Turska na prekretnici! Erdoganov impresivni skup pred 2 milijuna ljudi! Hoće li biti dovoljno za pobjedu?
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 11 Svibanj 2023 10:53
Iako se Kılıçdaroğlu nedvojbeno zalaže za zapadnjački pluralistički demokratski parlamentarni sustav i demokratizaciju zemlje – i u tom je smislu Zapadu puno prihvatljiviji od Erdogana – bitan je jedino smjer turske vanjske politike i ništa drugo
U Turskoj se u nedjelju, 14. svibnja, održavaju redoviti predsjednički izbori, a istodobno će se održati i izbori za zastupnike državnog parlamenta (što je u Turskoj praksa). Oba glavna predsjednička kandidata, aktualni čelnik Recep Tayyip Erdogan i glavni oporbeni predstavnik Kemal Kılıçdaroğlu iz Republikanske narodne stranke – CHP, kojeg podržava još nekoliko manjih oporbenih stranaka, prošlu su nedjelju održali velike završne predizborne skupove u Istanbulu.
Predizborni skup sadašnjeg predsjednika Erdogana bio je impresivan, vjerojatno najveći u povijesti što se tiče turskih izbora, a nazočilo mu je nevjerojatnih oko 2 milijuna građana (pogledaj video ispod teksta). Veliki je skup bio i onaj Kılıçdaroğluov, iako, objektivno, znatno manji.
Pa iako je Erdogan umjereni favorit, ništa u ovim izborima nije sigurno, pa tako niti to hoće li biti potreban i drugi izborni krug dva tjedna kasnije.
Čitav državni aparat usmjeren je na potporu Erdoganu (što je i razumljivo i tako je svugdje u odnosu na aktualne čelnike država). Erdogan u velikoj mjeri nadzire ključne medije, a tradicionalno ima široku potporu građana, prije svega u ruralnim sredinama. Ovdje treba podsjetiti kako je na prošlim lokalnim izborima njegova Stranka pravde i razvoja – AKP izgubila ključne gradove, prije svega Istanbul, pa čak i prijestolnicu Ankaru što je možda bilo i najveće iznenađenje. Ali lukavi i lako prilagodljivi Erdogan (koji Turskom vlada od 2003. godine kada je postao premijer, a od 2014. i predsjednik, promijenivši u međuvremenu i ustav, proširivši predsjedničke ovlasti i povećavši mogućnost reizbora) sigurno je iz toga izvukao pouke.
Loše gospodarsko stanje i golema inflacija
Međutim, Erdoganu na ruku ne ide složeno gospodarsko stanje u zemlji. Ono se ubrzano pogoršavalo u vrijeme dvogodišnje pandemijske krize uzrokovane Covidom-19, a dodatno je snažan utjecaj itekako imao i ne tako davni razorni potres koji je zahvatio jug Turske i sjever susjedne Sirije. Osim toga potres je na površinu iznio i brojne probleme i nepravilnosti lako povezive s koruptivnim radnjama, a odnosile su se na nepoštivanje građevinskih pravila pri izgradnji stambenih objekata zbog čega su se ovi, nerijetko, pred očima šokirane javnosti rušili poput kula od pijeska. U takvim prilikama obični ljudi najlakše okrive vrh države, prema onoj narodnoj „riba smrdi od glave“, ali je i očito da je zakazao nadzor državnih institucija.
Golema inflacija također je veliki problem za Erdogana. Službeno iznosi oko golemih 85%, međutim, neslužbeno je i znatno veća. Ono što je u trgovačkim centrima jučer koštalo po određenoj cijeni, za nekoliko dana osjetno poskupljuje – i to svi primjećuju i nemoguće je sakriti.
Međutim, neovisno o svemu Erdogan i dalje uživa visoku potporu građana, sigurno veću nego sama stranka AKP. Turski narod Erdogana i dalje u velikoj većini doživljava kao iskrenog i poštenog političara kojemu je dobrobit zemlje i stanovnika iznad osobne koristi, što oporba nastoji preokrenuti iznoseći njegov „prljavi veš“.
Naravno, nije potrebno naglašavati kako oporbenog kandidata podržavaju i ključne političke snage kurdskog naroda u Turskoj.
Snažan geopolitički karakter turskih izbora
Ono oko čega se svi slažu, i u zemlji i u inozemstvu, je to da nije niti potrebno ukazivati koliku težinu globalnog geopolitičkog karaktera ovi turski izbori u sebi sadrže.
Ne bez razloga veliki broj američkih analitičara smatra ih najvažnijim izborima ove godine u svijetu. Pojedini analitičari nazivaju ih i sudbonosnima po samu Tursku. Možda je to u neku ruku i pretjerivanje, ali u svakom slučaju jasno zrcali njihovu nedvojbenu važnost. Jer definitivno mogu ili dodatno osnažiti ionako dovoljno izražen turski samostalni vanjskopolitički smjer, ili ga pak smanjiti.
Pri tom bih bio slobodan reći kako se, neovisno o tome tko pobijedi, Turska vjerojatno neće htjeti odreći dosegnutih postignuća u tom smjeru – poglavito zbog složenih globalnih geopolitičkih okolnosti. Jer Turska više nije banana-država, u kojoj će se promjenom na političkom vrhu događati i promjene u strateškoj politici (ako bi se one takvima u tom slučaju uopće i mogle zvati, jer strategija se ne donosi od danas do sutra).
Amerika uz oporbu
Bidenova administracija sve uloge danas stavlja na tursku oporbu, iako nema „svog čovjeka“ koji bi joj jamčio povratak Turske pod američke skute. Međutim, bilo koji kandidat po Washington je povoljnija opcija od Erdogana koji već dva desetljeća živcira američke vođe svojom „tvrdoglavošću“.
Zapravo je Erdoganov najveći „krimen“ što je vrlo brzo po dolasku na vlast uspostavio do tada potpuno nerazvijene odnose s Rusijom (što je bila ostavština iz doba SSSR-a odnosno Hladnog rata) i brzo pronašao „zajednički jezik“ s ruskim čelnikom Vladimirom Putinom. Prijateljski odnos dvojice lidera duboko je bio poremećen tek ruskom vojnom intervencijom u Siriji od 30. rujna 2015. godine s obzirom da je ona poremetila turske regionalne planove i interese. Međutim, nespretnošću organizatora vojnog puča (i onih koji su iza njega stajali, a turski državni vrh za to optužuje najviše SAD i Njemačku koje su pružale potporu disidentu Fetullahu Gülenu) ti su odnosi vrlo brzo vraćeni u sferu svojevrsnog strateškog partnerstva – neki će reći „braka iz interesa“ iako i to ništa ne mijenja na težini. Uostalom politika i je interes, i „umijeće mogućeg“ u njegovom ostvarivanju – i ništa drugo.
Turska postala nuklearna država i radi probleme SAD-u
Rusija je Tursku učinila nuklearnom državom u civilnoj sferi (što je bio Erdoganov san i strateški plan s obzirom na energetsko siromaštvo zemlje), kroz gradnju prve turske atomske centrale Akkuyu, čiji je prvi blok prije desetak dana svečano otvoren.
Također, Turska je u vojnoj sferi, kao članica NATO saveza, učinila „svetogrđe“ kupivši ruske protuzračne sustave S-400 (iako je prvotno željela američke Patriote ali je zapreke u tom poslu postavljao sam Washington).
Erdogan se na tlu Sirije aktivno suprotstavlja postrojbama sirijskih Kurda – onim istim iza kojih aktivno stoji SAD i čiji ih vojnici na terenu pomažu i oružjem i drugom logistikom.
Erdogan smeta i mnogima u Europskoj uniji. A najpoznatije su njegove svađe i loši odnosi s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom, a o onim, tradicionalno lošim odnosima s Grčkom da i ne govorimo.
Tu je još, naravno, i Erdoganov „embargo“ na ulazak Švedske i Finske u NATO uz ultimatum za ispunjavanje određenih turskih zahtjeva pravosudnog karaktera (Finska je u međuvremenu dobila „zeleno svjetlo“ Ankare).
Sudbonosni izbori?
Dakle, za Washington bi turski izbori možda i mogli imati sudbonosni karakter po pitanju kvalitete budućih političkih odnosa s Ankarom, ali po Tursku sudbonosni ipak nisu.
Iako se Kılıçdaroğlu nedvojbeno zalaže za zapadnjački pluralistički demokratski parlamentarni sustav i demokratizaciju zemlje – i u tom je smislu Zapadu puno prihvatljiviji od autoritarnog Erdogana – bitan je jedino smjer turske vanjske politike i ništa drugo.
Hoće li se i nakon eventualne pobjede oporbenog kandidata Turska nastaviti kretati u smjeru sada sve aktualnijeg multipolarizma i prema tzv. turskom svijetu (turkofonskim zemljama Srednje Azije), ili će se opet okrenuti Zapadu što bi značilo odustajanje Ankare od svojih važnih dostignuća i interesa koje bi u tom slučaju morala podrediti zajedničkim interesima Zapada, u prvom redu SAD-a?
Ovo drugo mi je teško zamisliti iako, naravno, ništa nije nemoguće i ne smije biti a priori isključeno. Turska je tradicionalno dovoljno podijeljena zemlja.
S druge strane vladini dužnosnici ovih dana prema SAD-u iznose vrlo oštre verbalne „strelice“, kao rijetko kad ranije. Optužuju ga za miješanje u unutarnje stvari zemlje, u nadolazeće izbore i za mnogo toga drugog.
Zapadni mediji pak ističu kako se čini da prema „vjerodostojnim anketama“ vodi Kılıçdaroğlu. O tome piše i jučerašnji komentar u EUobserveru, autora Selçuka Gültaşlija.
Ali on odmah i izražava zabrinutost u ispravnost samih izbora i u Erdoganovu spremnost za mirnu primopredaju vlasti u slučaju poraza.
Podsjeća na izjave ministra unutarnjih poslova Süleymana Soylu koji je „već nazvao izbore ‘pokušajem političkog udara’ Zapada protiv izabrane vlade predsjednika Erdoğana“.
Također navodi i riječi glavnog savjetnika predsjednika, Mehmeta Uçuma, „da bi promjena vlade 14. svibnja značila “puč” protiv “pune neovisnosti Turske”.
U svakom slučaju, u Turskoj bi idućih tjedana moglo biti vrlo vruće i izvan meteoroloških kategorija.
