Zašto zazivamo domaćeg vlasnika za Fortenovu i njezin Konzum?
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 11 Svibanj 2023 09:07
Jesmo li zaista u potrazi za novim Todorićem? Pitanje je to koje se nametnulo objavom o prodaji Fortenova grupe i prilično jednoglasnim lobiranjem u medijima kako bi bilo dobro kad bi to nažalost i dalje preveliko i za cijeli gospodarski sustav previše važno poduzeće kupio neki domaći vlasnik i naravno domaći mirovinski fondovi drugog stupa koji su posljednjoj rundi tome pritisku ipak uspjeli odoljeti.
Zar nam zaista fali jedan moćan čovjek na tonu biznisa proizvodnje hrane do polja do stola ili nam je kao potrošačima zaista potrebno da u odlučivanju sudjeluju menadžeri mirovinskih fondova koji po mišljenje moraju ići kod aktualnog glavnog političara na vlasti? Što je toliko zavodljivo u ortačkom kapitalizmu da ga svaki put iznova nastojimo prizvati, spasiti, oživjeti, očuvati?
Možda je to komentirajući prodaju Fortenove u emisiji Otvoreno HRT-a najbolje sažeo Dragan Munjiza, analitičar, konzultant, svojedobno direktor Todorićeva Konzuma rekavši: "Svi bismo mi najrađe nekoga koga poznajemo, s kim smo išli u školu, koga susrećemo na ulici ...". Nije tome lako prigovoriti. Još je teže prigovoriti na trenutak čak i magičnoj moći rečenica kojima se zagovara domaće vlasništvo nad Fortenova grupom, a one nose poruke o tome kako će to domaće vlasništvo, naš čovjek i naši ljudi omogućiti nama sigurnost u proizvodnji hrane i njezinoj opskrbi. Zaista na trenutak može zvučati moćno i zastrašujuće kad vam netko kaže da ni Janez, ni John ni Jozef neće za hrvatskog kupca kao vlasnici biznisa učiniti više dobra nego jedan, recimo Josip.
Zato Konzum kada je bio u hrvatskom vlasništvu i danas kada njime upravljaju domaći menadžeri nikad nije bio najbolji poslodavac među domaćim trgovačkim lancima, nikad nije bio cjenovno najpovoljniji dućan hrvatskim kupcima, nikad nije svojim radnicima dao najveće prosječne plaće. Upravo suprotno, plaće su najniže, cijene su u inflatornoj godini bile takve da je upravo taj Konzum ostvario rekordno povećanje dobiti od 252 posto sa 5,35 milijardi eura na 17,44 milijarde eura i možda se kvalificirao da bude ako ne prvi, a onda među vodećim primjerima kompanija koje su podizanjem svojim profitnih marži ponajviše pridonijele inflaciji a time i padu životnog standarda građana, o čemu je guverner HNB-a Boris Vujčić govorio u New Yorku, ali ne tako glasno i u Zagrebu.
Najveći rast dobiti ujedno i najvećeg trgovca koji radnicima daje najniže prosječne plaće ipak nije dovoljan da bi Fortenova Grupa imala išta bolju financijsku sliku, odnosno koliko god Konzum iscijedio novca iz lisnica hrvatskih potrošača to nije dovoljno da bi poljoprivredno prehrambeno trgovački koncern u kojem ima ulogu svojevrsnog krvotoka ostvarivao stabilno poslovanje i servisirao svoje dugove te istovremeno ulagao u svoj razvoj. Prodaje se Fortenova jer joj treba stabilna vlasnička struktura kako bi uspjela refinancirati 1,05 milijardi eura duga, a još vuče i dug dobavljačima iz svojeg bivšeg života zvanog Agrokor u iznosu od 78 milijuna eura koje je predsjednik uprave Fabris Peruško u ime budućeg vlasnika obećao prioritetno isplatiti čim se kompanija proda.
Trgovkinja na blagajni Konzuma trebala bi dakle priželjkivati za vlasnika tvrtke u kojoj radi nekog novog Todorića s domaćim partnerima kako bi sretno nastavila raditi možda i za dvostruko nižu prosječnu plaću nego njezina susjeda koja artikle naplaćuje na blagajni Lidla? Još kad bi u vlasništvu tvrtke za koju radi bili mirovinski fondovi drugog stupa sreći naše trgovkinje ne bi bilo kraja, radila bi za profit fondova koji joj ni u budućnosti kada bude u mirovini neće puno dati natrag jer je, eto, imala mala primanja pa slijedom toga i niska izdvajanja u drugi stup.
Prosječni hrvatski potrošač također bi trebao priželjkivati domaće vlasnike najvećeg maloprodajnog lanca u zemlji jer evo, pokazalo se da je bivajući u domaćem vlasništvu tom hrvatskom potrošaču uvijek osiguravao dostupnost hrane. Osim ono kad su police bile prazne i prijetilo je da će biti još praznije ususret bankrotu 2017. godine nakon čega je hrvatskim proizvođačima i do dan danas ostao dužan još uvijek značajan novac. Iz rasta dobiti u lanjskoj, inflatornoj godini od 252 posto koju je ostvario Konzum opravdano je zapitati se je li taj trgovački lanac pod domaćom upravom sa značajnim udjelom domaćeg vlasništva i pod utjecajem politike dovoljno učinio da hrvatskim građanima u inflatornoj godini hrana bude cjenovno dostupnija ili je sve učinio da mu profitna marža bude veća?
Iako je u teoriji točno da domaće vlasništvo donosi neke koristi kakve strano vlasništvo ne donosi, ne treba od domaćih vlasnika stvarati junake kakvi nisu igrajući na sentimentalnost publike.
S obzirom da su podaci o kojima je nedavno govoro Vujčić u New Yorku pokazali da su kompanije u Hrvatskoj podizale marže više nego su to činile europske kompanije u prosjeku valjalo bi se prisjetiti se krilatice jedne stranog trgovačkog lanca stare više od 20 godina. Glasila je "Tu me cijene, tu kupujem". Cijene u tom trgovačkom lancu nikad nisu bile niske, plaće radnika su među najvišima, a reklama je bila pogođena. Danas je možemo izmijenjenu koja glasi 'Tu me cijede, tu kupujem' primijeniti na sve trgovačke lance, kako strane i domaće. Strani lanci izvjesno je, dio svoje dobiti 'izvoze' kroz poslovne odnose sa svojim maticama u inozemstvu, no domaći trgovci po pitanju cijeđenje nisu ništa bolji.
Stoga, kada zazivamo domaće vlasništvo u Fortenova Grupi možda da ipak razmislimo dva put.
Dragana Radusinović/direktno.hr
