Propali su planirani modeli za rješavanje ukrajinskog sukoba! Što dalje?
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 14 Rujan 2023 09:06
Do Azovskog mora za godinu dana i uz 420 000 poginulih!
Uz uvjet da Rusi budu spavali zimski san
Izraelski model za Ukrajinu nije održiv: američka jamstva izraelske sigurnosti postala su moguća tek nakon što je on pobijedio u četiri izraelsko-arapska rata, a borbe se prebacile na arapske teritorije. Istovremeno je Izrael proizveo svoju atomsku bombu, dok njegovi arapski suparnici takvog oružja nemaju do danas. Ukrajina se nalazi u dijametralno suprotnom položaju: rat se vodi na njenom tlu i u njemu (barem za sada) ona ne pobjeđuje, a nema ni nuklearno oružje. Štoviše – posjeduje ga Rusija
Amerikanci se i dalje nadaju, i od Ukrajine očekuju i zahtijevaju barem djelomični vojni uspjeh (više se o dosegu prvotno postavljenih zadaća izbijanja na Azovsko more i presijecanja ruske kopnene veze s Krimom uopće i ne govori), i pritom u PR svrhe pokušavaju iskoristiti ukrajinsko ovladavanje selom Robotine u Zaporiškoj regiji. Međutim, sve je to neuvjerljivo za stvarne poznavatelje stanja na terenu i u odnosu na činjenice.
Naime, od početne linije razdvajanja na dan početka ukrajinske protuofenzive 4. lipnja (dakle, prije više od 3 mjeseca) selo Rabotine je bilo udaljeno svega 7 kilometara! Od Robotina do drugog, strateški puno značajnijeg mjesta Tokmata (jer je on prometno čvorište) ima dodatnih 25 kilometara, uz prije toga višeslojno postavljenu drugu liniju ruske obrane koju bi za njegovo oslobađanje trebalo probiti – vjerojatno i najčvršću, prepunu minskih polja, protutenkovskih barijera i rovova. Treća ruska obrambena linija sprječava prodor prema ključnom velikom gradu Melitopolju koji je još 50 kilometara dalje, a tek nakon njega pružao bi se teren koji vodi do Azovskog mora. Drugim riječima cca 100 kilometara dijeli ukrajinsku vojsku od tog zatvorenog mora kojeg je Rusija aneksijom južnih regija stavila pod svoju potpunu kontrolu i to je, definitivno, najvažniji (geo)strateški uspjeh dosadašnjeg dijela njene vojne kampanje.
Matematika je neumoljiva
Malo matematike: ukrajinskoj vojsci bi trebalo, ako bi se nastavila ovakva dinamika ofenzive, do Azovskog mora oko 14 mjeseci krvavog proboja! A sredstava i vojnika, pri dosadašnjoj stopi smrtnosti i ranjavanja, za tako nešto nema nitko u svijetu. Jer, prema navedenim pokazateljima, dosadašnjih 30-ak tisuća poginulih ukrajinskih vojnika u prva tri mjeseca protuofenzive, pomnoženo s 14 mjeseci dalo bi nevjerojatni broj od 420 000 poginulih. A što bi tek bilo s onima izbačenim iz stroja zbog ranjavanja, nije potrebno naglašavati.
Spomenuti sustav utvrđene ruske obrane u Zaporiškoj regiji naziva se Surovikinova crta (linija), prema prezimenu ruskog generala na čiju je preporuku u jesen prošle godine s desne obale južnog Dnjepra u Hersonskoj regiji (i istoimenog regionalnog središta) na lijevu obalu bilo povučeno čak oko 30 tisuća ruskih vojnika, a bez da su na tom dijelu bojišnice vođene bilo kakve velike bitke (vođene su puno sjevernije, u Harkivskoj regiji, gdje je ukrajinska vojska neočekivano ostvarila prve – i za sada jedine velike vojne pobjede u ovom ratu). Taj se potez, iako tada krajnje nepopularan u ruskoj javnosti i štetan po ugled ruskog vojnog i političkog vrha kod kuće i na Zapadu, upravo sada pokazao strateški ključnim. Naime, osim što je potpuno očuvana, spomenuta velika grupacija ruske vojske s velikim brojem tenkova i drugog oruđa raspoređena je na obrambene linije u zaporiškoj regiji, skupa s novim dijelovima ruske 58. armije čije je zapovjedništvo u Rostovu na Donu.
Putinov sastanak i „majka svih bitaka“
Nedavno je u to zapovjedništvo stigao i sam ruski vođa Vladimir Putin, na sastanak s najvišim vojnim vrhom zemlje i ključnim zapovjednicima specijalne vojne operacije – SVO, kako se službeno naziva u Rusiji. Jasno je svima da je to ključna bojišnica i da se na njoj odvija „majka svih bitaka“ i za Ruse i za Ukrajince – od čijeg će ishoda mnogo toga ovisiti. Na sastanku se, između ostalog razgovaralo o strateškim rezervama, a pravovremen, filigranski točan trenutak njihovog ubacivanja na bojišnice mogao bi biti i presudan.
Za sada ih ruska strana ne koristi, dok su u Kijevu nedavno otvoreno objavili kako su na južni smjer (zaporiški) sada prebacili sve strateške rezerve na čelu s elitnom 82. zračnodesantnom brigadom i i taktičkom brigadom „Marun“ uvježbanom po NATO standardima, nakon što su NATO-ovi stratezi, nakon očitih neuspjeha protuofenzive, zatražili prebacivanje svih raspoloživih ukrajinski snaga i njihov udar na jednu točku – očito, spomenuto Robotino i obližnja naselja s njegove istočne i zapadne strane – u nadi da će promjenom taktike doći do ključnog prodora.
Dakle, umjesto uzimanja operativne pauze zbog velikih gubitaka, Washington je očito odlučio inzistirati na nastavku ofenzive. Međutim tu se onda itekako povećavaju i rizici od eventualne ruske protuofenzive ukoliko procijene da su ukrajinske snage dostatno devastirane i iscrpljene. U tom je kontekstu stanje po ukrajinske snage najsloženije na sjevernoj bojišnici, na granici Luganske s Harkivskom regijom, gdje Rusi nisu pokrenuli ofenzivu ali imaju inicijativu i sporo ali prilično uvjerljivo napreduju prema strateški važnom gradu Kupjansku u Harkivskoj regiji, iz kojeg je Kijev već izvršio evakuaciju stanovništva usprkos činjenici što je zapovjednik ukrajinske kopnene vojske general Oleksandar Sirski ojačao obranu u široj gradskoj zoni.
Čak i prodemokratski The New York Times u svom tekstu od 28. kolovoza pod nazivom „Ukrajina objavila o oslobođenju sela, a ta pobjeda naglašava koliko je težak bio put“ piše o slabim rezultatima protuofenzive uz velike gubitke na ukrajinskoj strani u živoj sili i tehnici uz neznatne uspjehe od svega nekoliko milja na jugu, u Robotinu, i isto toliko na istoku.
„Konačni cilj napada na Robotine je grad Melitopolj, udaljen 45 milja južnije, gdje su Rusi izgradili još jaču liniju obrane. Čak i uz postojanje zapadnog oružja napredovanje je bilo sporo i skupo, što postavlja pitanje koliko daleko mogu stići Ukrajinci?“
Modeli za zaustavljanje rata u kontekstu ukrajinske zbilje
Američki Bloomberg u tekstu pod naslovom „Ukraine’s Future Isn’t German or Israeli but Korean“ od 30. kolovoza, piše o problemima koje Ukrajina ima s pojedinim protežiranim modelima rješenja rata. Radi se o njemačkom i izraelskom modelu (kao po Ukrajinu nemogućim), i korejskom – kao jedino mogućem prema mišljenju autora Bloombergovog teksta.
Njemački model, koji se oslanja na podjelu Ukrajine tj. na njeno odricanje od pet oblasti koje je i službeno pripojila Rusija u zamjenu za prijam ostalog dijela Ukrajine u NATO savez, iako se čini privlačan neostvariv je – smatra Bloomberg. Naime, Ukrajina nije ni približno u položaju u kakvom je bila poslijeratna Njemačka u kojoj je od Zapadnih sigurnosnih zona 1955. formirana Zapadna Njemačka koja je ušla u NATO savez. Zašto? Na tlu podijeljene Njemačke do tada više nije bilo rata, podjelu zemlje odnosno nove granice kao svevremenske u zamjenu za zapadne integracije priznao je i poslijeratni kancelar Konrad Adenauer, a i SSSR je priznao ustroj Zapadne Njemačke kao nove države. Međutim Ukrajina i Rusija niti imaju priznate granice niti postoji mir. Predsjednik Zelenski bi teoretski mogao pristati na takav model, ali politika Kijeva je usmjerena na povrat svih svojih okupiranih teritorija vojnim putom – navodi Bloomberg.
S druge strane izraelski model se sastoji u maksimalnom naoružavanju Ukrajine od strane Zapada, a da ona nikada neće biti članicom NATO-a, isto kao i Izrael. Pritom bi postala velika regionalna sila, poput Izraela, s kojom bi Rusija itekako morala računati kao s vojnom branom za njene buduće agresivne poteze prema zapadu.
Međutim, Bloombergov tekst navodi kako niti taj model nije održiv i obrazlaže zašto: američka jamstva izraelske sigurnosti postala su moguća tek nakon što je on pobijedio u četiri izraelsko-arapska rata, a borbe se prebacile na arapske teritorije. Istovremeno je Izrael proizveo svoju atomsku bombu, dok njegovi arapski suparnici takvog oružja nemaju do danas. Ukrajina se nalazi u dijametralno suprotnom položaju: rat se vodi na njenom tlu i u njemu (barem za sada) ona ne pobjeđuje, i ne posjeduje atomsko oružje. Štoviše – posjeduje ga Rusija.
I konačno, kao jedini preostali mogući model medij navodi onaj korejski, koji se temelji na zamrzavanju sukoba na dostignutim crtama bojišnice. On nije riješio nikakve probleme, već samo zaustavio vojna djelovanja, ali djeluje do danas – ključna je nit vodilja za autora teksta američkog medija.
Sastanak u Toledu i nemoralne kritike prema Ukrajini
U španjolskom gradu Toledu 31. kolovoza okupili su se ministri vanjskih poslova EU i, naravno, Ukrajine. Ništa čudno. ukrajinski rat je itekako lebdio nad ovim skupom kao ponajvažnija tema u masi problema koji danas zaokupljaju Europsku uniju, od onih ekonomskih i visoke inflacije do ponovnog jačanja migrantske krize.
U tom kontekstu od europskih analitičara na skupu su se mogle čuti i sve veće kritike upućene Kijevu zbog spore dinamike njegove protuofenzive.
Smatram ih krajnje neumjesnima jer nedvojbeno podilaze svojim političarima koji uvijek sa sebe odbacuju krivnju za bilo što, a kamoli ne za ovako važan problem kakav je rusko-ukrajinski rat u koji se Zapad itekako duboko uključio (i uključuje se sve dublje), a da pritom i sam ne zna čime će sve to na kraju rezultirati (iluzije o ruskom vojnom porazu, brzom krahu njene ekonomije i kolapsu društva zbog uvedenih „paklenih sankcija“ nisu se ostvarile i to je svima jasno, a sve je drugo, što te činjenice službeno nastoji prikriti neviđeni PR).
Jer ne može se krivnja za propast ljetne protuofenzive prebacivati na Ukrajinu – to ne bi bilo niti činjenično ispravno niti moralno. Prije nego objasnim zašto, podsjetio bih kako je bilo jasno da problemi s protuofenzivom postoje još puno prije – kroz činjenicu odugovlačenja njezinog početka od strane Kijeva. dok je Zapad bio onaj koji je čitavu stvar požurivao. Protuofenziva je trebala biti proljetna i takvom su je nazivali i na političkoj i medijskoj razini, ali je Kijev javno upozoravao kako još uvijek nema dovoljno naoružanja koje je ukrajinskoj vojsci potrebno, što su zapadni vojni stratezi i politika odbacivali, tvrdeći kako je Ukrajina dobila sve što joj je obećano i da je to dovoljno za polučenje uspjeha.
Evo zašto su spomenute kritike nemoralne: ukrajinska vojska ulaže nadljudske napore, konstantno napada izvrsno konfiguriranu, snažnu i dovoljno motiviranu rusku obranu gotovo u valovima, neovisno o velikim gubicima; bori se više i srčanije od bilo čijih očekivanja na početku rata kada su mnogi (s logičke točke gledišta) opravdano mislili da će Ukrajina „šaptom pasti“ jer su se kolone ruskih tenkova već prvog dana probijale kao kroz švicarski sir prema prijestolnici Kijevu, a da bi Rusi već za nekoliko dana osvojili i velike dijelove ukrajinskog teritorija na jugu – u regijama Zaporižje i Herson, uključujući i istoimeno potonje regionalno središte.
Osim toga, i ne manje važno, nije nikakva tajna, jer se to ne skriva niti od strane američke administracije niti NATO saveza, da je veliki broj NATO-ovih instruktora uključen ne samo u savjetničkim ulogama unutar ukrajinskih postrojbi, već da oni na dnevnoj razini surađuju s ukrajinskim Glavnim stožerom i zapovjedništvom na izradi strateških i operativnih planova bilo za ofenzivne bilo za obrambene operacije. Pritom ne treba imati iluzije da u tome glavnu riječ ima ukrajinska strana i da bi se ukrajinski časnici imali snage suprotstavljati planovima iskusnih američkih ili britanskih generala u uvjetima kada ne samo ukrajinska vojska, već i čitava zemlja, u potpunosti ovisi o zapadnoj vojnoj i financijskoj pomoći.
Drugim riječima nemoguće je tvrditi da bi se ukrajinski vojni zapovjednici oglušili o planove zapadnih vojnih savjetnika i provodili nekakve svoje, manje profesionalne planove ili operacije na svoju ruku, jer visoki stupanj međusobne koordinacije itekako postoji. Osim toga bez zapadnih obavještajnih podataka i sofisticirane opreme ukrajinska vojska sigurno bi bila „poluslijepa“ i još puno više ranjiva. Ovdje bih podsjetio i na proljetne izjave visokog predstavnika EU za vanjsku politiku i sigurnost Josepa Borrella i njemačkog ministra obrane Borisa Pistoriusa o tome da ukrajinska vojska ne bi izdržala niti 3 mjeseca bez zapadne pomoći.
Dakle, krajnje je nemoralno krivnju za neuspjeh ili, kako se to „politkorektno“ govori – za sporu dinamiku protuofenzive, bacati na ukrajinsku stranu.
Kulebina briljantna reakcija
Zato mi se svidjela reakcija ukrajinskog ministra vanjskih poslova Dmitra Kulebe (čije diplomatske sposobnosti inače previše ne cijenim) na sastanku skupu u Toledu, kada je spomenutim kritičarima prilično nediplomatski, ali jasno i koncizno odgovorio slijedeće:
„Kritika spore dinamike protuofenzive svaljuje se na ukrajinskog vojnika. Ja preporučujem svim kritičarima da dođu u Ukrajinu i sami pokušaju osloboditi bar jedan kvadratni centimetar.“
Time Kuleba de facto priznaje, blago rečeno probleme u protuofenzivi, ali naravno, nedvojbeno ostaje odan političkom „mainstreamu“ usprkos spomenutim zajedljivim riječima. Tako se na tvitu osvrnuo na svoj sastanak u Toledu s kolegama iz EU-e, napisavši ni manje ni više nego slijedeće:
“Ukrajinska formula mira je najveći i najambiciozniji projekt od stvaranja sigurnosne arhitekture nakon Drugog svjetskog rata. Aktivno radimo zajedno kako bismo izvršili ovaj golemi zadatak, o kojem smo danas razgovarali u Toledu s ministrima vanjskih poslova zemalja EU”.
Podsjećam, tzv. ukrajinska formula mira je plan predsjednika Zelenskog o završetku sukoba i početku pregovora s Rusijom, kojeg je Moskva odmah potpuno odbacila, nazivajući ga ucjenom i predlaganjem ruske kapitulacije, a ne platformom koja bi omogućila stvarni početak pregovora.
S druge strane, kako prenosi španjolski medij RTVE, „zamjenica ukrajinskog ministra obrane Hanna Maliar inzistira na izjavi, kao što su već učinili drugi ukrajinski zapovjednici, da je protuofenzive na jugoistoku postigla „određene uspjehe“.
Popravna ofenziva – na proljeće 2024.?
Naravno da ni Kijev niti zapadne prijestolnice neće govoriti o neuspjehu protuofenzive jer bi to demoraliziralo i ukrajinsku javnost i zapadne sponzore. Govorit će o njezinom zastoju i o pripremi nove, već na proljeće iduće godine! Ona bi trebala osigurati postavljene vojne ciljeve koji sada nisu ispunjeni i bolje pregovaračke pozicije za Kijev, a Moskvu bi primorala na uvjete mira postavljene od strane Zapada – smatraju predlagači.
Ovu najavu prvi je objavio Washington odnosno Pentagon. Ništa čudno. Pretrpljeni neuspjeh bi, u suprotnom, i to u izbornoj godini, opasno obezvrijedio ukupnu Bidenovu ukrajinsku politiku koju ionako sve češće i sve jače kritiziraju s republikanske strane. A prema nedavnim istraživanjima koje je objavio CNN čak se 55% Amerikanaca protivi novoj financijskoj pomoći Ukrajini.
U tim i takvim okolnostima, kada Bidenova administracija gotovo na tjednoj razini najavljuje nove, stotine milijuna dolara vrijedne pakete vojne pomoći, kao i to da će od Kongresa zatražiti dodatnih oko 24 milijarde dolara za Ukrajinu, priznanje propasti protuofenzive bio bi čin političkog samoubojstva.
Američki unutarnji problemi i refleksije na Ukrajinu
Američki građani i republikanci unutar Kongresa ovih su dana dodatno ogorčeni sporom Bidenovom reakcijom i njegovim zakašnjelim dolaskom na katastrofalnim elementarnim nepogodama devastiran američki turistički biser – Havaje (vulkanska erupcija i neviđeni požari), kao i dodjela sramotno male financijske pomoći stradalim obiteljima i skromnih sredstava za obnovu poharanih mjesta u usporedbi s golemim sredstvima koja se daju za Ukrajinu i s njom povezane posve maglovite krajnje ciljeve.
Naime, republikanski kritičari, a poglavito republikanski predsjednički kandidati, Bidena sve češće optužuju za izostanak jasne strategije odnosno definiranja krajnjeg cilja njegove ukrajinske politike koju smatraju promašenom, preskupom i prerizičnom.
Istodobno, čelnici republikanske većine u Kongresu najavljuju, kao već posve sigurno, pokretanje procesa Bidenovog opoziva (impeachment) zbog poznatih događaja vezanih uz njegovu ulogu u plinskom biznisu njegovog sina Huntera s ukrajinskom tvrtkom Burisma u vrijeme dok je otac Biden bio potpredsjednik SAD-a tijekom drugog mandata Obamine administracije. Pritom navode postojanje novih dokaza i svjedočanstava u te rabote aktivno uključenih osoba.
“Zlouporaba državnog aparata” i „pravosudna hajka“
Iako je, kao i tijekom čitave američke povijesti vezano uz opoziv predsjednika, i sada nemoguće očekivati da će doći do Bidenovog rušenja s vlasti s obzirom kako za to sigurno neće glasati Senat koji je pod nadzorom demokrata, intencija republikanaca je, osim dokazivanja „da je Biden lagao“, stvoriti protutežu otvorenom političkom progonu Donalda Trumpa kroz, kao kažu, zlouporabu pravosudnog i sigurnosnog (FBI) aparata zemlje i pokretanja već petog kaznenog postupka protiv njega, kao trenutačno vodećeg i realno nedostižnog kandidata republikanske stranke na idućim izborima u jesen 2024. godine.
Iako daleko da svi republikanci u Kongresu simpatiziraju Trumpa (većina njih ga ne želi kao svog kandidata), brine ih spomenuta hajka na ipak jednog bivšeg predsjednika SAD-a, kao i potpuno prozirni (ali ipak legitimni s pravne točke gledišta) potezi pojedinih sudaca uključenih u procese protiv Trumpa. Poput onog od strane sutkinje suda u washingtonskom distriktu Columbia Tanye Chutkan, afroamerikanke i velike pouzdanice demokrata, koja je prvu raspravu za optužbu protiv Trumpa za poticanje nereda na Capitol Hillu 6. siječnja 2021. godine zakazala ni manje ni više nego za 4. ožujka 2024., svega dan uoči tzv. superutorka, kada će se, završno, međusobno sučeliti predsjednički kandidati republikanske stranke za dobivanje nominacije. Jasno je kako će se Trumpu, kojemu zbog spomenute optužbe prijeti do 70 godina zatvora, samo dan nakon početka suđenja biti krajnje teško koncentrirati na svoje predizborne obveze.
Umjesto građanskog, američki rat s Rusijom?
Kako će se sve ovo odvijati za sada nitko ne zna, ali ono u čemu se svi analitičari slažu, protu-Trumpova „pravosudna hajka“ nedvojbeno će dovesti (i već je dovela) do još veće polarizacije unutar ionako opasno podijeljenog američkog društva. Do te mjere, da pojedini od njih ne isključuju niti pokretanje novog američkog rata kako bi se skrenula pozornost s domaćih političkih obračuna i opasnosti izbijanja unutarnjih sukoba, i pokušala formirati nova američka kohezija pred licem zajedničkog vanjskog neprijatelja.
A za to nije dovoljan neki Niger, Burkina Faso ili Gabon. Za tako nešto treba Americi dostojan i dovoljno opasan protivnik. Stoga pojedini američki komentatori ukazuju na postojanje vjerojatnosti da se Bidenova administracija odluči ni manje ni više nego na otvoreni rat s Rusijom smatrajući da bi ga također, kao ovaj posredni na tlu Ukrajine, mogla kontrolirati da ne prijeđe u Treći svjetski tj. nuklearni rat.
Jesu li takve prognoze realne, u to ne želim ulaziti, jer je Bidenova administracija do sada ionako pomakla sve granice koje su donedavno smatrane neprijelaznim kada je riječ o odnosima sa sebi ravnom nuklearnom velesilom Rusijom, ali je pritom i vješto balansirala po oštrici noža da sukob ne eskalira. Pritom je više od svoga umijeća računala na strah i razum ruskog državnog vrha, prije svega Putina osobno, ma koliko ga se na retoričkoj razini istodobno prikazivalo kao „luđaka“, „krvoloka“ i sl. Rizična igra? Itekako!
Međutim, ono na što želim ukazati i to naglasiti je, da je Bidenova administracija otišla predaleko u unutarameričkoj političkoj borbi a da bi sada mogla odustati. Jer, ukoliko bi Biden izgubio izbore, čitave ove pravosudne igre i zavrzlame s Trumpom definitivno bi se okrenule u potpuno suprotnom smjeru.
Dakle, Biden će morati učiniti sve da se to ne dogodi, jer nije samo on u igri, već i čitava ekipa iz tzv. duboke države koja iza njega stoji. A to, onda – niti po svijet ne može izgledati dobro.
Francuska gubi utjecaj u Africi
A u svijetu je i bez toga i Ukrajine stanje dostatno složeno, a poglavito se to odnosi na Afriku i ključne interese EU na njenom tlu.
Naime, vojno svrgavanje višedesetljetne (od 1967.!) profrancuske obiteljske dinastije koja je vladala zapadnoafričkom državom Gabon, novi je primjer (nakon nedavno Nigera, a još ranije Malija i Burkine Faso) koliko francuska ubrzano gubi „tlo pod nogama“ odnosno utjecaj na afričkom kontinentu. Onom istom, na kojemu je do jučer, kao glavna bivša kolonijalna sila imala dominantnu ulogu i u postkolonijalnom razdoblju.
I tu bi bilo jako pretenciozno isticati kao glavni uzrok dostatno veliku nazočnost ruske privatne vojne organizacije Wagner u sahelskoj i srednjoj Africi. Jer tog utjecaja uopće ne bi bilo da lokalno stanovništvo najvećim dijelom nije prezasićeno svojim poražavajućim položajem i bijednim stanjem svojih država koje im ne omogućava ništa drugo nego rast u siromaštvu i zaduženju umjesto rasta u razvoju i blagostanju zbog prirodnih bogatstava kojima u pravilu obiluju.
Pariz, na po sebe bolan način upravo žanje plodove svoje neokolonijalne politike na afričkom kontinentu i za to, osim njega, baš nitko drugi nije kriv, pa ni ozloglašeni Wagner. Macron sada svu nadu stavlja u vojnu intervenciju u Nigeru pod vodstvom ECOWAS-a (Economic Community of West African States), ekonomskog formata koji za vojne operacije u stvarnosti niti nema ovlasti (ali tko za tako nešto danas više uopće mari kad je u pitanju geopolitika i nacionalni interesi velikih), pa je tako francuski vođa prošli tjedan kazao da će Francuska pomoći takvu vojnu operaciju.
U međuvremenu je 1. rujna stigla vijest kako je Mali odlučio pokrenuti vojnu suradnju s Rusijom, dok je dan ranije Moskva u Vijeću sigurnosti UN-a vetom spriječila francuski prijedlog o sankcijama protiv Nigera.
Dakle – igre mogu početi!
Prekrajanje geografskih karata
Igrama ili ne, prosudite sami, možda se mogu protumačiti i riječi Gunthera Fehlingera, predsjednika Europskog Vijeća za proširenje NATO-a, od 27. kolovoza, objavljene na X.comu (bivši twitter).
Najprije se ispričao za stoljeća „europskog imperijalizma od 1492. do 1975. godine“, kazavši kako je to „ipak bilo prije 50 godina“, a onda poentirao riječima: „Sada su kolonijalne države ostale samo Rusija, Kina i Iran, i u određenom stupnju Indija i Brazil. Ja pozivam na borbu s današnjim kolonijalizmom!“
Ove riječi i priložene karte poželjnog raspada Rusije,Kine, Irana, Indije i Brazila, koje tumači europski dužnosnik, možete pogledati na slijedećoj poveznici: https://twitter.com/GunterFehlinger/status/1695733432045752800
Teško da će se to svidjeti navedenim ali i novim članicama BRICS-a koje sigurno ne žele da europljani iznova kroje geografske karte u njihovim regijama.
Ovo s g. Fehlingerom je zapravo stvarna slika današnje Europske unije i njenih političkih elita, od kojih je većina miljama udaljena od strateškog razmišljanja. Njihovo ponašanje šteti Europskoj uniji više nego brojni izvanjski čimbenici. Dok oni shvate i nauče što o geopolitici treba znati, leđa im neće okrenuti samo navedene afričke države.
Jer nije tu riječ samo o nekakvim rigidnim vojnim huntama koje vrše državne udare, kako se to medijski naglašava. Prije će biti kako iza svih tih poteza oko svrgavanja legitimnih državnih predstavnika, prethodno izabranih na navodno demokratskim izborima, u stvarnosti stoje mase nezadovoljnih afričkih ljudi koji svoju radost rušenjem vlada uopće ne skrivaju. A taj bi se proces lako mogao nastaviti. Naime, kako sam i rekao u jednoj od prethodnih analiza, čini se da nakon rušenja kolonijalizma poslije Drugog svjetskog rata sada počinje rušenje postkolonijalizma.
To najbolje dokazuje i nedavno proširenje BRICS-a novim zvučnim imenima, među njima i onima iz Afrike (Egipat i Etiopija), ali još više i dugački red od još 40-ak zemalja koje žele to isto.
Zašto, nije teško zaključiti.
