Male laži
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 17 Listopad 2023 11:17
Ne znamo tko su sastavljači svake rečenice u emisiji HRT „TV kalendar“. Da se u posljednje vrijeme u toj emisiji pojavljuju podatci koji nisu istiniti nego namješteni i ponekad vrlo sumnjivi, svjedoci smo bili i 13. listopada 2023. godine.
Radi se o naizgled maloj netočnosti kojom se netko zaigrao, ali ne znamo kakva mu je bila namjera. Možda ne zna istinu pa se dovijao što bi bilo najbolje ubaciti ili zna pa je to iskoristio za takozvanu sitnu laž kojom promiče nešto ugodno ušima vladajućih. Osobno mislim da je u pitanju neznanje što ne opravdava dotičnoga kulturnjaka. Kad već čeprka po književnoj ostavštini velike Ivane Brlić Mažuranić, treba pročitati i relevantne podatke o životu koje je sama zapisala.
Dakle, riječ je o nastanku Ivanine pripovijetke „Čudnovate zgode šegrta Hlapića“. Kaže u emisiji da je ona nastala „pretpostavlja se“ kad je Ivana ugledala ciganskoga dječaka šetajući uz Savu na minus deset u naselju Cigana! To nije istina. Cigani su vrlo rijetko bili postolarski šegrti, a osim toga ona je točno opisala kako je upoznala maloga Hlapića. Ivana Brlić Mažuranić opisuje u svojem životopisu kako je bila u ljetnikovcu Brlićevcu i poslije kiše izašla iz kuće. Kraj jedne velike bačve s kišnicom stajao i drhturio dječak bucmastih obraza koji je priznao da je pobjegao od majstora. Mali šegrt bio je tako simpatičan da je odlučila napisati tu pripovijetku. Kasnije se oglasila u obiteljskom pismu kazujući da je maleni šegrt u pripovijetci postao simpatičniji i življi negoli je bio u tom susretu.
Nema tu nikakvih Cigana, iako ih je u to vrijeme bilo diljem Hrvatske. Sad se pitam kome je trebala ta naizgled mala neistina u dokumentarnoj emisiji?
Pisala sam scenarije za mnoge filmove pa tako i za film o Ivani Brlić Mažuranić. Proučavajući njen život i djela pročitala sam gotovo sve što je danas dostupno pa tako i taj podatak. Posjetili smo na snimanju i Brlićevac uz ostala mjesta vezana za njen život. U Zagrebu nas je neugodno iznenadio dom obitelji Mažuranić na početku Jurjevske ulice gdje nema ni spomena ni artefakta o istoj obitelji, a trebalo bi biti ponajviše na bana Ivana, jednoga od najvećih umova i značajnika hrvatske povijesti. Tu je i Ivana provela niz prelijepih godina i uz svoga djeda spoznala mnogo vrijednih stvari iz područja znanosti, jezika i religije. Ivan je bio vrlo obrazovan, bavio se nizom znanosti, između ostaloga matematikom i astronomijom. Bio je pobožan i častan i tome je podučio Ivanu koja je mogla zapisati kad je umro: (parafraziram) držala je za ruku toga miloga starca koji joj je otvorio takve nebeske visine da se nikada u životu nije mogla, kako kaže, „presenetiti“ nad veličinom Boga. To je bio temelj njenoga vjerovanja i uzdanja, pa tako kad završava pripovijetku o starcu Vjestu, upućuje ga na nebo, što se daje onome koji ga je zaslužio uz veliki trud i muku. Ivan i Vjest kao da su jedan lik.
Možda je upravo ta njena velika vjera i moralnost njenoga štiva svagda izazivala kod nekih ateista nelagodu pa tako su i promašeni slabi napori da ta velika književnica dobije Nobelovu nagradu.Otto Antonini IBMazuranic Ni onda nije Nobel bio sklon dubokoj sakralnosti i moralnosti. O tome su pisali tadašnji kritičari koje izrijekom spominjem u filmu. U Engleskoj je njena književnost nazvana „najljepši etički hrvatski genij“.
I danas se taj segment njenoga djela nerado ističe jer upravo smo uronjeni u ispraznost i površnost kao i ateizaciju svekolikoga društva, pa kamo s tim dubokim i iskrenim, čvrstim moralnim suzvučjem koje odjekuje iz svake njene riječi.
Ni suvremenija izdanja Ivaninih pripovijedaka nisu u komentarima bolja. Izdanje Golden marketinga i Tehničke knjige, Zagreb, 2004. godine, inače vrlo lijepo ilustrirana i kvalitetna knjiga, donosi na koncu dragocjene podatke o Ivaninom životu, cijelu bibliografiju i prijevode djela. Ipak, kad se u životopisu navodi odlomak iz njene Autobiografije, zastaje se upravo na mjestu koje navodim gdje govori o tom udjelu djeda Ivana koji je utjecao na njeno biće u najmističnijem dijelu duše.
U filmu koji sam snimila u vrijeme zanosa novom hrvatskom državom, što je sada posve nemoguće, sve su Ivanine darovitosti i dubine intelekta i duše došle do izražaja, unatoč kratkoći filma od 30 minuta. Tako i jezik koji je neponovljiv i koji raskošno poznaje više glagolskih oblika za koje naši maturanti više i ne znaju. Osobito tvorbu ne znaju. Ostavila nam je velike zanose sveslavenstvom, narodnim umotvorinama, misterijima duše i borbama dobra i zla. Ali najvrjednije je ono iz neponovljive Šume Striborove o majčinskoj ljubavi i time se priključuje misliocima koji su poput Einsteina rekli da je Isus jedina točka u svemiru koja ima smisao i svrhu.
„Ali ja volim ostati u svojoj nesreći, a znati da imam sina, nego li da mi dadeš sve blago i sve dobro ovog svijeta, a da moram zaboraviti da imam sina.“
Triumf ljubavi nad svime uzdiže Šumu Striborovu u vrh svjetske književnosti kao i njenu autoricu, hrvatskoga Andersena. Znala je da bez Boga nema morala.
