Kako OPEC+ stvara nova pravila igre? Tko gubi, a tko dobiva na geopolitičkoj težini?
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 19 Rujan 2023 10:04
Nafta je donedavno rušila režime. Je li tome došao kraj?
Povremeno bi se događali „proboji“ kada bi cijene nafte išle dramatično prema vrhu (arapsko-izraelski ratovi, iranska revolucija) ili pak prema dnu (kriza Covid-19)
a nerijetko je Washington njima otvoreno manipulirao u svrhu svojih geopolitičkih borbi i destabilizacije konkurentskih zemalja. Najbolji primjer je američko-saudijski deal s rušenjem cijena nafte početkom 70-ih radi nanošenja udara na SSSR
Rast cijena nafte s jedne je strane psihološki neugodan, prije svega za potrošače i zemlje uvoznice, dok je s druge strane pozitivan, jer ukazuje na rast potražnje za tim ključnim energentom, što se opet povezuje s oporavkom odnosno gospodarskim rastom u svijetu.
Naravno, za ukupnu stabilnost je nužna određena ravnoteža: da obje strane – i proizvođači i kupci budu zadovoljni cijenom nafte, jer njezin enormni rast opet dovodi do neželjenog efekta tj. smanjenja potražnje i stagnacije ili pada gospodarskog rasta. To pak opet negativno utječe i na izvoznike nafte kojim onda pada zarada.
Taj „začarani“ i složeni krug interesa obiju strana većinom je uvijek funkcionirao na razini određene stabilnosti otkako su Sjedinjene Države početkom 70-ih godina uspjele nametnuti zamjenu zlata dolarom kao referentom za formiranje cijena i njegovu ključnu ulogu po pitanju međunarodne štednje. Od tada su zagospodarile kontrolom svjetskih tržišta nafte i naftnih tokova.
SAD kao gospodar cijena i manipulacija
Takvom su pozicijom, dakle, bile i gospodar cijena „crnog zlata“ koja je bila stabilna do onoga trenutka dok je to Washingtonu odgovaralo. Periodično bi se događali „proboji“ kada bi cijene išle dramatično prema vrhu (arapsko-izraelski ratovi, iranska revolucija) ili pak prema dnu (kriza Covid-19), a nerijetko je Washington njima otvoreno spekulirao ili manipulirao u svrhu svojih geopolitičkih borbi i destabilizacije konkurentskih zemalja. Najbolji primjer je američko-saudijski deal s naglim smanjenjem cijena nafte početkom 70-ih godina radi nanošenja velikog financijskog udara na SSSR što je itekako imalo utjecaja i na daljnje političke procese u toj zemlji – sve do njenog konačnog raspada početkom 90-ih godina prošlog stoljeća. Uostalom, slična politika s pokušajem destabilizacije Rusije SAD-e su (kroz format G7 u kojem imaju ključnu ulogu) isprobana je (još uvijek traje) i kroz nametanje gornje granične cijene za izvoz ruske nafte, uz zabranu njenog uvoza u same zemlje G7 (s izuzetkom nekoliko članica EU koje su dominantno ovisne o ruskoj nafti koja stiže naftovodima).
Proizvođači nafte uzvratili udarac
Upravo su američke manipulacije cijenama nafte u geopolitičke svrhe, odnosno želja za njihovim sprječavanjem, i bile ključni razlog da zemlje najveći proizvođači nafte sredinom prošlog desetljeća krenu u proces združivanja kartela OPEC i ključnih zemalja proizvođača izvan njega – prije svega Rusije – u format OPEC+.
Čim je osmišljen i započeo s radom, od strane zapadne analitičke struke davane su mu različite prognoze – od nikakve ili minorne šanse za uspjeh (prije svega zbog od ranije vječno antagonističkih pozicija Rijada i Moskve, kao ključne osovine u novom formatu), do onih, koje su ukazivale na realnu opasnost po ključne zapadne, prije svega američke interese i očuvanje nadzora nad globalnim tokovima nafte i naftnog tržišta.
Sada je već svima posve jasno kako su ovi drugi bili u pravu i da je format OPEC+ ustrojen prije svega za povrat kontrole nafte na stranu proizvođača, čime se na njihovu stranu pomiče i klatno utjecaja i na geoekonomske i geopolitičke procese (naravno, nafta i kontrola nad njom u tome nisu jedini, ali su svakako jedni od ključnih elemenata).
Koliki je to problem najbolje se vidi u zadnjih godinu dana, kada se Bidenova administracija bori sa, za američke pojmove visokom inflacijom i za što je ključno zaustaviti rast cijena energenata (prije svega benzina i dizela) za američke građane koji visoku cijenu energenata, koja udara na njihov standard, ne opraštaju na izborima. A oni predsjednički održavaju se već iduće godine. Biden uz pomoć Feda problem inflacije nastoji riješiti podizanjem kamatnih stopa (što je pak loše za investitore odnosno ukupan rast gospodarstva zbog čega se SAD ove godine i nalaze na granici recesije). Međutim, Bidenu je suzbijanje inflacije najvažnije ako želi uopće dobiti izbore.
Barem je tako bilo do sada! Jer ukoliko zemlja uđe u recesiju, takvu priliku za poentiranje u nikad oštrijoj predizbornoj kampanji sigurno neće htjeti propustiti republikanci. Jer Bidenova predizborna fokusiranost na tzv. BIDENOMICU, u kojoj se naglašavaju ekonomski uspjesi i porast zaposlenosti u SAD-u, teško da će biračima biti uvjerljiva ako se recesija i službeno proglasi – što je do prije cca godinu i pol dana bilo nezamislivo, jednako kako su nezamislive bile i ne tako davne unutarpolitičke borbe i poduzimane mjere oko toga da SAD ne bankrotiraju.
Najveći štrajk radnika u američkom automobilskom sektoru
Osim toga, Sjedinjene Države upravo potresaju jedni od najvećih štrajkova radnika čak triju proizvođača automobila, u kojima sudjeluje čak oko 150 000 zaposlenih.
Dakle, nije isključeno da se Biden odluči preko Feda na konačno odustajanje od već predugog povećanja kamatnih stopa. Međutim, ako se to dogodi cijene nafte bi mogle dodatno skočiti zbog očekivanog jačanja potražnje za istom i unutar SAD-a.
U svakom slučaju najnoviji trendovi s rastom cijena nafte teško da Bidenu mogu ići u prilog.
Permanentan rast cijena nafte
Naime, na svjetskim tržištima cijene nafte rastu već treći tjedan zaredom i dosegnule su nove najviše razine u više od 10 mjeseci. Razlog: najveći svjetski proizvođači odlučili su zadržati ranije dogovorenu smanjenu proizvodnju nafte zlata. Prije svega se to odnosi na Saudijsku Arabiju i Rusiju.
Tako je na londonskom tržištu cijena barela nafte Brent prošloga tjedna porasla 3,6 posto i iznosi 93,93 dolara, što je najviša razina od studenoga prošle godine. Na američkom tržištu barel nafte WTI poskupio je za 3,7 posto, na 90,77 dolara, što je također nova najviša razina u 10 mjeseci.
Podsjetio bih kako je Bidenova administracija težila zadržavanju cijena nafte u okviru do 80 dolara, što je smatrala dovoljnim za borbu protiv domaće inflacije.
Što se tiče Saudijske Arabije i Rusije one namjeravaju smanjivati isporuke nafte do kraja ove godine za ukupno 1,3 milijuna barela dnevno. Što će biti kasnije ne zna nitko, jer je OPEC+ već ranije pomaknuo rok dogovora o smanjivanju opskrbe do kraja iduće godine.
Potporu rastu cijena prošloga tjedna omogućili su i novi makroekonomski pokazatelji iz Kine, drugog najvećeg svjetskog gospodarstva i najvećeg svjetskog uvoznika nafte. Naime, u kolovozu su kineska industrijska proizvodnja i promet u maloprodaji porasli više nego što se očekivalo, što povećavao nade u gospodarski oporavak Kine. To pak dovodi do ubrzanja rasta kineskog uvoza nafte.
Složena i krajnje osjetljiva igra ravnoteže s naftom i naftnim biznisom ide dalje. U svakom slučaju pratit će je, a u mnogomu i određivati, velike geopolitičke igre ključnih igrača koje nam tek predstoje i koje ćemo, svakako, s pozornošću nastaviti pratiti.
