livije Laganiš osuđen je na šest mjeseci zatvora. Njega se teretilo za iznošenje tvrdnji o vjerskim slobodama pod Italijom i o malom broju sjemeništa. Marcel Krebel je oslobođen optužbe zbog nedostatka dokaza.
Ne ulazeći ovdje u složeno pitanje je li zaista počinio ono što mu se imputiralo, Kapš je kao pripadnik domobranskih jedinica i svjedok svega onoga što se događalo na Bleiburgu i nakon Bleiburga mogao podleći uvjerenju, dosta prisutnom u nekim dijelovima Hrvatske, da je pitanje trenutka kad će zapadni saveznici u rušenju komunističkog režima podržati dolazak Pavelića. Liković misli kako su svjedoci instruirani da zaniječu optužbu po ovoj točki. Oslobađanjem od dijela optužbe htjelo se u javnosti ostaviti dojam kako sud poštuje činjenice (M. LIKOVIĆ, »Moje viđenje Riječkog slučaja«, Zvona, br. 10, Rijeka, 1998., str. 14.).
Teško je vjerovati da bi bilo koji istarski hrvatski bogoslov dozivao povratak fašističke Italije. To opet ne znači da u povjerljivim razgovorima nisu mogli reći kako je više vjerske slobode bilo u fašističkoj Italiji nego u komunističkoj Jugoslaviji, što su naglašavali i istarski biskupi i što nije bilo daleko od istine. Iznošenjem istine neugodne režimu nikako nisu postali fašistima ili pristašama talijanske vlasti u Istri. No bila su to vremena kada je bila dovoljna i najmanja naznaka neslaganja s državnim i društvenim uređenjem pa da se dobije etiketa neprijateljskoga, profašističkog ili, još gore, klerofašističkog djelovanja. Optužiti nekoga za »iredentističko-fašističku propagandu« značilo je, s jedne strane, otvoriti prostor za odmjeravanje visoke kazne, a s druge strane, hraniti neprestano javno mnijenje onom poznatom o neprijatelju koji nikada ne miruje.
Zatvaranje bogoslovije, sjemeništa, VTŠ-a i sjemenišne gimnazije
Liković smatra najvećim uspjehom obrane samih optuženih to što su pomrsili namjere optužbe koja je pošto-poto htjela dokazati da su optuženi djelovali kao organizirana skupina s jasnim ciljem razbijanja državnog i društvenog poretka. Takvom optužbom imali su jake argumente za zatvaranje sjemeništa, što je bio krajnji cilj procesa. Kad ova namjera nije uspjela, trebalo je potražiti drugu »zakonsku« osnovu za zatvaranje Biskupijske sjemenišne gimnazije i Bogoslovije kao ustanova zaduženih za pripremanje mladića za svećenički poziv. U očima tadašnje vlasti svećenici su bili dvostruko opasni, kao pojedinci i kao predvodnici povjerenih im vjernika. Isto tako, bilo je važno iskoristiti optužbu i presudu za novu konfiskaciju atraktivna crkvenog prostora u kojem se nalazila sjemenišna gimnazija i Visoka bogoslovna škola. Zato i nije bilo nikakvo iznenađenje da je nakon presude bogoslovima izrečena i presuda o zatvaranju ovih dviju obrazovnih ustanova. »U smislu čl. 22. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica izriče se zatvaranje Visoke teološke škole i klasične gimnazije smještenih u okvirima Centralnog bogoslovnog sjemeništa, i to Visoke teološke škole za vrijeme od 5 godina (pet), a klasične gimnazije za vrijeme od 3 (tri) godine.« Tvrdi da od odvjetnika nije bilo neke koristi, pa su se optuženici više sami branili nego je to činio njihov odvjetnik.
Općepoznata je činjenica da je UDBA u vjerskim zavodima imala zavrbovane đake koji su u trenutku stupanja u sjemenište imali čiste namjere s obzirom na svoj poziv. Posebna su priča oni koje je UDBA zavrbovala prije ulaska u sjemenište i koji su od početka djelovali prema njenim uputama. Parafrazirajući onu Isusovu – gdje su dvojica ili trojica u moje ime, možemo reći kako se tamo gdje su dvojica ili trojica bila u Njegovo ime, priključivao jedan u ime UDBA-e.
Objašnjenje za zatvaranje bogoslovije i sjemeništa nađeno je u činjenici da je ne samo prefekt sjemeništa Josip Kapš nego i duhovnik Josip Dujmović veličao ustaški pokret. Dujmović je, ističući kao uzor kreposti djevojku Branku Perković, vezanu osobno, ali preko roditelja i zaručnika uz ustaše, posredno, ali ipak jasno izražavao simpatije prema ustaškom pokretu i njihovu djelu. Iako čitanje inkriminiranih stranica Brankina životopisa navodi samo činjenicu propadanja Jugoslavije i uspostavu NDH, a o zaručniku piše samo da je kao ustaški dragovoljac poginuo 9. travnja 1941., to je, prema riječima presude, uz iskaze svjedoka, jasan dokaz »kako se vjerska nastava od strane nastavnika upotrebljavala da bi se u sjemeništu veličalo ustaštvo«. Slijedom opravdavanja zatvaranja Teologije i gimnazije u presudi se navodi kako je teško vjerovati da se djelovanje Kapša i pok. Dujmovića odvijalo mimo znanja pretpostavljenih, odgovornih za nastavu, iz čega se onda izvodi logičan zaključak o zatrovanom i lažnom ozračju u kojem su odgajani bogoslovi i sjemeništarci. Zato, »u svrhu da se spriječi da se u takvoj sredini i nadalje, u protunarodnom duhu odgaja omladina, trebalo je poduzeti mjere, da se onemogući da se u tom nezdravom ambijentu odgajaju građani naše zemlje. Da se to postigne, primijenila se je mjera sigurnosti predviđena čl. 22. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica, prema kojem se mogu vjerske škole zatvoriti ukoliko dođe do zloupotrebe vjerske nastave u političke svrhe i zloupotrebom učinjeno krivično djelo, što je u konkretnom slučaju, naročito došlo do izražaja djelovanjem optuženog Josipa Kapša. Glede istaknutog proizlazi da je temeljem čl. 22. citiranog Zakona trebalo također donijeti odluku o zatvaranju bogoslovije i klasične gimnazije, kao što je navedeno u dispozitivu.«
Protiv presude o zatvaranju dvaju vjerskih »naukovanih zavoda« istovjetnu žalbu Okružnom sudu u Rijeci uputili su Visoka teološka škola i Klasična (sjemenišna) gimnazija u Rijeci. U žalbi se navodi niz proceduralnih i materijalnih povreda zakona prigodom donošenja odluke o zatvaranju Teologije i gimnazije, od činjenice da nitko iz obiju škola nije saslušan, pa im nije omogućena ni žalba, od odgovornih osoba (članovi uprave i nastavnici) nitko nije bio osuđen. To znači – zaključuje se u žalbi – da su odlukom o zatvaranju spomenutih škola povrijeđena osnovna ustavna načela i procerura u kaznenom postupku, prava građana i na kraju Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica. Zato je dužnost suda poništiti sve odluke koje se kose s ustavnim i zakonskim propisima. Josip Kapš »i drugovi« podnijeli su žalbu Vrhovnom sudu Hrvatske pobijajući tumačenje čl. 22. Zakona o položaju vjerskih zajednica na temelju kojeg je donesena odluka o zatvaranju dviju biskupijskih škola. Vrhovni je sud odgovorio da podnositelji nisu ovlašteni ulagati žalbu na onaj dio presude koji se odnosi na zatvaranje vjerskih škola. Okružno pak javno tužilaštvo u Rijeci tražilo je od Vrhovnog suda Hrvatske da se kazna zatvaranja primijeni i na Centralno bogoslovno sjemenište i malo sjemenište kao vjerske odgojne zavode. S Vrhovnog suda odgovoreno je: »Iz gornje izreke (odnosi se na zatvaranje klasične
Odjek u tisku
Na sudski proces riječkim bogoslovima prvi se osvrnuo riječki Novi list. Dan uoči izricanja presude, sukladno uobičajenoj ulozi medija kao produžene ruke državnog aparata, optužene je proglasio krivima. Sam naslov »Što se krilo iza sakupljanja milodara« a i uokviren sažetak teksta »Iredentistički i proustaški elementi širili propagandu za povratak fašističke tuđinske vlasti i NDH« sugerirao je čitateljima da pročitaju poveći tekst i pronađu odgovor na pitanje iz naslova. Članak dosta vjerno prenosi kvalifikacije iz optužbe iznesene tijekom sudskog procesa. Locirane dvije neprijateljske skupine u bogosloviji u Rijeci, »ustaška« i »iredentistička«, iako međusobno suprotstavljene zbog pitanja tko bi nakon pada komunizma trebao preuzeti vlast u Jugoslaviji, jedinstvene su u svojoj mržnji protiv Jugoslavije, njezine slobode i nezavisnosti. Autor članka novinar Miroslav Bajzek, kasniji glavni urednik Novog lista, suhoparni pravnički jezik iz sudske rasprave pokušava pretočiti u jednostavniji novinarski jezik. Pri tome posebno apostrofira »perfidnu i smišljenu laž« bogoslova u sudnici. Ono što su u istrazi priznali kao istinu, sad negiraju, braneći se da su bili zavedeni predočenim zapisnicima u kojima su ih njihovi kolege teretili za određene stvari. Kako bi im se osvetili, i oni su iznijeli izmišljene optužbe na njihov račun. Velik prostor novinar je dao govoru svjedoka i sugestijama biskupa Josipa Pavlišića bogoslovima-svjedocima kako bi se trebali držati na sudu. Jasno, iskaz svjedoka ničim nije, a u datim okolnostima nije ni mogao biti, doveden u pitanje.
Pavao Blažević/hrvatski-fokus.hr
