Predizborna groznica velikana
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 27 Ožujak 2023 12:00
Za koga glasati? Pitanje je sad. Ne baš odmah, ali nadomak. Možda cvileći nad otužnim likovima na pozornici zdvajati, ili u iščekivanju bardova koji bi trebali doći, strpljiv biti i apstinirati sad? Ali ne će svi apstinirati, njihovi će izaći pa makar ljuta tuča razbijala glave! Tako je uvijek bilo: njihovi idu, nagrnu na kutije, naši sjede doma, sjetno razmišljajući: pa što znači moj glas? Ništa!
A nacija se rađa baš svaki puta za izbore, ostavljajući mrtve koji su pali, ne tako davno. Oni koji dolaze na novim krilima kasnijih rođenja znaju biti tupavni, poslušni glasu lijenosti, podložni novotarijama oblapornosti debelih godina i krava, a potom jadikujući nad mršavim godinama. Neki drže pune kovčege spremljene za dugo putovanje i dopisne dokumente u njima, jer čim zagusti u domaji, imaju kamo odjuriti da se namjeste uz dobru plaću. To je, naravno, posve legalno. Oni su mladi i još mlađi i o njima ovi na pozornici ne misle dobro, vrata im otvaraju i time se rješavaju nepoćudnih štrajkaša.
Nemaju stvaratelji lažnih obilja, koji sada vladaju, vremena za proroke, institucionalne djelatnike koji pišu i upozoravaju na posljedice! Tko će sada misliti na takve sitnice! Tko će objasniti neukom puku kako je prazna zemlja naša od autoputa „Bratstvo i jedinstvo” do Podravske magistrale? Prazna zemlja, ima kuća i livada, ali ljudi nema! Čak daruju kuće ili prodaju svoju zemlju budzašto, u bescijenje.
Što rade suvremeni velikani? Stenju od brige u vilama. Onaj tko je sada gori, pravi se mudar i obavlja stare rituale da se izdvoji: gospodin X, izvješćuju novine, danas je rano ustao, otputovao na izložbu poljoprivrednih alata u Y., prisustvovao predstavljanju nove knjige o povijesti mjesta, pri tom upoznao djecu iz bolnice za specijalne bolesti i podijelio igračke. Poslije toga prisustvovao zajedničkom ručku s prvim ljudima provincije i povukao se na popodnevni počinak. Onda će nakon lagane večere poći na počinak sa svojom obitelji.
Hmmm... da. Neki će to obaviti u svojoj vili gdje velikani stanuju, kao i prije 500 godina i više, ali ovi danas nisu plemenita roda. Ponekad i nešto istinski rade. U snu ispuste poneki vjetar, to je, kažu, proletio bog Eol. ruthson zimmerman Ws4wd vJ9M0 unsplashSve je to ljudski. Nekom možda izbijaju prvi zubi, mislimo na djecu velikana, a tata i mama se trude zaraditi u samom Saboru dobroga naroda svoj nasušni kruh. Dobri su i zabrinuti za svoj puk. Odustaju od svakoga luksuza. Skromni. Silno obazovani i urbani. Seljačka masa je beznadno nekorisna.
Neki opet slušaju zloglasne cajke, božesačuvaj, ali potajno, jer nije zgodno, ta oni su uzor nacije. Obožavaju Mozarta i Bacha. Ali to nije nužno. Domaći klasici su možda draži, primjerice možda više ljube Blagoja Bersu ili Zajca? Nnnn... da. Ma nije nužno da se cajkama dive samo klipani, ima tu tajanstvenih obožavatelja kojima se to otkrije tek u pravom trenutku pred same izbore.
Za knjige se brinu afežejke, nabrekle žabe kraketave, zubi crnih od duvana, koje paze da se iz upisnih listova za vrtiće i škole, kao i knjiga za nestašne mališane naše, izbrišu neprikladne riječi: otac, majka, spol ženski i muški. One su, te revolucionarke, tvrdih crta lica, čuvarice jedva oslobođenih ideja koje su počivale u podrumima i konačno oslobođene u zelenilu ideja i rumenilu propalih revolucija, počele dokidati stereotipe i nakaradne spomenike svake vrste. (Tako treba srušiti recimo spomenike Indijancima u New Yorku, iako ih je svojom hrvatskom rukom izradio Ivan Meštrović.)
Ali to nije spomena vrijedno.
Kakva su lica naših velikana, kakva im je duša? Možda su ipak čedni i tvrda karaktera koji slava i novac ne kvari? Ha? Možda nalikuju na Tomu Becketa, onoga iz dvanaestoga stoljeća koji je zbog poštenja izgubio glavu? Zamjerio se kralju Henriku II., i nije popustio kad se ovaj razvaganio, jer je Toma nosio halju vanjskim dijelom od zlata, a unutarnjim od kostrijeti. Ljudi poštuju zlato, preziru kostrijet. A kako nose naši velikani? Unutarnji dio halje od zlata, a vanjski od kostrijeti. Svi su skromni i nemaju ništa. Voze se u skromnim drvenim kolima, a ne u skupim kočijama. Ili je možda obratno? Ne vjerujte zavidljivcima.
Koga bi danas ubio Raskoljnikov? Nikoga? Raskoljnikova više nema, ima samo Smerdljakova koji se ne kaju. Ne moraju se ubijati, mnogi su udavljeni kolajnama za zasluge. Tako su postali kamenovi temeljci za buduće nastavljače. Koje nastavljače? FerdinandKulmerEto nas u predsoblju slavne nove povijesti koja je uvela slavljenje prosječnosti, zavist prema otmjenosti i časti, prezir prema vječnosti. Nema više čak ni potrebe balzamiranja velikih vođa, ono iljičeskoje; njihove bezvjerne tjelesine bit će ukopane puno skromnije. Bit će obasjani besmrtnim govorima raznih vesnica i sandri, rada i kaja, a ne zvonom zvona koja samo ometaju urbani život, dok se cijeli svijet giba u djelićima satelitskih videoludila. Svi koji slave novi orion žive u gradovima-monstrumima čija djeca se guše u alkoholnim isparinama i drogiranim prljavim prolazima. Dašak toga razvijenoga urbanoga života dopire već u svaku poru, a oni koji ne razumiju povlače se ili sele u daljine gdje ih dočekuje isto, samo na drugom jeziku.
Nama ostaje urbani klik, a ako ga nema, propast se danu seoskom sprema.
Nekada je u Kulmerovim dvorima stolovao kao posljednji od roda slikar Ferdinand. Slutnja je njegova predvidjela čudovišta i zvijeri koje su ispunile njegova platna i u golemoj ričućoj masi zapremila izložbeni prostor. Zlo, inkarnirano na platnima kao pustolovina vlastodržaca. Te su prikaze sablasti stare i ružne, kao korov povijesti koji raste na svakom polju, i čini se ispočetka mlad, jer zaboravlja da je svijet bio vrlo star dok su novi urbanisti bili još mladi. Ostrašćeni ljubitelji vlasti pod svaku cijenu uzdižu oči prema prijestolju koje drže trbušasti mandarini, ocvali u purpuru i ekstazi nekada crvenoga carstva.
A mi gledamo kako se vizija neba neprestano mijenja, a Zemlja ostaje ista. Moj nepoznati brat pije jabukovaču u voćnjacima Engleske. Romantika.
