Preminuo istinski domoljub i veliki glumac Božidar Alić
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 03 Ožujak 2020 12:34
Hrvatski glumac Božidar Alić umro je noćas, u dobi od 65 godina, nakon teške bolesti.
Božidar Alić rođen je 24.12.1954. godine u Zagrebu gdje je završio osnovnu i srednju školu i upisao Akademiju dramske umjetnosti, te je bio na specijalizaciji u milanskom Piccolo teatro di Milano kod slavnog Giorgia Strehlera.
Na Akademiji je studirao s Miljenkom Androić (bivšom Vlajki, danas Marić), Biserkom Fatur, Ivom Gregurevićem, Pericom Martinović, Andrijom Tunjićem i Ana Marijom Šutej (sestrom dirigenta Vjekoslava Šuteja, kasnije udanom Fabris).
1977. godine debitirao je u drugoj glavnoj muškoj ulozi u “Akciji stadion”, te je glumio u brojnim hrvatskim filmovima i kazališnim predstavama.
U Teatru ITD odigrao je nekoliko zapaženih uloga, a bavio se i glazbom te je u pratnji pijanista Branka Bulića Bule održao niz koncerata pjevajući standarde Franka Sinatre i talijanske kancone, surađivao je s Arsenom Dedićem i snimio CD s Matijom Dedićem.
Mlađe generacije Alića se vjerojatno sjećaju i po ulozi Karla pl. Ratkaja iz serije “Ponos Ratkajevih”.
Božidar Alić je bio velik glumac. Prvi put smo ga gledali 1977. u „Akciji stadion“ Dušana Vukotića, koja je na festivalu u Puli dobila Veliku srebrnu arenu.
Bio je tada još na zagrebačkoj akademiji, s njim su studirali Ivo Gregurević i Perica Martinović, na televiziji je nedjeljom vodio emisiju za djecu s Ljiljanom Kamenski, diplomirao 1979., odmah dobio angažman u HNK, ali se proslavio u susjednom &TD-u u „Kralju Gordoganu“, predstavi u kojoj se odigralo povijesno pomirenje nekadašnjih bliskih prijatelja, redatelja Vlade Habuneka i dramatičara Radovana Ivšića. Alić je briljirao u predstavi, ekstrovertan i istodobno kontroliran, no na probama se pokazalo da nije baš lak za suradnju.
Razdoblje u kojem je Božo postajao zvijezda bilo je u znaku glazbenog novog vala. ripremao je tada u &TD-u predstavu „Paklena naranča“ po Anthonyju Burgessu, igrao je karizmatičnog huligana Alexa.
Kazališta su se za njega otimala, napustio je zagrebački HNK jer ga nisu pustili u Split da igra u komadu Slobodana Šnajdera „Kamov, smrtopis“, tamo je igrao i u „Hrvatskom Faustu“ istog pisca, na Dubrovačkim ljetnim igrama nastupio je u „Koriolanu“ u režiji Petra Večeka, a najbolje je surađivao s Paolom Magellijem u Gavelli. Sjajan su posao obavili u dubletu zvanom „Ludi dani“, sastavljenom od predstava „Figarova ženidba“ Beumarchaisa i „Figaro se rastaje“ von Horvátha.
Nepopularan u umjetničkoj sredini, pretežno projugoslavenski nastrojenoj, posljednje je godine života proveo kao autsajder u svojevrsnoj dobrovoljnoj izolaciji od vlastitih kolega i svoje prirodne sredine. Bio je i talentiran pisac, a pisao je kolumne za tjednik “Globus”.
priznajem.hr
