Slom globalne geopolitičke konstrukcije
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 28 Ožujak 2023 18:13
Sada dvojica najizglednijih kandidata za predsjedničke izbore iz redova Republikanske stranke – Donald Trump i Ron DeSantis koji je i sam po vokaciji „trumpist“ (ali demokratima puno prihvatljiviji jer nastupa s globalističkih a ne izolacionističkih pozicija), otvoreno govore o Bidenu, kao predsjedniku koji ubrzano gura Ameriku u Treći svjetski rat s nuklearnom velesilom Rusijom
Događaji globalnog geopolitičkog karaktera, s dalekosežnim posljedicama, smjenjuju jedan drugog neviđenom brzinom. To jasno ukazuje na slom dosadašnje konstrukcije međunarodnog poretka – temeljene na dominaciji SAD-a (Zapada), i pojavu nestabilnog multipolarnog svijeta (usudio bih se reći ipak bipolarnog, s obzirom na rezultate summita Rusija-Kina u Moskvi o čemu više u idućoj tjednoj analizi), u kojem će glavni centri moći tek morati definirati pravila igre kako bi se spriječile buduće krize tj. međusobna sukobljavanja. Međutim, dok se ta pravila ne utvrde, svijet će prolaziti kroz opasne sigurnosne i ekonomske turbulencije, o čemu najbolje svjedoče i prošlotjedne vijesti.
Najveću pozornost političke, analitičke i medijske javnosti nedvojbeno su pobudila dva događaja – oba, za slabije poznavatelje geopolitike potpuno neočekivana, gotovo nestvarna: prvo, rusko obaranje (slučajno ili namjerno, potpuno je nebitno) američkog borbenog drona RQ-9 nad Crnim morem u međunarodnom zračnom prostoru, ali prostoru kojeg je Moskva proglasila zonom zabrane leta u sklopu svoje „specijalne vojne operacije“ u Ukrajini; i drugo, veliki uspjeh Kine, koja je učinila ono nemoguće: pomirila vječne bliskoistočne antagoniste i „krvne neprijatelje“ – Saudijsku Arabiju i Iran, čiji su visoki dužnosnici u Pekingu postigli sporazum o obnovi odnosa i otvaranju diplomatskih predstavništava nakon 7 godina prekida.
Međutim, Ukrajina je epicentar globalne krize pa krenimo najprije s onim što se događalo na tamošnjim bojišnicama i događajima s njima povezanim.
O onom oko čega se uglavnom svi slažu
U tijeku su snažne borbe na istoku Ukrajine, poglavito u regiji Donbas ali i u susjednim regijama, prije svega uz granicu harkovske i luganske regije, a sve više i u zaporoškoj. Žrtve su velike na obje strane, a ruske snage imaju inicijativu. Napreduju sporo ali nedvojbeno ostvaruju taktičke pobjede osvajanjem manjih uporišta. Te pobjede, kumulativno gledano, imaju potencijal postizanja uspjeha operativnog karaktera, ali isključivo ukoliko Rusi ovladaju Bahmutom i Avdiivkom, dvama prilično velikim i važnim gradovima i sigurno najjačih ukrajinskim uporištima u Donbasu uopće. Njihovim bi osvajanjem ruske snage imale otvoren put prema posljednjoj velikoj aglomeraciji u Donbasu – gradovima Kramatorsku i Slovjansku, na sjeverozapadu te regije.
Ukrajinski politički i vojni vrh prošlog je tjedna donio odluku o nastavku obrane Bahmuta pod svaku cijenu, iako je stanje ukrajinskih snaga u tom poluokruženom gradu – s još jedino slobodnim zemljanim cestama koje vode prema zapadu ali koje su također pod topničkim nadzorom ruske vojske – krajnje nezavidno i složeno. Problem u opskrbi ukrajinskih snaga je i rasputica (poznato ukrajinsko blato koje se javlja u kišnim razdobljima godine) koja paralizira bilo kakav promet vozila, osim gusjeničara.
Obilje dezinformacija i propagande
I to je ono što se usuđujem napisati kao točno, jer se oko toga manje-više svi slažu. Sve ostalo je premreženo dezinformacijama: i s ruske, i s ukrajinske i sa strane Zapada, s učinkom one poznate, da u ratu prva stradava istina. Naravno, najviše stradavaju obični promatrači – građani, kojima se u svemu ovome nemoguće snaći.
Ali propaganda je u ratu nužno zlo: njome se pokušavaju zamaskirati vlastiti potezi, a na pogrešne zaključke i analize navesti neprijatelja. To nerijetko odlučuje o ishodima pojedinih bitaka, čak i rezultatima samih ratova.
Kao moguće propagandno štivo izdvojit ću prošlotjedni tekst The Washington Posta (https://www.washingtonpost.com/world/2023/03/13/ukraine-casualties-pessimism-ammunition-shortage/) u kojem se, pozivajući se na same ukrajinske vojnike, govori o, vjerovali ili ne, velikim ukrajinskim žrtvama koje se procjenjuju na oko 120 000 boraca izbačenih iz stroja, o nedostatku kvalitetnih vojnika s obzirom da su svi iskusni – prekaljeni borci, već ili poginuli ili ranjeni, da njihovo mjesto zauzimaju mobilizirani, slabo motivirani borci, skloni dezerterstvu i sl. Također se navodi kako usprkos nabavi nove vojne opreme i borbenoj obuci, američko vojno zapovjedništvo smatra da Kijev neće imati dovoljno snaga za provedbu ofenzive duž cijele divovske fronte i td., i td.
Međutim, ako pratite i ruske medije, lako ćete uočiti kako u njima dominiraju suprotni stavovi: da Kijev priprema veliku proljetnu ofenzivu, da je u pozadini zapadne obale Dnjepra, prema Hersonskoj regiji, on već „prebacio 40 000 vojnika“ spremnih za ofenzivu, da su na bojišnicama Donbasa ukrajinski vojnici visoko motivirani, da se bore za svaku ulicu i zgradu, da su jako dobro opremljeni i da je sada već gotovo isključivo koriste NATO-ovu vojnu tehniku.
Ako se osvrnemo na točke najintenzivnijih borbi, poput onih u Bahmutu, ovakve teze ruskih medija čine se točnim, barem po pitanju motivacije tj. borbe ukrajinskih vojnika za svaku ulicu i kuću.
Velike ofenzive i veliki vojni i politički rizici
Istina je i u ova dva primjera, kao i obično, vjerojatno negdje u sredini. Pri tom pretpostavljam da su ruski hvalospjevi ukrajinskim vojnicima rezultat prošlogodišnjih neugodnih iskustava i podcjenjivanja istih od strane tamošnjih medija i političara. Isto tako su i svojevrsni alibi ako bi moguća ruska ofenziva, koja u Donbasu zapravo već traje (iako se tu više radi o inicijativi a ne odlučujućem udaru koji bi glavninom snaga bio usmjeren u jednom širokom smjeru i pri tom pred sobom lomio svaki otpor) – doživjela neuspjeh, ili obratno, ako bi ukrajinska doživjela uspjeh.
Drugim riječima, velike ofenzive dviju strana, o kojima se proteklih mjeseci (poglavito posljednjih dana) tako puno govori i na političkoj i na medijskoj razini – sa sobom nose i velike vojne i političke rizike. Prije svega tu mislim po Kijev. On, za razliku od Moskve, koja nikakve ofenzive ruskih snaga službeno ne najavljuje, otvoreno govori o skoroj svojoj velikoj ofenzivi i oslobođenju zemlje od okupatora – čim se kompletira opskrba oružjem i ljudstvom s kampova diljem Europe gdje se uvježbavaju ukrajinski vojnici. Pri tom i EU službeno govori o njih cca 30 000, čija bi obuka do početka ljeta trebala biti završena.
Po vlast u Kijevu je velik rizik ako ofenziva rezultira velikim brojem žrtava, a što je u sadašnjoj konstelaciji snaga i ruskoj višeslojno tj. ešalonizirano postavljenoj obrani, čak u tri linije na najkritičnijim i strateški najvažnijim smjerovima – neizbježno. Velike žrtve mogle bi se opravdati samo velikim uspjesima na bojnom polju. Ali ukoliko oni izostanu, netko će prije ili kasnije traži odgovorne glave.
Zato ćemo vidjeti jesu li i najave ovih ofenziva samo dio izvrsno pripremljene propagande, usmjerene prema psihološkoj pripremi javnosti na to da je možda ipak po svih najbolja opcija početak pregovora i izbjegavanje daljnjih nepotrebnih žrtava i razaranja s upitnim konačnim rezultatom, ili je veliki, možda i odlučujući sukob stvarno neizbježan – kako velika većina analitičara sada smatra.
Incident s ruskim uništenjem američkog drona: eskalirajući ili stabilizirajući element?
Jedan je prošlotjedni događaj, itekako vezan uz ukrajinski rat, potresao svijet. Događaj je to, koji itekako ima potencijala „hlađenja usijanih glava“ na svim stranama – ma kako ga one javno tumačile. Radi se, naravno, o ruskom obaranju američkog drona. O njemu je više-manje sve rečeno i sada se neću baviti samim opisom događaja, odnosno njegovim interpretacijama s američke i ruske strane, koje su, to je važno naglasiti, u osnovi podudarne (da nije bilo namjere) i što je jasan znak da obje strane ne žele eskalaciju i međusobni sukob. Dodao bih samo to, da je ovaj incident uljuljkanom zapadnom javnom miljeu pokazao da je Rusija još uvijek „živa“ tj. sposobna i odlučna u zaštiti svojih interesa.
Nije, stoga, čudno, da su već iste noći obavljeni telefonski razgovori između zapovjednika oružanih snaga dviju država generala Marka Milleya i Valerija Gerasimova, kao i ministara obrane Lloyda Austina i Sergeja Šojgu. Sadržaj razgovora naravno ne znamo, ali pretpostavljam da je tekao tekao u smjeru izradbe mehanizama za sprječavanje incidenata, kako je to i između vojski dviju država u Siriji, a što Pentagon želi uspostaviti i s kineskim vojnim zapovjedništvom radi sprječavanja sukoba u Južnokineskom moru (ali ti mehanizmi sada i u Siriji sve slabije funkcioniraju – a ignorira ih ruska strana, čiji do zuba naoružani zrakoplovi učestalo nadlijeću američke baze u toj zemlji).
Unutarnje političke borbe u Americi
Uljuljkanost Amerikanaca u svoju sigurnost sada se odražava i na unutarnjoj političkoj sceni, sve više zahvaćenoj retorikom fokusiranom na predsjedničke izbore 2024. godine. Jedni ustrajavaju na „bezgraničnoj“ sigurnosti SAD-a i traže eskalaciju i kažnjavanje Rusije zbog gubitka američkog drona, dok drugi ukazuju na sve veći rizik od uvlačenja Amerike u armagedon.
Tako, usprkos nedvojbeno snažnom dvostranačkom konsenzusu o potrebi sustavnog vođenja proturuske vanjske politike, republikanci sada sve češće napadaju Bidenovu politiku pružanja beskonačne pomoći Ukrajini tj. – „dokle god to bude potrebno“.
Republikanci su „nanjušili krv“ tj. osjetljivost te politike uslijed složenog ekonomskog stanja u zemlji, visokoj inflaciji i recesiji, migrantskoj krizi, sjeni opasne bankarske krize (opasnost prijeti i globalno, poglavito je u opasnosti druga po veličini švicarska banka Credit Suisse, koja je zatražila pomoć švicarske središnje banke u iznosu od golemih 54 milijarde dolara, da bi ju, potom, mimo svih pravila, gotovo besplatno preuzela najveća CH banka UBS, da bi potonju ovih dana SAD počeo optuživati za nepridržavanje proturuskih sankcija pa se i njoj ne piše dobro, a time i čitavom švicarskom (a onda i europskom) bankarskom sustavu – ali to je jedna posve druga tema). Tj. republikanci žele ukazati kako bi golema sredstva koja se izdvajaju za Ukrajinu bilo potrebnije usmjeriti na rješavanje američkih problema.
Međutim to nije sve, niti je to uopće neka novost, jer je slično bilo i pred izbore za Kongres prošle godine koji su po Bidena prošli i više nego zadovoljavajuće s obzirom na prognoze.
Što se onda zapravo događa? Sada dvojica najizglednijih kandidata za predsjedničke izbore iz redova Republikanske stranke – Donald Trump (prema najnovijim istraživanjima ima potporu čak 54% republikanaca) i guverner Floride Ron DeSantis (ima potporu njih 24%, dok su svi ostali daleko ispod), koji je i sam po vokaciji „trumpist“ ali Bidenovoj ekipi puno prihvatljiviji jer ipak nastupa s globalističkih a ne izolacionističkih pozicija), otvoreno govore o Bidenu, kao predsjedniku koji ubrzano gura Ameriku u Treći svjetski rat s nuklearnom velesilom Rusijom. DeSantis je tako prošli tjedan kazao kako “ne možemo dati prednost intervenciji u eskalirajućem tuđem ratu u odnosu na obranu vlastite domovine.”, dok se Trump predstavlja kao jedini spasitelj SAD-a od kataklizme u koju Biden zemlju ubrzano vodi i tvrdi da SAD „nikada nisu bile tako blizu Trećem svjetskom ratu“.
Ova retorika želi pobuditi egzistencijalni strah američkih građana od nuklearnog sukoba, već odavno nestao zbog permanentnog uvjeravanja u američku globalnu svemoć nakon pobjede u Hladnom ratu krajem prošlog stoljeća.
Naravno da takva retorika kod Amerikanca jača strah, što Bidenu počinje stvarati probleme. Naime, ukoliko ta tema postane dominantna u predizbornoj kampanji, on će teško braniti svoju ukrajinsku politiku. Ali krahom te politike mogao bi izgubiti važnu polugu vladavine koju mu ukrajinski rat daje: „sotonizaciju“ Putina, kao krivca za sve američke probleme, od energetike, inflacije, a možda i za bankarsku krizu. Bidenu „eksploatacija Putina“ omogućuje vrlo komfornu poziciju – i kod kuće i među saveznicima koje sa „zlim Putinom“ „drži za vrat“.
Biden će se brzo morati odlučiti
Rusko uništenje američkog drona (bilo ono namjerno ili ne, potpuno je nebitno) Trumpu i DeSantisu daje dopunsko „gorivo“ za njihove tvrdnje o mogućoj apokalipsi, koje imaju sve više simpatizera i unutar republikanaca u Kongresu i unutar američkog izbornog tijela. Teško je reći da će Bidenu pritom previše koristiti rezultati posljednje ankete prema kojoj se Amerikanci prema Rusiji odnose krajnje negativno, kao nikada od najopasnijih razdoblja Hladnog rata.
Zato bi incident nad Crnim morem mogao pobuditi tendencije unutar Bidenove administracije prema postizanju sporazuma između Kijeva i Moskve, pri čemu ne sumnjam da bi tako nešto bilo objeručke prihvaćeno i unutar EU usprkos njenoj proturuskoj „ratničkoj retorici“. EU ionako ima već više nego dovoljno problema uzrokovanih upravo tim ratom. Naravno, i dalje i u Bidenovoj administraciji i unutar ključnih struktura EU prevladavaju oni koji traže „beskonačni rat“ i maksimalno iscrpljivanje Rusije – iako se u vječnom pragmatizmu takvi stavovi uvijek mogu promijeniti.
Dakle, Biden će uskoro morati odlučiti što učiniti. Vremena nema previše, izbori su pred vratima, a glasači će tražiti ogovore. Morat će izabrati jednu od slijedećih opcija i iza nje čvrsto stati i jasno im je obrazložiti:
ići i u rat s Rusijom ako treba zbog Ukrajine;
popuštanje, odnosno dogovor s Moskvom uz popratno propagandno, unutar SAD-a jednostavno predstavljanje sebe kao moralnog i svakog drugog pobjednika u smislu: izolirali smo Rusiju u međunarodnoj zajednici, uništavamo ju neviđenim sankcijama koje će biti vječne, izbacili smo je iz Europe i ujedinili svoje saveznike na dosad neviđenoj razini, proširili NATO, … (fenomenalna izlazna strategija).
Nije teško pretpostaviti što bi američki građani od ponuđenih opcija više voljeli i jasno je da Biden to dobro zna. Osim toga, ako se odluči za mir, njegov će ga PR vrlo brzo pretvoriti u „mirotvorca“ i uz to pobjednika nad „mrskim diktatorom“ Putinom – i vjerojatno bi imao velike šanse za reizbor.
U tom bi slučaju sporazum, naravno, morao uzeti u obzir ključne ruske sigurnosne zahtjeve zbog kojih je Moskva rat i pokrenula nakon što nisu prihvaćeni krajem 2021. godine. U protivnom, ona je ta koja neće ići na mir, pa se sve opet vraća na početak – odnosno mogući neposredni sukob SAD-Rusija. A ako je promatrati s gledišta incidenta s dronom, Moskva je očito spremna na povećanje rizika, svjesna američkih problema.
Ukrajina stradava u oba scenarija
I u opciji „Arnagedon“ i u opciji „Biden-mirotvorac“ najviše bi stradala Ukrajina. Ali ona već ionako stradava, a još će i više u slučaju dugotrajnog produljenja rata. Problem je, međutim, po Kijev, što se u slučaju potonjeg scenarija, „mrvice“ (gledano s pozicije Bidenovog PR-a) koje bi SAD trebale dati Rusiji, ne otkidaju od Amerike, već od Ukrajine – njenog teritorija i njenih interesa.
Ali s tim bi se trebale nositi „samo“ ukrajinske elite, koje bi svom narodu morale objasniti što se sve to i zašto dogodilo i nije li sve to moglo i trebalo biti drukčije.
Rusija svjesna kraha odnosa sa Zapadom
Moskva više nema interesa navijati za bilo koga u američkim unutarnjopolitičkim borbama, jer je od obiju dominantnih stranaka, odavno, ne samo prekrižena kao država-partner, već označena u doktrinarnim dokumentima kao najopasniji trenutačni američki neprijatelj. Dugoročni je to, i u svim sferama – svakako Kina.
Za Moskvu je posve svejedno hoće li sigurnosni sporazum postići s Bidenovom ili nekom budućom republikanskom administracijom. Ona iluzija više nema, niti u praktičnom smislu čini bilo što da bi se pokušala dodvoriti Zapadu, a kamoli od njega tražiti „oprost za svoje grijehe“. I to dobro znaju obje strane.
Kina se pozicionira kao ključni globalni igrač
Prošlog je tjedna senzacionalno odjeknula vijest da je u Pekingu postignut sporazum između Irana i Saudijske Arabije o uspostavi diplomatskih odnosa. Ogroman je to i u svijetu neočekivan uspjeh Pekinga, do te mjere da je čak i Washington oprezno pozdravio sporazum „zakletih neprijatelja“.
Ali to nije nikakvo iznenađenje za prave znalce. Kina na tome radi već tri godine. Najprije je 2021. potpisala strateški sporazum s Iranom na 25 godina, vrijedan 400 milijardi dolara, a već iduće godine sa Saudijskom Arabijom sporazum vrijedan također velikih 40 milijardi dolara. Jasno je kako u takvim okolnostima svim trima stranama odgovara stabilizacija ne samo iransko-saudijskih, već i odnosa u široj regiji Perzijskog zaljeva. Zato se sličan sporazum s Iranom sada očekuje i od strane Vijeća za suradnju arapskih zemalja Zaljeva, gdje glavnu ulogu ima upravo Rijad.
Ovaj je potez, iako bi bilo prerano i preambiciozno reći „smijenio“ SAD s položaja ključnog vanjskog bliskoistočnog igrača – sigurno uzdrmao američku vodeću ulogu a Kinu pozicionirao u najvećeg pretendenta na nju.
Izrael i Iran najavili međusobno uništenje
Zato nije čudo da je u potpunoj medijskoj sjeni ostao, istoga dana kad je i postignut sporazum u Pekingu održani posjet američkog ministra obrane Lloyda Austina Izraelu i tom prigodom vrlo ratoborna izjava izraelskog ministra obrane upućena Iranu zbog njegovog nuklearnog programa. Tada je, nakon sastanka s Austinom, on kazao kako će Izrael poduzeti sve što je u njegovoj moći da bi spriječio Teheran u nabavi atomske bombe. Lloyd Auastin je u svojoj izjavi ipak smanjio tenzije, kazavši kako SAD daju prednost diplomaciji, ali i upozorio da Teheran i Moskva intenziviraju vojnu suradnju što je za SAD i zabrinjavajuće i neprihvatljivo s obzirom da Rusija koristi iransko oružje u ukrajinskom ratu.
Međutim, otrežnjenje za Izrael došlo je promptno. Kako je tog istog dana objavila Al Jazeera, Teheran je, posredstvom najvjerojatnije švicarskog veleposlanstva koje djeluje u tom gradu (kao de facto posrednik između SAD-a i Izraela, i Irana), Izraelu uputio notu sa satelitskim snimkama izraelskih skladišta nuklearnog, kemijskog i biološkog oružja, s jasnom porukom da će ista biti uništena iranskim raketama u slučaju njegovog zračnog napada na iranska vojna ili nuklearna postrojenja.
Nakon ove razmjene ratničke retorike između dviju strana, sve je vrlo brzo utihnulo. U zraku je ostala samo mučna atmosfera neizvjesnosti, što za Bliski istok i nije posebna novost.
U Moskvi pomirba Turske i Sirije
Međutim, novost je da je 15. i 16. ožujka u Moskvi održan sastanak na razini zamjenika ministara vanjskih poslova Rusije, Sirije, Irana i Turske – sigurno koordiniran s kineskim diplomatskim potezima na Bliskom istoku. Prethodno su već održani takvi sastanci u Moskvi na razini šefova obavještajnih službi, pa onda i ministara obrane navedenih država. Već idući tjedan u Moskvu bi trebali doći i ministri vanjskih poslova triju zemalja. Jasno je kako je susret najviših diplomata i posljednja stepenica u pripremi onog ključnog sastanka tj. pomirbe između sirijskog predsjednika Asada i turskog čelnika Erdogana. To su velike stvari ne samo za spomenute zemlje, već i Bliski istok u cjelini.
Turska, očito, ne želi biti izbačena iz regionalne igre, barem po pitanju svog neposrednog susjedstva s arapskim zemljama. Pomirba Rijada i Teherana Ankari je za to sigurno dodatni motiv.
Bloombergova opservacija o juanu i dolaru
Kad smo već kod jačanja kineskog utjecaja, zanimljivo je ukazati na tekst američkog Bloomberga od 14. ožujka (https://www.bloomberg.com/opinion/articles/2023-03-14/russia-ukraine-the-yuan-is-an-unlikely-winner-from-moscow-s-isolation#xj4y7vzkg).
On navodi kako je „kineska valuta je u ekspanziji, a danas se smatra protuotrovom za akcije Washingtona koji svjetski financijski sustav pretvara u svoje oružje“.
Pri tom navodi kako je kineski utjecaj na rusko tržište dodatno porastao i da je „po prvi put u povijesti Moskovske burze, juan prošli mjesec prestigao američki dolar i postao valuta kojom se najviše trguje na ovoj platformi. Njegov udio iznosio je gotovo 40% ukupnog volumena trgovanja“.
Bloomberg dalje kaže kako je „zbog vojne operacije Kremlja u Ukrajini i zapadnih proturuskih sankcija, juan odjednom postao dominantna regionalna valuta u sjevernoj Euroaziji“.
„Vojna akcija i sankcije koje su uslijedile promijenile su sve. Oslanjanje Rusije na juan brzo raste posvuda. Udio obračuna ruskog izvoza u kineskoj valuti u prvih devet mjeseci 2022. porastao je s 0,4% na 14%. … Računi u juanima sada se mogu otvoriti u svim većim bankama, zbog čega su depoziti ruskih kućanstava u kineskoj valuti u ovom razdoblju porasli s nula na šest milijardi dolara. A to je 11% ukupnog volumena deviza koje su tamo pohranjene.“
Bloomberg navodi kaže kako bi „Rusiju postupno mogle slijediti i neke druge zemlje Euroazije, čija trgovinska ovisnost o Kini raste. To su prije svega srednjeazijske republike i Pakistan. Druge nedemokratske zemlje poput Saudijske Arabije pažljivo prate rusko iskustvo i dok se i dalje snažno oslanjaju na dolar, mnoge od tih zemalja će oprezno povećati udio juana. To ukazuje ne samo na njihovu želju da se zaštite od SAD-a, …, već i na sve veću sposobnost Kine da svojim trgovinskim partnerima opskrbi većinu dobara koja su im potrebna, uključujući naprednu tehnologiju“.
„… to može dovesti do postupnog formiranja regionalne financijske infrastrukture usmjerene na juan u kineskom geografskom okružju, kao i do daljnje fragmentacije globalnog financijskog sustava. Ovo nije samo davanje Pekingu još jednog alata geoekonomske moći i utjecaja. Ovaj trend će uzrokovati još veću podjelu globalne ekonomije na dva bloka predvođena Pekingom i Washingtonom. A to će zauzvrat oslabiti učinkovitost zapadnih sankcija protiv autoritarnih režima, koji su sve više uvjereni da su veze s Kinom za njih zaštita od američke prisile. Cijena pritiska na Rusiju mogla bi biti puno ozbiljnija nego što Washington misli.“- zaključuje utjecajni američki medij.
Saudijska Arabija neće protiv Rusije
Ovdje bih podsjetio i na riječi saudijskog ministra energetike princa Abdulaziza bin Salmana iz prošlotjednog intervjua za Energy Intelligence. Kritizirao je predloženi američki zakon NOPEC, koji „ne prepoznaje važnost držanja rezervnih kapaciteta (nafte) i posljedice neodržavanja na stabilnost tržišta“. „NOPEC bi također potkopao ulaganja u naftne kapacitete i uzrokovao da globalna ponuda bude znatno manja od buduće potražnje. Utjecaj će se osjetiti u cijelom svijetu na proizvođače i potrošače, kao i na naftnu industriju.
Saudijski ministar kritizirao je i uvođenje granične cijene na rusku naftu.
„… Isto vrijedi i za gornje granice cijena, bilo da su nametnute zemlji ili skupini zemalja, za naftu ili bilo koju drugu robu. To će dovesti do pojedinačnih ili kolektivnih protuodgovora s nepodnošljivim posljedicama u obliku goleme nestabilnosti. Dakle, ako bi se uvelo ograničenje cijena na izvoz saudijske nafte, nećemo prodavati naftu nijednoj zemlji koja nameće ograničenje cijena na našu opskrbu i smanjit ćemo proizvodnju nafte, a ne bi me iznenadilo da i drugi učine isto.“ – izjavio je saudijski ministar Abdulaziz bin Salman.
Zapravo, kazao je kako bi Rijad u tom slučaju učinio ono isto što i Moskva. Naime, Putin je krajem prošle godine potpisao uredbu kojom se zabranjuje opskrba ruskom naftom i naftnim derivatima ako je u ugovoru s drugim ugovornim stranama izravno ili neizravno navedena gornja cijena.
Sve ovo jasno potvrđuje tezu iz uvoda analize, o slomu dosadašnje konstrukcije globalnog geopolitičkog poretka i krajnje neizvjesnim vremenima koja su pred nama. U njima će se političari i stratezi morati ponašati krajnje oprezno i povlačiti mudre poteze.
Oni koji to ne budu činili svoje će zemlje osuditi na ostanak na marginama, ili, još gore, na nestanak s geografske karte svijeta. Za počinjene greške više neće biti mogućnosti za kajanje i za traženje oprosta. Sentimenata i milosti u geopolitici nema. Ona slabe, neodlučne i neupućene brzo proždire.
