Ivo Andrić u Pekingu!?
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 07 Veljača 2019 06:56
Slušam kako je gradonačelnik Mile Bandić primio ministra kulture Srbije Vladana Vukosavljevića (ponedjeljak, 28. 1. 2019.). Pregovaraju, dogovaraju kulturnu suradnju Zagreba i Beograda. Zadnji puta kad je Bandić primio nekoga iz Srbije radilo se o Jagodini i Palmi, a prije o Bajnoj Bašti (prevedeno „Rajski Vrt“).
Za Palmu se Bandić kleo kako nije znao da je on bio politički partner Arkanov, i poslovni ortak u „izvozu“ slavonske nafte i hrastovine u Srbiju za okupacije Podunavlja. Zato me sad hvata panika: da ne će nekim slučajem dogovoriti s tim ministrom otvaranje Srpskog kulturnog centra „Ivo Andrić“ u Zagrebu. Sve će to još „blagosloviti“ i ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek na sastanku sa srbijanskim ministrom „iza zatvorenih vrata“ - jer tako, bez javnosti, traju njihovi razgovori tog siječanjskog ponedjeljka. Tema: povratak otetog hrvatskog kulturnog blaga za vrijeme srbijanske agresije, pa bi mi baš dobro „sjela“.
Ivo Andrić 1939. kod Adolfa Hitlera
Jer ne samo da povratak opljačkanog nije gotov, a vjerojatno ne će ni biti, već se krađa nastavlja, sada doduše na malo „sofisticiraniji“, ali i opakiji način. Dana 29. studenoga 2018., vjerojatno ne slučajno, u dalekom Pekingu zbio se zanimljiv događaj kojemu niti ovdašnja medija, niti politika, a bogme niti intelektualna elita (HAZU, sveučilišta, fakulteti, katedre za književnost...) nisu posvetili nikakvu pozornost. Tamo je u nazočnosti srbijanskog i kineskog ministra kulture otvoren Srpski kulturni centar „Ivo Andrić“. Na svečanosti otvorenja „guslao“ je u „punoj crnogorskoj guslarskoj spremi“ - crnogorski guslar. I tako Crnogorcima ukrali guslara i gusle, a Hrvatima (Hrvatskoj i BiH) Ivu Andrića.
Crnogorsko ministarstvo kulture bilo je diglo dreku, al' na tome je vjerojatno i ostalo. Ovdje se nitko nije pobunio zbog „posrbljivanja“ Ive Andrića i ekskluzivnog prisvajanja. Da čovjek ne povjeruje - kao da nemamo ni mrvice od te države. Nema Ministarstva vanjskih poslova, kulture i tako redom ili u tom „tako redom“ sjede sve same neznalice, ili neki baš ih briga za Andrića, a onda i za sve ostalo. Ili je srbijanski „lobi“ u Hrvatskoj vlasti toliko moćan pa nitko iz nje i u njoj o Andriću kao (i) o hrvatskom piscu, a najmanje jugoslavenskom - ekskluzivno srbijanskom nikako - ne smije ni zucnuti.
Dobro, ne smije pred Srbijancima, ali valjda bi se našao netko tko bi mogao objasniti Kinezima kako Ivo Andrić nije ekskluzivni srbijanski pisac (srpski još manje) te da Hrvatska ne može pristati na njegovo prisvajanje, pa ni u Pekingu. Vjerujem da Kinezima nitko nije izrazio takvo, ili slično, protivljenje, pa je sve prošlo kako je prošlo i eto „Srbina“ Ive Andrića kako „visi“ na ploči Srpskog kulturnog centra u Pekingu. Još je dogovoreno kako će Beograd biti koordinacijski centar za umjetnost u okviru inicijative „16 + 1“. Kina je globalna sila, trenutačno čak prva koja i ponajviše „gura“ globalizam kroz projekt tzv. Puta svile koji se proteže, za razliku od onoga prastarog na sve kontinente, uključivo i Europu. Za svoje robe „krči“ putove, gradi posvuda ceste, pruge, kupuje luke…, da ih sada ne nabrajamo. Napada s najnovijom tehnologijom, stigla je i na tamnu stranu Mjeseca, a bogme i vojno ide sve više u širinu. Pritom nastoji ne ulaziti u lokalne i regionalne sukobe, naročito ne izravno u Europi, primjerice. (Što za Latinsku Ameriku i Afriku nije slučaj, žestoko se umiješala u sukobe u Venezueli, o Aziji da ni ne pišemo.) Zato vjerujem kako se Kinezima moglo objasniti hrvatsko neslaganje s imenom „Ivo Andrić“ srpskog kulturnog centra. Ali njima izgleda odavde nije imao tko pisati. Pa su se i oni uključili, kao globalisti, u izgradnju neke nove „jugosfere“ sa središtem u Beogradu.
Mato Dretvić Filakov/hrvatski-fokus.hr
