Trideseti travnja 1671. i 2023.
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 02 Svibanj 2023 11:05
Koliko je neka godina udaljena od našega sjećanja nije odluka Kronosa pa ni moderne znanstvene optike vremena. Udaljenost se mjeri snagom sjećanja na vlastiti doživljaj ma koliko bio godinama dalek, ili pak datumima koji su u općem narodnom sjećanju spoznatom kroz školske lekcije doprli do uma i srca učenika.
Takav je 30. travnja koji je još nedavno obilježavan kao spomen-dan na glavosjek Zrinskih i Frankopana. Najsnažniji je ovaj datum ostao u našem sjećanju iz godine 1971. godine kada se u Hrvatskom proljeću svečano komemorirao u Ozlju. Takvu svečanost nismo vidjeli nikada dotle, takvu velebnu snagu koja je izronila iz zatajenih i brisanih stranica naše povjesnice, takvu toplu suosjećajnost za poharu ovih velikih rodova hrvatske gospode. I ne govori se i ne piše uzalud o glavosjeku u množini, jer doista, ubijeni su u kratkom razdoblju svi članovi oba roda ili su umrli u zatvorima. O tome smo pisali.
Ne gasi se sjećanje na ovako značajne datume zbog vremenske udaljenosti, ne, ono se gasi svjesnim nastojanjem neharnika i mrzitelja hrvatske povjesnice kojima tradicija ne znači gotovo ništa. Svaki narod ima svoje dane slave ili jada koje ne zaboravlja. Razni su načini da se to prikaže i novim generacijama: od uprizorenja kakve bitke pa do nagrada za pisane uradke mladih. O tim danima propasti Zrinskih i Frankopana još nije sve rečeno i sve ispravljeno u povijesnim udžbenicima. U novima je ovlaš spomenuto, a još uvijek piše, ako išta piše, kako je Nikolu Zrinskog ubio vepar u lovu. Ne, gospodo, na raspolaganju je odavno pismo francuskoga veleposlanika Gremonvillea u Beču, poslano kralju u Parizu, u kojem lijepo stoji da je ubijen po nalogu Cara od ruke nekoga Mađara imenom Paka. Piše tamo i koliko je Paka dobio za planirano ubojstvo. U lubanji Nikolinoj nađen je, prilikom preseljenja tijela, onodobni metak, prekriven gustom kosom.
Ugasilo se orlovsko gnijezdo Zrinskih i Frankopana u Ozlju, Čakovcu i u još pedesetak gradova u Hrvatskoj, ugasilo se književno središte obrazovane gospode naše, banice Katarine i muža joj Petra, pa brata mu Nikole i Krste mlađanoga, brata Katarinina.O. Ivekovic Oprostaj Katarine i Petra Zamišljam kako danas na taj dan sjedim u dvorani Lisinski i u svečanoj tišini neki mladi junoša čita pismo bana Petra, to najtoplije pismo naše povijesti koje je jedan veliki muž napisao svojoj ženi, ljubljenoj i lijepoj, banici koja je blistala umom i srcem uz svoga muža. I kad on kaže „Moje drago serce...”, želiš da nikada ne umine taj glas, snažan i hrabar, a opet nježan, koji se danas sve manje čuje u kaosu galame i prostakluka kojima se oglašavaju nove često bestidne i besprizorne javne spodobe.
Ali ne zanosimo se: danas se dvorana Lisinski ne odaziva na riječi „Moje drago serce...”, ona je pusta i gluha na sve hrvatsko. Tamo sjedi netko nepoznat i nepozvan. A samo nekoliko obljetnica moglo bi ispuniti njena sjedala: 200. obljetnica rođenja Ante Starčevića, 150. obljetnica A. G. Matoša, M. J. Zagorke, D. Šimunovića, 95. obljetnica rođenja Josipa Pupačića, 540. obljetnica tiskanja prve hrvatske inkunabule Misala po zakonu rimskoga dvora, 120. obljetnice rođenja Đure Sudete... Sve to bi se i slavilo u novoj državi Hrvatskoj, da nisu ugašeni listovi i časopisi: Hrvatsko slovo, Marulić, Hrvatska domovina i još ... i još... Ostaše nam portali, u kutijama privatnosti, koji ne mare za većinu hrvatskoga blaga. Ono što je aktualno, ono tekuće, ono sada koje lebdi u praznini i nad ponorom u koji tone šutljiva Hrvatska, ima prednost. Blasfemično ako jest, poželjno je, bezglavo i gadljivo, turobno i podrugljivo, po hrvatske znamenitosti kobno, opasno i razjareno, lažno i perverzno.
Nasmijani su naši drevni neprijatelji, sluge im se podmeću da mogu lakše zajahati na leđa hrvatska, obećavaju još tužnije dane, a naše slavne akademike rese akademske riječi i odjekuju u još slavnijim časopisima: „Molitva za happyend”
„Molim te za happyend,
molim te, budi frend,
već kad si brend...”
Ovo je, misle neki, primjereno kao odgovor na objedu da držimo po bolnicama kosti ubijenih Srba i to više od 800! Ne želimo mi Hrvati, kažu došljaci, da se to dozna i riješi! Govore to kao trbuhozborci, stranci, u naše kamere ljepljive od snishodljivosti, a žurni i ažurni novinari požurit će u javnost s najavama da će svatko tko pisne o suprotnim a istinitim dokumentima, biti svakako uhićen zbog govora mržnje. A što radimo mi, mi drevni zločinci koji progonimo svoje vlastite sinove i kćeri ako pokušaju skinuti laži s kutije vremena i potvaramo ih da su „revizionisti”, što radimo? Mi svoje znanstvenike i pravednike koji ukazuju na nepodnošljive laži nagrnuloga „sveta” blatimo i oduzimamo im pravo da govore. Mi smo zabranili jednoj Vlatki Vukelić da bude znanstvenica i dekanica, ako želi pisati istinu. I ne samo njoj: desetcima drugih znanstvenika. zrinskiifrankopanSnalaze se kod malih nakladnika, traže donatore za svoja istraživanja iz hrvatske povjesnice. Strpljivi kao Leljak, temperamentni kao Pečarić, dobrohotni kao Igor Vukić podnose i mnogi drugi udarce i poniženja. Od koga?
Prodane duše ne šuljaju se više Hrvatskom. Oni otvoreno jurišaju, glasno udaraju zveketavim ostrugama konja u slabine i jašu sve diljem naših grobova, vitlaju bičevima. Fijuk im i danas čujemo iz dvorane Lisinskoga. Oni mogu, a Thompson ne smije. Rastače se posljednja čast i dostojanstvo koju imamo u sjećanjima na dane kad smo imali legendarne susrete u toj istoj dvorani. Sada ni prići toj dvorani! Ta mogu te odmah utužiti za govor mržnje ako se samo namrštiš na došljake. A što bi rekla naša pravedna baba Kajka iz maloga mista podno Velebita: Isukrste, za koga si kvasinu pio? Za maniti narod!
Bojimo se da naš pogled unatrag ne bude i nedajbože pogled unaprijed. O tome se već pisalo iz mjerodavnih pera koja su se ugasila. Kao da sve više postajemo zemlja mrtvih i iseljenih Hrvata. Pa zar se ne javljaju i grme, čak, glasovi onih zločinaca i pripuza njihovih, koji su nas gazili po raznim robijašnicama, đorđićevim i petrinjskim ulicama, na radnim mjestima, oni koji su sjedili na nedodirljivim katedrama čudnokljunaških crvenih fakulteta, podučavali tips, ono i dsz? A tek oni koji su nas ubijali u Domovinskom obrambenom ratu? Oni su opet arbitri, upravljaju našim mislima ako se odupremo, procjenjuju naše karaktere i kvalitete, udaraju nam svakodnevno novi žig ustašoidni. A tko su oni ostali? Može to biti i najmarginalniji nikogović, taj ostali, on je dužan biti sila suprotna centripetalnoj, sila koja odvlači od majke domovine, on ne razlikuje dobro od zla, on se razlijeva u smradnim tvorinama redakcijskim, kabinetskim vodama otrovanim mržnjom na sve hrvatsko. A uvijek traže glave nacionalista. Uz te glave idu i želje za uništenjem identiteta jezika hrvatskoga, a osobito bezbožnost kao glavni sastojak njihova bića.
Njihova balkanska povijesna pošta uvijek je ista i čekamo da počne stizati na naša vrata. Nije nevjerojatno takvo razmišljanje kad se možemo sjetiti da se u novoj i tobože slobodnoj državi hrvatskoj moglo dogoditi da se progone prijetećim pismima Miroslav Mikuljan, ili se idejno proganjaju Krešo Novosel, Tomislav Radić, Maja Freundlich, Mladen Juran, Pajo Kanižaj, Danijel Marušić, povjesničari Mrkoci, akademik Marinković, Slobodan Novak i mnogi nespomenuti. Pa i moja osoba koju su saslušavali u mojem stanu zbog moje riječi. A ona, ta moja riječ, takva je, stalno ista, nepatvorena, s mislima na naša dva bolna mjesta: našu djecu i naše pogubljeno selo.
A nakon današnjega Lisinskoga kolike li će se gozbe održati...
