Hrvati u BiH ne traže ništa više od onoga što im Ustavom pripada
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 03 Listopad 2021 11:28
“Bosna i Hercegovina je kronično disfunkcionalna država. Zapravo, kazano medicinskim rječnikom, ona je poput bolesnika na aparatima, neodrživa bez izvanjskog faktora.”
Politička kriza u Bosni i Hercegovini permanentno je stanje koje samo kulminira svakim novim političkim potezom. Razlog posljednjih političkih napetosti i blokada možemo tražiti u Zakonu o kažnjavanju negiranja genocida, a koji je nametnuo bivši visoki predstavnik Valentin Inzko na svome odlasku. Time je samo dodatno rasplamsao vatru u odnosima između bošnjačke i srpske političke elite.
Potonji su otvoreno protiv novoga visokog predstavnika i sve čine kako bi završili priču s OHR-om (Ured visokog predstavnika) u BiH – kaže Ivan Kraljević, viši asistent na Studiju politologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru za Glas Slavonije, te dodaje:
– S druge strane, unatoč velikim očekivanjima od njegova dolaska, bošnjačka elita razočarala se prvim potezima Christiana Schmidta, novog visokog predstavnika za BiH, jer se drznuo progovoriti o problemima na koje Hrvati godinama upozoravaju. Tako je službena bošnjačka politika otvorila novu frontu s Hrvatima koji za sada uživaju razumijevanje njihovih problema od strane novog visokog predstavnika. Prvi potezi Christiana Schmidta pokazuju promjenu rakursa u politici međunarodne zajednice u BiH. Za razliku od svojih prethodnika koji su “uživali blagodati Sarajeva” i dodvoravali se politici većinskoga bošnjačkog naroda, a samim time Hrvate i Srbe udaljavali od zajedničke budućnosti, novi visoki predstavnik predstavlja osvježenje u plejadi međunarodnih činovnika koji su imali zadatak očuvati status quo u BiH.
U vezi s prethodno izrečenim, koji su glavni problemi daytonske Bosne i Hercegovine koji i dalje opterećuju tu državu, uključujući i položaj Hrvata u Federaciji BiH i s njime povezan “slučaj Komšić”?
– Problem daytonske Bosne i Hercegovine leži u neravnopravnosti kao njezinu završnom proizvodu. Od Daytona do danas. Naime, u objašnjavanju društveno-političkih odnosa u današnjoj Bosni i Hercegovini treba krenuti ab ovo, odnosno od samog početka pregovora u Daytonu 1995. godine, u koje su bošnjačka, hrvatska i srpska strana nominalno ušle kao ravnopravni sudionici. Završetak dvadesetodnevne mirovne konferencije o uređenju BiH rezultirao je dodjeljivanjem gotovo polovine državnoga teritorija srpskoj strani. Premda je srpskim napadima započeo oružani sukob u BiH, srpska je strana u američkoj vojnoj bazi Wright-Patterson praktički nagrađena Republikom Srpskom, svojim entitetom koji je etnički “očišćen” od uglavnom hrvatskog, ali i bošnjačkog naroda. S gotovo svim nacionalnim obilježjima Republika Srpska je datost koju rijetki usude dovesti u pitanje. S druge strane, Federacija BiH je bošnjačko-hrvatski entitet kojega bošnjačka politička elita zbog svoje brojčane nadmoći želi pretvoriti u vlastiti entitet s ciljem političke eliminacije najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda i stvaranja pandana srpskom entitetu. To čine na perfidan način nametanjem “svoga Hrvata” Željka Komšića, koji već tri izborna ciklusa glasovima Bošnjaka zauzima poziciju hrvatskog člana u Predsjedništvu BiH. Ipak, sam “slučaj Komšić” manje je opasan od onoga što bošnjačka politika želi napraviti s Domom naroda BiH. Naime, zbog izborne mogućnosti biranja određenog broja hrvatskih izaslanika u federalnom Domu naroda, bošnjačka politika želi ovladati i posljednjom branom očuvanja konstitutivnosti i ravnopravnosti Hrvata u BiH. Kada bi to učinili, hrvatski narod bi potpuno institucionalno obespravili.
Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović sve češće progovara o političkim problemima Hrvata u BiH, baš kao i Vlada Republike Hrvatske na čijem je čelu Andrej Plenković, koji je nedavno primio novoga visokog predstavnika u BiH. Između ostaloga, tema njihova razgovora bila je izmjena Izbornoga zakona u BiH, što se nekima u BiH nije svidjelo. U čemu je problem?
– Gledano iz pozicije hrvatskoga naroda u BiH, izmjena Izbornog zakona temeljno je pitanje očuvanja njihova političkog subjektiviteta. Hrvatska politička elita u BiH želi izmijeniti trenutačni diskriminatorni Izborni zakon kako bi spriječila daljnje preglasavanje u institucijama i tako sačuvala mogućnost izbora vlastitih predstavnika u institucijama, a samim time sačuvala i svoju konstitutivnost kao ustavnu kategoriju. Dakle, Hrvati u BiH ne traže ništa više od onoga što im Ustavom pripada. Nakon godina lutanja u razumijevanju njihove pozicije, Hrvati u BiH konačno vide konkretnu podršku službene politike Republike Hrvatske.
Zahvaljujući, između ostaloga, i diplomatskim naporima Republike Hrvatske, unutar EU-a i međunarodne zajednice sve je više onih koji vide institucionalne probleme Hrvata u BiH i zagovaraju njihovo rješavanje. Stavovi novoga visokog predstavnika u BiH Christiana Schmidta, šefa Izaslanstva EU-a u BiH Johanna Sattlera, američkog izaslanika za izbornu reformu u BiH Matthewa Palmera i mnogih drugih dokaz su tome kako je “hrvatsko pitanje” podignuto na višu diplomatsku razinu, a to je ono što itekako brine kočničarske snage kojima odgovara sadašnja situacija. Bosna i Hercegovina je kronično disfunkcionalna država. Zapravo, kazano medicinskim rječnikom, ona je poput bolesnika na aparatima, neodrživa bez izvanjskog faktora.
Gledajući širu sliku, kakva je perspektiva regije u bliskoj budućnosti? Može li ulazak pojedinih zemalja u EU i NATO (koji je već u Crnoj Gori) riješiti nagomilane probleme…?
– Postojeći problemi u spomenutim državama neće se automatski riješiti primanjem u EU ili NATO. Svoje probleme moramo sami rješavati. Međutim, pristupanje euroatlantskim integracijama mora biti cilj svih u regiji. Samo tako će ovaj prostor postati prostorom mira i sigurnosti. Ove godine navršila se punoljetnost “Solunske agende” za Zapadni Balkan, odnosno dokumenta kojim je prije 18 godina na europskom summitu u grčkom Porto Carrasu potvrđena europska perspektiva zemljama regije. Ipak, mora se priznati kako su države aspirantice, s jedne strane, premalo radile na potrebnim reformama (demokratizacija, ljudska prava, vladavina prava…) u proteklim godinama, dok je, s druge strane, ovaj dio Europe zbog svoje političke i gospodarske situacije (p)ostao krupan zalogaj za današnji EU.
Politika proširenja EU-a posljednjih je godina na samim marginama europske politike. Iznimka je bilo hrvatsko predsjedanje Vijećem EU-a kada se ponovno počelo govoriti o spomenutoj politici. No, kako upravo ovih dana javljaju pojedine europske medijske kuće, unutar EU-a vlada veliko nepovjerenje prema ideji daljnjega širenja. Ne želim amnestirati od odgovornosti političke elite u državama regije, jer one i jesu najodgovornije za tapkanje u mjestu, ali i sam EU je zbog svoje vanjskopolitičke neodlučnosti narušio svoj kredibilitet na ovom prostoru i dopustio Rusiji, Kini i Turskoj širenje utjecaja i investicija na ovom prostoru. Europska unija mora promijeniti praksu svoga djelovanja na ovom prostoru.
