Plenkovićevo jugoslavenstvo
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 20 Studeni 2020 08:12
Davno sam rekao da je najveći uspjeh velikosrpske politike to što su uspjele da vlast u RH sprovodi velikosrpski Memorandum SANU 2. Konačni povratak jugoslavenstva u RH pripisivat će se današnjem predsjedniku Vlade RH Andreju Plenkoviću iz jednostavnog razloga jer je on osigurao konačan uspjeh te velike pobjede srpske politike. On je ponajviše od svih stavio naglasak na pomirbi Srba i Hrvata po velikosrpskom receptu „Tko nas bre zavadi.“
O borbi srpskih sluga za jugoslavenstvo pisao i govorio sam stalno. Zabilježena je i jedna moja takva rasprava s okruglog stola u knjizi Dr. Franjo Tuđman – vizije i postignuća, Rasprave za okruglim stolom uz drugu obljetnicu smrti prvoga hrvatskog predsjednika, Zagreb 2002., str. 52-54, 128, 226-227.
Tuđmanova pomirba je ostvarena
Kad je riječ o pomirbi, meni se čini da bi mi mogli postaviti čak i suprotnu tezu - Tuđmanova pomirba je ostvarena. Naime, među državotvornim Hrvatima danas imate i onih koji su partizanski sinovi i koji su ustaški sinovi. Osnovna nakana pomirbe je ostvarena. Riječ o pomirbi među Hrvatima, a mi stalno zaboravljamo osnovnu činjenjicu: tijekom postojanja Jugoslavije u Hrvatskoj je od Hrvata postalo puno Jugoslavena. Kad se govori o pomirbi u Hrvatskoj neki bi tu Tuđmanovu ideju sveli otprilike na pitanje: Kako od Jugoslavena napraviti Hrvata? Meni je to čudno. Bilo bi dobro kad bi se to moglo, ali ja mislim da to nije baš tako jednostavno i da to nije bila Tuđmanova ideja. Tuđman je svima dao šansu. Dakle, ovo što je general Praljak rekao doista je bilo točno. Ideja je izvrsno funkcionirala za vrijeme rata, nisu izravno bili na protivničkoj strani: bilo im je ostavljeno da sami izaberu hoće li biti Hrvati ili će ostati ono što su u međuvremenu postali. Volim kroz nekakve šale objašnjavati stvari, pa sam vjerojatno zbog toga smislio onu moju pitalicu, koju vjerojatno vi već znate. Bar dvaput je ta pitalica bila u Feral Tribune-u: «Koja je razlika između Jugoslavena i četnika?» Znate već i odgovor: četnik je pošteni četnik, a Jugoslaven je pokvareni četnik. Meni je pitanje o pomirbi između Hrvata i pokvarenih četnika veoma neobično i čudno.
I samo pitanje Špegeljevog plana je interesantno, jer je osnovna ideja međunarodne zajednice u ostvarenju njihovih težnji da prisile Hrvatsku da ostane u Jugoslaviji. Kako se meni čini, željeli su optužiti Hrvatsku kao agresora. Tu imate kontinuitet jedne takve politike, a Špegeljev plan je bio prva karika u tom planu koji je trebao omogućiti da se Hrvatska proglasi kao nekakav agresor na vojarne, na nekakvu Jugoslaviju ili tko zna na što. To je De Michelis i govorio otvoreno. Hrvatska je tada trebala biti proglašena agresorom, da bi Slovenija koja je žrtva, koju su napali vojnici JNA (koji još nisu ni obuku prošli), mogla izići iz Jugoslavije, a da bi Hrvatska, kao agresor, onda morala ostati u toj Jugoslaviji. Taj kontinuitet ideje Hrvatske kao agresora imate stalno, do današnjih dana. Hrvatska je «agresor» na Bosnu i Hercegovinu. I danas kroz optužnicu generala Gotovine imamo da je Hrvatska agresor na svoja okupirana područja. Stalno se željelo prikazati Hrvatsku kao agresora. Mislim da je Špegeljev plan upravo bio idealan za takvu optužbu. Pitanje je: je li to bila Špegeljova namjera ili nije. Možemo i o tome diskutirati s obzirom na njegove današnje izjave i tvrdnje da je pokojni Predsjednik bio jednak Miloševiću.
Zaključit ću opet s jednom šalom. U svezi je s još nečim što je bilo spomenuto ovdje. O ovim pričama kako je Tuđman, tobože, htio prodavati dijelove Hrvatske. Prevlaka je bila dosta aktualna. Ja sam iz Boke Kotorske pa me je to uvijek zanimalo. Zbog toga su me naši ljudi vani znali stalno pitati oko toga. Tako me je jednom jedna gospođa, koja je inače iz Zagorja, pitala: «Je li istina to što piše po novinama, a i priča se, kako je Tuđman dao Prevlaku?» Ja sam joj rekao: «Pa gospođo, kako vi možete to reći pa zar vi niste Zagorka?» Ona će meni: «Kakve to ima veze?» «Pa, kako nema veze. Jel' znate nekog Zagorca koji je dao komadić svoje zemlje?»
Nism bio siguran da to dopire do naših ljudi pa sam varirao priču i govorio o „pomirbi djece partizana iz svih stranaka“ i u Plenkovićevo vrijeme Srpsko-hrvatskoj koaliciji na vlasti u RH.
Ipak čini se da je Karolina Vidović-Krišta u pravu kada je sjajno stavila naglasak na jugoslavenstvo kao glavnu komponentu Plenkovićeve politike.
http://dragovoljac.com/index.php/politika-i-drustvo/23850-vidovic-kristo-odgovorila-plenkovicu-politicki-jugoslavenizam-se-temelji-na-lazima
Istina mnogi smatraju da je moja tvrdnja o Srpsko-hrvatskoj koaliciji najpreciznija. Međutim, čini se da ovo o Plenkovićevom jugoslavenstvu najbrže dopire do svijesti naših ljudi.
Plenković dva glavna događaja u Domovinskom ratu pretvara u borbu za takvu pomirbu. Ono što Slobodan Milošević nije uspio u ratu, Plenković je uspio u miru. Kako je ta njihova borba za Jugoslaviju obilježena i na simboličnoj razini lijepo je opisala Barbara Jonjić:
Plenki kaže kako u Vukovar stiže s Miloševićem
A je lipo čut to prezime
Divota
A ja se niki dan rugala kako nam samo to fali
Tribala bi ubuduće dobro povest računa šta govorin i pišen
Jerbo, čini se, ozbiljno me s’vate kad se rugan
Ne iznenađuje nikoga tko prati što pišu državotvorni kolumnisti da je Nenad Piskač bio taj koji je slično gđi Vidović-Krišto napisao tekst o jugoslavenstvu i Plenkovićevoj pomirbi.
https://hrvatskonebo.org/2020/11/18/nenad-piskac-u-posljednja-24-sata-radikalizaciji-je-pridonio-bojan-glavasevic/
Njegov tekst dajem u Prilogu.
Opis Plenkovićeve pomirbe daju u jednom drugom tekstu objavljenom na istom portalu:
Tko se danas i s kime treba miriti? Branitelji s agresorima? Žrtve s nepriznatim i neosuđenim zločincima? Hrvatska s JNA. Predsjednik Milanović s predsjednikom Vučićem? Političar Glavašević s generalom Vasiljevićem? Admiral Domazet-Lošo s obitelji pokojnog generala Kadijevića? HDZ s (bivšom) jugoslavenskom komunističkom partijom? Hrvatska vojska s jugoslavenskom armijom? Hrvatska SOA sa srbijanskom BIA-om i (bivšim) KOS-om? Branitelji s napadačima? Hosovci s četnicima? Hrvati s Jugoslavenima? Hrvati, Srbi i ostali s komunistima? Branitelji Srbi i Srbi stradali u Vukovaru sa srbijanskim i domaćim napadačima? Hrvatski domoljub i „su-pomiritelj“ Milorad Pupovac s akademicima SANU i SPC-om? S kime se to Vukovarci, s kime se to građani Hrvatske koji su preživjeli agresiju i ratne strahote, i s kime se to njihova djeca i unuci trebaju miriti, „pomiritelju“ Plenkoviću? Tko s kime? I kako?
https://hrvatskonebo.org/2020/11/18/siljo-plenkoviceva-vukovarska-pomirba/
Danas je jasno da je i Karamarko smjenjen kada su gazde i većina u njegovom HDZ-u shvatili da on ne želi biti srpski sluga – ne želi voditi politiku takve pomirbe. Zato on i danas kaže:
Tomislav Karamarko – izjednačavanje krivice NEĆE PROĆI!
https://kamenjar.com/tomislav-karamarko-izjednacavanje-krivice-nece-proci/
Iz Vukovara se javila i gđa Vidović Krišto:
Karolina Vidović Krišto: Hrvatsku trebamo izgrađivati na vrijednostima Vukovara
https://kamenjar.com/karolina-vidovic-kristo-hrvatsku-trebamo-izgradivati-na-vrijednostima-vukovara/
Mnogi ukazuju na povezanost Pupovca s Memorandumom SANU 2., drugim riječima posredno ukazuju kako je Plenković taj koji sprovodi velikosrpsku politiku. Vidjeti npr.:
Dr. sc. Vukelić za Narod.hr: ‘Pupovac je idejni sljednik Memoranduma SANU’
https://narod.hr/hrvatska/dr-sc-vukelic-za-narod-hr-pupovac-je-idejni-sljednik-memoranduma-sanu
Tihomir Dujmović:
Dok se u Vukovaru ne zagrmi da su ga Srbi spalili i dok to ne postane povijesna istina, ni punog mira ni elementarne pravde neće biti!
Neshvatljivo je, neobjašnjivo, upravo nevjerojatno, da državno hrvatsko vodstvo, zajedno s premijerom i kompletnim HDZ-om, pomirenje sa Srbima, a o tome se zapravo radi, vide, odobravaju, afirmiraju, podržavaju, zapravo realiziraju na način koji savršeno konvenira, oprostite, ali samo – Srbima. Naime, zato jer ta receptura ne afirmira povijesnu istinu, ona je iz perspektive pune ratne istine, ponižavajuća za Hrvate.
http://dragovoljac.com/index.php/politika-i-drustvo/23894-dok-se-u-vukovaru-ne-zagrmi-da-su-ga-srbi-spalili-i-dok-to-ne-postane-povijesna-istina-ni-punog-mira-ni-elementarne-pravde-nece-biti
Dr. sc. Nazor: Predstavnici Srba u Hrvatskoj izbjegavaju reći tko je odgovoran za agresiju
https://narod.hr/hrvatska/dr-sc-nazor-predstavnici-srba-u-hrvatskoj-izbjegavaju-reci-tko-je-odgovoran-za-agresiju
Zekanović: Nevjerojatno je slušati o pomirbi bez priznavanja krivice od strane agresora
http://dragovoljac.com/index.php/politika-i-drustvo/23902-zekanovic-nevjerojatno-je-slusati-o-pomirbi-bez-priznavanja-krivice-od-strane-agresora
Ali sve dok ne počnu svi jasno i glasno ukazivati da tu nije problem u Pupovcu i velikosrpskoj politici već u Plenkoviću i svima onima koji ga podržavaju u tom sluganstvu prema Srbima, bez obzira je li po srijedi njegova zaljubljenost u Jugoslavenstvo ili sluganstvo prema svjetskim moćnicima u skladu s mojom tvrdnjom: Kad gazda mjenja slugu uvijek nađe boljeg slugu!
Josip Pečarić
PRILOZI
Nenad Piskač: U posljednja 24 sata… radikalizaciji je pridonio Bojan Glavašević
18. studenoga 2020.
U spomen hrvatskom ratniku Tomislavu Merčepu (1952. – 2020.)
Skoro cijelu čudnovatu 2020. godinu službene vijesti meinstreama započinju frazom: „U posljednja 24 sata…“. Potom se nabrajaju dnevni statistički podatci službenoga „epidemiološkoga stanja“. Sve ostale vijesti (osobito one iz svijeta, te iz kulture) već su odavno prognane. Doduše, revno se prate događaji iz „regiona“, osobito iz Srbije, premda smo „članica EU“ i „NATO-a“.
Vijesti iz kulture zamijenile su vijesti o Severeni i Đokoviću, cajkama i donjem rublju Maje Šuput, o životu na vagi i o zvijezdama koje pjevaju… Hrvatski medijski meinstream spreman je za novo „prisajedinjenje“ u „srpski svet“. A za njim ne zaostaje ni politički meinstream. Ček mig izvana, zeleno svjetlo „prisajedinjenja“. I dok na njega čeka mora neumorno raditi na stvaranju preduvjeta za što je „prevashodno“ zadužena hrvatsko-srpska koalicija. Raditi, dakle, na uklanjaju ili poništenju nacionalnih simbola, na zatiranju istina i činjenica, vrjednota i velikana, na izjednačavanju krivnje, na veličanju mitova bolje prošlosti u ime svijetle budućnosti hrvatskih klonova i još nekuhanih žaba.
Jugoslavensko trpanje pod zemlju
„U posljednja 24 sata“ prisjećam se kako je spontano, iz naroda, odozdo prema gore, u Zagrebu još tijekom velesrpske agresije nastajao kulturni spomenik hrvatskoga naroda nazvan Zid boli, uz koji bi danas Zagrepčani mogli slaviti „Dan sjećanja“. Nijedna se normalna država takvoga kulturnoga dobra ne bi posramila, već bi od njega napravila „brand“. Žilavo jugoslavenstvo strpalo je Zid boli mimo volje autora (hrvatskoga naroda) pod zemlju s obrazloženjem da mu štete „atmosferilije“ (S. Mesić).
I vukovarska Kolona sjećanja nastala je iz naroda, odozdo. I prerasla u trajnu manifestaciju, koju jugoslavenski režim mora staviti pod nadzor i upravu, da, naime kaj, „ne skrene s puta“. Kolona je nacionalno kulturno dobro kulture sjećanja, što je nedopustivo. Od ove godine ona je postala sastavnim dijelom državnoga praznika s pripadajućim „protokolom“. Kolonom se sad i službeno upravlja odozgo. Hoće li i ona, mic po mic, biti strpana pod zemlju poput Zida boli? Poput Blage Zadre, Jean Michela Nicolieura, Siniše Glavaševića, Đure Brodarca, Slobodana Praljka, Tomislava Merčepa… škabrnjskih i svih ostalih žrtava velikosrpske agresije, uključujući svih četiristo i dvoje ubijene djece.
„U posljednja 24 sata“, ne znam zašto, prisjećam se i najvećih uspjeha jugoslavenstva – Bleiburga s Križnim putom i Vukovara s Ovčarom i srbijanskim koncentracijskim logorima. Mnoge je ta jugoslavenska ideja strpala pod zemlju tijekom 20. stoljeća, a trpala bi i u 21. stoljeću da 20. nije završilo Bljeskom i Olujom. Trpanje pod zemlju jugoslavenska je praksa izvedena iz njezine totalitarne ideje. Kad je poslije prvih demokratskih izbora jugoslavenstvo udruženo s četništvom (četništvo je udarna pesnica jugoslavenstva na putu u srbijanski commonwealth) najavilo trpanje pod zemlju cijeloga Vukovara, Tomislav Merčep (28. rujna 1952. – 16. studenoga 2020.) ustrojio je obranu. Merčep je, znaju to i Plenković i Pupovac, jedan od utemeljitelja HDZ-a Vukovara. Po pobjedi na prvim izborima ulazi u gradsku vlast i obnaša dužnost „sekretara narodne obrane“. Uspostavio je obranu Vukovara od velesrpske agresije i time Hrvatskoj „kupio“ dragocjeno vrijeme za konsolidaciju od najmanje tri mjeseca.
Glavašević za antologiju retardiranoga jugoslavenstva
„U posljednja 24 sata“ osvježio sam činjenicu da Merčepu ustroj obrane Vukovara jugoslavenski režim, ma gdje bio, nikad nije oprostio. Zato političko krilo jugoslavenskoga režima u naše dane „baca vijenac“ u Dunav dan prije Kolone sjećanja i dan prije državne komemoracije žrtava velesrpske agresije. Naime, obrana Vukovara je kriva za agresiju! Takav čin „dvostruke linije zapovijedanja“ u istoj vladi, vjerojatno proizlazi iz koalicijskoga ugovora HDZ-a i SDSS-a (povijesnoga utemeljenja nema osim u jugoslavenskim okolnostima), a k tomu je u suglasju i s najavom A. Plenkovića o tome da će „promijeniti HDZ i promijeniti Hrvatsku“.
Riječ je o Pupovčevom performansu s vijencem (koju hrvatska vlast nije na vrijeme spriječila pa sad postaje tradicijom), igrokazu s elementima kršenja javnoga reda i mira i širenja „radikalizacije“. Ona je, međutim, očito dopuštena inkluziviranom srpskom elementu vladajuće koalicije (protiv kojega je hadezeovac Merčep morao ustrojiti obranu), dok je inkluzivizator (HDZ) zadužen za kuhanje živih žaba i pacifikaciju hrvatskoga političkoga prostora, kako bi otvorio put jugoslavenskoj ideji.
Ne samo „u posljednja 24 sata“, već gotovo 150 godina političko krilo radikalnoga jugoslavenstva u Hrvatskoj ima svoje „nadnevke“, svoja mjesta „komemoriranja“, svoje mitove, svoju interpretaciju „istorije“, svoje projekte, svoje financije, svoju izbornu bazu (oko četvrtine izbornoga tijela), svoje hrvatske sluge, svoju državu u državi i svoju logiku. Tako Bojan Glavašević u povodu smrti hrvatskoga ratnoga veterana Tomislava Merčepa piše: „Umro je osuđeni ratni zločinac Tomislav Merčep, smrću neusporedivo milosrdnijom od one koju je namijenio nedužnim civilima za čije mučenje i ubojstva je osuđen. Njegovim odlaskom svijet je postao malo bolje mjesto. Za neke je zlotvore i pakao preblaga kazna“. Izjava dostojna antologije pražnjenja crijeva retardiranoga jugoslavenstva! Medijski i politički meinstream nije reagirao, kamoli osudio Glavaševićevu radikalizaciju.
Kad će Hrvatska postati boljim mjestom?
Ne, taj bivši zastupnik SDP-a, nije član Šešeljeve Srpske radikalne stranke, ili Vučićeve Napredne stranke. Pa ni član čimbenika hrvatsko-srpske koalicije – SDSS-a, on samo govori ono što službeni režim ne smije. U aktualni saziv Hrvatskoga (državnoga) sabora B. Glavašević ušao je na listi „Možemo“ (Nova ljevica, Radnička fronta, Orah, Zagreb je naš, Za grad). Merčep je, istina, umro, ali, svijet je „na ovim prostorima“, sudeći po svrsi i smislu Glavaševićeve izjave kojom potiče radikalizaciju, društvene podjele i govor mržnje, ostao isti, ako ne i gori. Tko zna hoće li postati boljim kad B. Glavašević premine? Nitko.
„U posljednja 24 sata“ čini mi se da svijet ne postaje boljim smrću ni jednoga jugoslavenčine. Umirali su, ali ideja im je i dalje živjela, što su znali pretočiti i u retardirane totalitarne fraze kao što je ona „I poslije Tita, Tito“. Njima je i sama ideja hrvatske države „retardirana“, kako opetovano čujemo i ovih dana. Slažem se s B. Glavaševićem kad kaže: „Za neke je zlotvore i pakao preblaga kazna“. Ipak, sumnjam da će jednoga dana i najokorjeliji jugoslaveni u Zagrebu ili Beogradu uskliknuti „I poslije Glavaševića, Glavašević“. S druge strane Merčepovi ideali obrane, oslobođenja i uspostave hrvatske države, ostat će trajnom nacionalnom vrjednotom. I povijesnom činjenicom, kao i to da je za vrijeme zločina za koji je optužen po „zapovjednoj liniji“ – bio u bolnici! Očito je i ta bolnica bila poput one iz Vukovara – „poslednje ustaško uporište“ (V. Stanimirović), pa su zbog toga ranjenici „opravdano“ mučeni, ubijani i bacani u masovne grobnice ili odvedeni u srbijanske koncentracijske logore za Hrvate.
Kad će, dakle, svijet u Hrvatskoj postati boljim mjestom? Već se to u slučaju Tomislava Merčepa moglo ostvariti da su Kolinda Grabar-Kitarović ili Zoran Milanović pomilovali Merčepa. Nisu. Za propuštenim ne treba kukati, ali treba pamtiti misli, riječi, djela i propuste, pa i srednje prstiće. Svijet u Hrvatskoj postat će boljim onda kad osim Vukovara, Merčepu spomenik mirne duše i vedra čela podignu Lipik, Pakrac i Gospić. I kad se iznutra oslobodimo retardiranoga jugoslavenstva i njegova pražnjenja crijeva po dubini i širini hrvatskoga političko-medijskoga prostora.
Nenad Piskač/Hrvatsko nebo
MARIJA DUBRAVAC /STANKO ŠARIĆ: “DO PRAVDE STRM JE PUT”
Marija Dubravac posvetila je pjesmu “Do pravde strm je put” Tomislavu Merčepu. Na žalost, nije ju uspio čuti.
Pjesmu je uglazbio Stanko Šarić
https://hrvatskonebo.org/2020/11/17/marija-dubravac-stanko-saric-do-pravde-strm-je-put/
https://www.youtube.com/embed/FWdqUHyrVE8
