Destabilizacija rusko-armenskih odnosa? Geopolitička kratkovidnost elita ima fatalne posljedice
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 07 Rujan 2023 11:09
Društvene elite bi morale uočavati šire procese i razumijevati barem osnove geopolitike. U protivnom, njihovi pogrešni analitički proračuni i prosudbe znaju biti fatalni. Je li to slučaj i s Armenijom?
U Rusiji je jučer duhove uzbunio nedavni intervju premijera Nikola Pashinyana za talijanski medij La Republica, kada je, između ostalog, kritizirao djelovanje Rusije u regiji, odnosno “nedjelovanje” Moskve u zaštiti sigurnosti Armenije kao članice ODKB-a (CSTO, engl.), ističući kako je “u povijesti bilo primjera kada je Rusija napustila Južni Kavkaz” i da ta okolnost zabrinjava armensku stranu.
Tako je u ponedjeljak, 4. rujna, ruska agencija TASS prenijela riječi svog diplomatskog izvora na istu temu:
“Moskva je izrazito nezadovoljna posljednjim javnim izjavama armenskog vodstva, uključujući izjave premijera Armenije u intervjuu talijanskim novinama La Repubblica i komentar armenskog ministarstva vanjskih poslova od 31. kolovoza, smatraju ih neprihvatljivim tonom i sadržajem, s ciljem prebacivanja odgovornosti za vlastite pogrešne procjene na Rusiju.“ – kazao je jučer diplomatski izvor ruske državne novinske agencije.
Isti izvor kazao je i slijedeće: “U stvari, oni pokušavaju umjetno istisnuti Rusiju s Južnog Kavkaza, koristeći Erevan kao sredstvo za postizanje tog cilja. Rusija, kao najbliži susjed i prijatelj Armenije, ne namjerava napustiti regiju. Međutim, ovo bi trebala biti dvosmjerna ulica: Armenija također ne bi trebala postati oruđe Zapada za potiskivanje Rusije.”
Prema njegovim riječima, lažna je teza da “sukob u Karabahu nikada nije bio teritorijalni spor između Armenije i Azerbajdžana”.
“Korijen sukoba je pitanje statusa bivše autonomne regije Nagorno-Karabah Azerbajdžanske SSR, dok je Erevan dugo vremena držao dio teritorija samog Azerbajdžana pod svojom kontrolom”, – kazao je sugovornik agencije.
Istodobno je naglasio kako je oružani sukob u jesen 2020. uvelike rezultat nepromišljenih i provokativnih koraka armenskog vodstva, uključujući izjave da je “Karabah Armenija”.
“Ovo je u velikoj mjeri obezvrijedilo sporazume koje su strane postigle kroz Minsku skupinu OESS-a. Da nije bilo intervencije Rusije i osobno predsjednika Vladimira Putina , rezultati neprijateljstava bili bi još žalosniji”, rekao je sugovornik TASS-a.
Reagirao i Putinov glasnogovornik
Da se strasti nisu smirile svjedoči i današnje obraćanje glasnogovornika Kremlja Dmitrija Peskova medijima kada je kazao slijedeće:
“Duboko poštujemo premijera Nikola Pashinyana, cijenimo radni i vrlo konstruktivan odnos između njega i predsjednika Vladimira Putina i nadamo se da će ti odnosi i dalje biti jamstvo bliske suradnje između dviju zemalja. Ali ne možemo se složiti s ovim tezama gospodina premijera. Rusija je apsolutno sastavni dio ove regije, tako da ne može nikuda otići. Rusija ne može napustiti Armeniju.“
Pritom je pozvao da se ne zaboravi da “više Armenaca živi u Rusiji nego u samoj Armeniji”, od kojih su većina domoljubni građani Ruske Federacije i daju dostojan doprinos razvoju zemlje.
Ruski pragmatizam i geopolitička određenost
Očito je kako u odnosima između Moskve i Erevana, preciznije armenskog premijera, blago rečeno „ne cvjetaju ruže“.
Armenski poraz u kratkotrajnom jesenskom ratu 2020. g. s Azerbajdžanom oko Nagorno Karabaha ostavio je duboki trag. Pashinyan je, naime, očekivao snažniji vojni angažman Moskve na strani armenskih snaga s obzirom kako je Armenija članica zajedničke vojno-sigurnosne organizacije ODKB – ruskog pandana NATO savezu.
Međutim, s druge strane Moskva Pashinyanu previše ne vjeruje. Od dolaska na vlast kroz svojevrsnu revoluciju, iza koje, kako smatra, stoje prokušane američke metode pri čemu je Pashinyana ruska analitička elita nazivala i „Soroševim čovjekom“ – odnosi između dviju zemalja postupno su postajali sve manje saveznički, a sve više su na površinu izbijala različita proturječja, tako i ona o statusu ruske strateške zračne baze u toj zemlji – bitne za projekciju ruskih nacionalnih interesa na ukupnom Bliskom istoku.
Osim toga, Moskva je zauzela isključivo posredničku ulogu i uravnoteženi pristup objema spomenutim zaraćenim stranama u ratu 2020. i s tim ciljem organizirala trojni pregovarački proces (Rusija-Armenija-Azerbajdžan) koji je na kraju rezultirao prihvaćanjem ruskog mirovnog plana koji je i sada na snazi. Njega je ruski predsjednik Vladimir Putin prethodno prezentirao turskom čelniku Recepu Tayyipu Erdoganu. Ovaj se, sada je to posve jasno – njemu nije usprotivio.
Turska uloga
Rusija, očito, Azerbajdžan – s kojim Moskva ima važne sporazume u energetskoj sferi i koji se itekako tiču i Turske i njene buduće uloge huba i za ruski plin i njegov daljnji reeksport, ali i planove koji se odnose na prometne koridore i td. – ne želi izgubiti kao strateškog regionalnog partnera. Uostalom, Turska otvoreno podržava Azerbajdžan i njegovog čelnika Ilhama Aliyeva, a turski i azerbajdžanski narodi međusobno se nazivaju bratskim.
Dakle, u širem geopolitičkom kontekstu ruski državni vrh itekako mora voditi računa i o stabilnosti svojih odnosa s Turskom, što sigurno ne bi bilo moguće da je 2020. otvoreno vojno stao na stranu Armenije i krenuo u ratni pohod protiv azerbajdžanske vojske. On bi definitivno zapalio Kavkaz i potaknuo Ankaru na vojnu pomoć Bakuu te imao potencijal za daljnje širenje, kako u Srednju Aziju tako i na Bliski istok s obzirom na interese Irana.
Teheran, pak, otvoreno podupire Armeniju ne samo zbog važnih međusobnih prometnih koridora, već i zato što se Azerbajdžan približio Izraelu od kojeg od prije nekoliko godina uvozi i oružje, zbog čega je Teheran više puta prosvjedovao i upozoravao Baku.
Osim toga, Iran s nepovjerenjem gleda na poteze Bakua u odnosu na veliku azersku etničku zajednicu na sjeveru Irana u smislu njihovog navodnog poticanja na separatizam. Azera u Iranu ima čak oko 15 milijuna i žive na kompaktnom teritoriju.
Pashinyan je učinio stratešku grešku
Dakle, stanje je puno složenije nego što na njega gleda armenski premijer Pashinyan. On je zahtjeve Bakua vezano uz status Nagorno Karabaha ili ignorirao, ili se nadao zaštiti Rusije, ili ga pak nije bilo previše briga jer je, kako uvijeno smatraju pojedini ruski analitičari, sve to činio upravo da se destabiliziraju armensko-ruski odnosi i gdje bi se onda, umjesto Rusije, kao „istinski zaštitnik“ armenskih interesa pojavio sam Zapad. Pritom ne malu ulogu u takvim razmišljanjima ima i velika i prozapadno orijentirana armenska nacionalna zajednica u Francuskoj i u SAD-u.
Međutim združeni je Zapad sada primarno fokusiran na Ukrajinu i tamošnji rat u kojem se on posredno vojno sukobljava s Rusijom i o čijem rezultatu ovisi ne samo regionalna, već i konstrukcija budućeg svijeta. Zato Pashinyanu neće pružati ništa više osim političke potpore.
Naravno, Pashinyanov pogled, izrečen u spomenutom intervjuu za talijanski medij, posve je i legitiman i opravdan s obzirom da on primarno gleda nacionalne interese svoje zemlje.
Međutim interesi malih zemalja ne jednom u povijesti bili su dezavuirani interesima moćnih država i susjeda. I upravo bi o tome morale voditi računa njihove elite, kako one gospodarske i financijske o kojima sve i ovisi, tako i one političke koje u određenim povijesnim razdobljima predvode svoje zemlje i narode i koje su, uostalom, promjenjive i zamjenjive. One bi morale uočavati šire procese i razumijevati barem osnove geopolitike.
U protivnom, njihovi pogrešni analitički proračuni i prosudbe znaju biti fatalni.
