Zašto bi invazija na Gazu bila katastrofa za Izrael i SAD?
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 18 Listopad 2023 11:56
Foreign Affairs donosi analizu koja, po njima, pokazuje zašto bi invazija na Gazu bila katastrofa za Izrael i SAD. U rano jutro 13. listopada izraelska vojska izdala je upozorenje za 1,2 milijuna Palestinaca u sjevernoj Gazi: moraju se evakuirati u roku od 24 sata, prije moguće kopnene invazije.
Takav izraelski napad imao bi priznati cilj – okončati Hamas kao organizaciju u znak odmazde za šokantni napad 7. listopada na južni Izrael, gdje je masakrirano preko 1000 izraelskih građana i zarobljeno više od stotinu talaca. Izraelska vojska odgodila je planirani upad u Pojas Gaze kojim upravlja Hamas za nekoliko dana zbog loših vremenskih uvjeta.
Izraelska kopnena kampanja činila se neizbježnom od trenutka kada je Hamas probio sigurnosni perimetar koji okružuje Pojas Gaze. Washington je u potpunosti podržao izraelske planove, posebno se suzdržavajući od pozivanja na zaustavljanje. U pregrijanom političkom okruženju, najglasniji u Sjedinjenim Državama bili su oni koji su pozivali na ekstremne mjere protiv Hamasa. U nekim slučajevima, komentatori su čak pozvali na vojnu akciju protiv Irana zbog njegovog navodnog sponzoriranja Hamasove operacije, analizira Foreign Affairs.
Ali upravo je ovo vrijeme kada Washington mora biti hladne glave i spasiti Izrael od njega samog. Predstojeća invazija na Gazu bit će humanitarna, moralna i strateška katastrofa. Ne samo da će ozbiljno naštetiti dugoročnoj sigurnosti Izraela i nanijeti nesagledive ljudske troškove Palestincima, već će također ugroziti temeljne interese SAD-a na Bliskom istoku, u Ukrajini i u natjecanju Washingtona s Kinom oko indo-pacifičkog poretka. Samo Bidenova administracija – usmjeravajući jedinstvenu moć Sjedinjenih Država i demonstriranu blisku potporu Bijele kuće izraelskoj sigurnosti – može spriječiti Izrael da napravi katastrofalnu pogrešku. Sada kada je pokazao svoje simpatije prema Izraelu, Washington se mora okrenuti prema zahtjevu da se njegov saveznik u potpunosti pridržava zakona rata. Mora inzistirati na tome da Izrael pronađe načine da se bori protiv Hamasa koji ne podrazumijevaju raseljavanje i masovno ubijanje nevinih palestinskih civila.
Nestabilno stanje
Napad Hamasa preokrenuo je niz pretpostavki koje su definirale status quo između Izraela i Gaze od gotovo dva desetljeća. Godine 2005. Izrael se jednostrano povukao iz Pojasa Gaze, ali nije prekinuo njegovu de facto okupaciju. Zadržao je punu kontrolu nad granicama i zračnim prostorom Gaze i nastavio provoditi strogu kontrolu (u bliskoj suradnji s Egiptom) izvan sigurnosnog perimetra nad kretanjem ljudi, robe, električne energije i novca u Gazi. Hamas je preuzeo vlast 2006. nakon pobjede na parlamentarnim izborima, a učvrstio je svoju vlast 2007. nakon neuspjelog pokušaja uz potporu SAD-a da se skupina zamijeni Palestinskom upravom.
Od 2007. Izrael i Hamas održavaju neugodan dogovor. Izrael nastavlja blokadu Gaze, što ozbiljno ograničava gospodarstvo teritorija i nameće velike ljudske troškove, dok također osnažuje Hamas preusmjeravanjem svih gospodarskih aktivnosti u tunele i crna tržišta koje kontrolira. Tijekom epizodnih izbijanja sukoba – 2008., 2014. i ponovno 2021. – Izrael je masovno bombardirao gusto naseljena urbana središta Gaze, uništavajući infrastrukturu i ubijajući tisuće civila, dok je degradirao Hamasove vojne sposobnosti i utvrdio cijenu koja će se platiti za provokacije. Sve ovo malo je pomoglo da olabavi Hamasov stisak vlasti.
Izraelski su čelnici počeli misliti da ta ravnoteža može trajati beskonačno. Vjerovali su da je Hamas naučio lekcije iz avanturizma iz prošlosti kroz masovne neproporcionalne vojne odgovore Izraela i da je Hamas sada zadovoljan zadržavanjem vlasti u Gazi čak i ako to znači kontroliranje provokacija manjih militantnih frakcija, kao što je Palestinski islamski džihad. Poteškoće s kojima su se izraelske obrambene snage (IDF) susrele u kratkoj kopnenoj ofenzivi 2014. ublažile su njihove ambicije. Izraelski dužnosnici odbacili su višegodišnje pritužbe o humanitarnim učincima blokade. Umjesto toga, zemlja je bila zadovoljna držanjem Gaze u pozadini dok je ubrzavala svoje sve provokativnije poteze za širenje svojih naselja i kontrolu nad Zapadnom obalom.
Hamas je imao druge ideje. Iako su mnogi analitičari njegovu promjenjivu strategiju pripisali iranskom utjecaju, Hamas je imao svoje razloge da promijeni svoje ponašanje i napadne Izrael. Njegov nagon iz 2018. da izazove blokadu kroz masovnu nenasilnu mobilizaciju – popularno poznatu kao “Veliki marš povratka” – završio je masovnim krvoprolićem kada su izraelski vojnici otvorili vatru na prosvjednike. Suprotno tome, 2021. čelnici Hamasa vjerovali su da su postigli značajne političke dobitke u široj palestinskoj javnosti ispaljivanjem projektila na Izrael tijekom intenzivnih sukoba u Jeruzalemu zbog izraelske konfiskacije palestinskih domova i zbog provokacija izraelskih čelnika u kompleksu Al Aqsa: jednom od Najsvetija mjesta islama, koja neki izraelski ekstremisti žele srušiti kako bi izgradili židovski hram.
Nedavno je stalna eskalacija otimanja zemlje i napada doseljenika uz podršku vojske na Palestince na Zapadnoj obali stvorila bijesnu, mobiliziranu javnost s kojom se činilo da Sjedinjene Države — i palestinske vlasti koje podržava Izrael — nisu u stanju i nisu voljne riješiti. Potezi SAD-a za posredovanje u izraelsko-saudijskom sporazumu o normalizaciji mogli su također izgledati kao zatvaranje prilike za Hamas da djeluje odlučno, prije nego što se regionalni uvjeti neumoljivo okrenu protiv njega. A možda je izraelska pobuna protiv pravosudnih reformi premijera Benjamina Netanyahua navela Hamas da predvidi podijeljenog i smetenog protivnika.
Još uvijek nije jasno u kojoj je mjeri Iran motivirao vrijeme ili prirodu iznenadnog napada. Naravno, Iran je posljednjih godina povećao svoju potporu Hamasu i nastojao koordinirati aktivnosti preko svoje “osovine otpora” šijitskih milicija i drugih aktera koji se protive regionalnom poretku koji podržavaju SAD i Izrael. Ali bila bi ogromna pogreška ignorirati širi, lokalni politički kontekst unutar kojeg je Hamas napravio svoj potez.
Prekretnica
Izrael je u početku na napad Hamasa odgovorio još intenzivnijom kampanjom bombardiranja nego inače, i s još intenzivnijom blokadom. Izrael je mobilizirao svoje vojne rezerve, doveo je oko 300.000 vojnika na granicu i pripremao se za neizbježnu kopnenu ofenzivu. I Izrael je pozvao civile Gaze da napuste sjever u roku od 24 sata što je nemoguć zahtjev. Stanovnici Gaze nemaju kamo. Autoceste su uništene, infrastruktura je u ruševinama, malo je preostale električne energije, a nekoliko bolnica i objekata za pomoć nalaze se u sjevernoj ciljanoj zoni. Čak i da su stanovnici Gaze željeli napustiti pojas, prijelaz Rafah prema Egiptu je bombardiran – a egipatski predsjednik Abdel Fattah el-Sisi pokazao je malo znakova za prijateljsko utočište.
Stanovnici Gaze su svjesni ovih činjenica. Poziv na evakuaciju ne doživljavaju kao humanitarnu gestu. Oni vjeruju da je namjera Izraela provesti još jednu nakbu, ili “katastrofu”: prisilno raseljavanje Palestinaca iz Izraela tijekom rata 1948. godine. Oni ne vjeruju – niti bi trebali vjerovati – da će im biti dopušten povratak u Gazu nakon borbi. Zbog toga je napor Bidenove administracije za humanitarnim koridorom koji bi omogućio civilima iz Gaze da pobjegnu od borbi tako jedinstveno loša ideja. U onoj mjeri u kojoj humanitarni koridor išta postiže, to bi bio ubrzanje depopulacije Gaze i stvaranje novog vala stalnih izbjeglica.
Sama invazija na Gazu bit će protkana neizvjesnostima. Hamas je zasigurno predvidio takav izraelski odgovor i dobro je pripremljen za borbu protiv dugotrajne urbane pobune protiv izraelskih snaga koje napreduju. Vjerojatno se nada da će nanijeti značajne gubitke vojsci koja godinama nije sudjelovala u takvim borbama. Hamas je već signalizirao jezive planove da koristi svoje taoce kao sredstvo odvraćanja od izraelskih akcija. Izrael bi mogao izvojevati brzu pobjedu, ali čini se malo vjerojatnim; potezi koji bi mogli ubrzati događaje u zemlji, kao što je bombardiranje gradova do temelja i depopulacija sjevera, došli bi s velikim reputacijskim troškovima. I što rat bude dulje trajao, svijet će više biti bombardiran slikama mrtvih i ozlijeđenih Izraelaca i Palestinaca, a bit će više prilika za neočekivane razorne događaje.
Čak i ako Izrael uspije srušiti Hamas, tada će se suočiti s izazovom upravljanja teritorijem koji je napustio 2005. godine, a potom ga blokirao i bombardirao. Mlado stanovništvo Gaze neće dočekati IDF kao osloboditelje. Izraelski najbolji scenarij je dugotrajna protupobunjenička akcija u jedinstveno neprijateljskom okruženju u kojem ima povijest neuspjeha i u kojem ljudi više nemaju što izgubiti.
U gorem slučaju, sukob neće ostati ograničen na Gazu. Nažalost, takvo je širenje vjerojatno. Dugotrajna invazija na Gazu stvorit će goleme pritiske na Zapadnoj obali, koje palestinske vlasti predsjednika Mahmouda Abbasa neće imati mnogo mogućnosti – ili, možda, neće imati namjeru – obuzdati. Tijekom prošle godine, izraelsko zadiranje u zemlju Zapadne obale i provokacije doseljenika već su doveli palestinski bijes i frustraciju do ključanja. Invazija na Gazu mogla bi Palestince na Zapadnoj obali gurnuti preko ruba.
Ozbiljan sukob na Zapadnoj obali – bilo u obliku nove intifade ili otimanja zemlje izraelskim doseljenicima – uz razaranje Gaze, imao bi goleme posljedice. To bi ogolilo sumornu istinu o izraelskoj jednodržavnoj stvarnosti do točke gdje je čak ni posljednji tvrdoglavi ne bi mogli poreći. Sukob bi mogao potaknuti još jedan egzodus Palestinaca, novi val izbjeglica bačenih u već opasno preopterećeni Jordan i Libanon ili prisilno zadržanih od strane Egipta u enklavama na Sinajskom poluotoku.
Arapski vođe
Arapski vođe po prirodi su realisti, zaokupljeni vlastitim opstankom i vlastitim nacionalnim interesima. Nitko od njih ne očekuje da se žrtvuju za Palestinu, što je pretpostavka koja je vodila američku i izraelsku politiku pod bivšim predsjednikom SAD-a Donaldom Trumpom i predsjednikom SAD-a Joeom Bidenom. Ali postoje granice njihove sposobnosti da se suprotstave mobiliziranoj masovnoj javnosti, osobito kada je u pitanju Palestina. Saudijska Arabija bi vrlo dobro mogla normalizirati odnose s Izraelom, tu neobičnu opsesiju Bidenove administracije, kad za to nema mnogo političkih troškova. Manje je vjerojatno da će to biti kada je arapska javnost bombardirana jezivim slikama iz Palestine.
Prošlih su godina arapski čelnici rutinski dopuštali protuizraelske prosvjede kao način da se opuste, preusmjeravajući narodni bijes prema vanjskom neprijatelju kako bi izbjegli kritike vlastitih loših rezultata. Vjerojatno će to ponovno učiniti, što će navesti cinike da odmahuju masovnim marševima i ljutitim komentarima. Ali arapski ustanci 2011. uvjerljivo su dokazali koliko lako i brzo prosvjedi mogu spiralno prerasti iz nečeg lokalnog i obuzdanog u regionalni val koji može srušiti dugo vladajuće autokratske režime. Arapske vođe neće trebati podsjećati da dopuštanje građanima da izađu na ulice u velikom broju ugrožava njihovu moć. Neće htjeti da ih se vidi kako stupaju na stranu Izraela.
Njihova nevoljkost, u ovoj klimi, da se priklone Izraelu nije samo pitanje opstanka režima. Arapski režimi ostvaruju svoje interese na više polja, regionalno i globalno, kao i kod kuće. Ambiciozni čelnici koji žele proširiti svoj utjecaj i tvrditi da vode arapski svijet mogu iščitati prevladavajući vjetar. Posljednjih nekoliko godina već je otkrilo do koje su mjere regionalne sile poput Saudijske Arabije i Turske spremne prkositi Sjedinjenim Državama u njihovim najkritičnijim pitanjima: zaštita od ruske invazije na Ukrajinu, održavanje visokih cijena nafte, izgradnja jačih odnosa s Kinom. Ove odluke sugeriraju da Washington ne bi trebao njihovu kontinuiranu lojalnost uzimati zdravo za gotovo, osobito ako se smatra da američki dužnosnici nedvosmisleno podržavaju izraelske akcije u Palestini.
Arapsko distanciranje daleko je od jedinog regionalnog pomaka koji Sjedinjene Države riskiraju ako nastave tim putem. I daleko je od najstrašnijeg: i Hezbolah bi lako mogao biti uvučen u rat. Do sada je organizacija pažljivo kalibrirala svoj odgovor kako bi izbjegla provokaciju. Ali invazija Gaze mogla bi biti crvena linija koja bi prisilila Hezbollah da djeluje. Eskalacije na Zapadnoj obali i u Jeruzalemu gotovo bi sigurno bilo. Sjedinjene Države i Izrael nastojali su odvratiti Hezbollah od ulaska u borbu, ali takve prijetnje će ići tako daleko samo ako IDF kontinuirano eskalira. A ako Hezbollah uđe u bitku sa svojim zastrašujućim arsenalom projektila, Izrael bi se suočio s prvim ratom na dva fronta u pola stoljeća. Nije jasno da bi Libanon, već srušen prošlogodišnjom eksplozijom u luci i gospodarskim slomom, mogao preživjeti još jednu osvetničku kampanju bombardiranja.
Čini se da neki američki i izraelski političari i stručnjaci pozdravljaju širi rat. Osobito su se zalagali za napad na Iran. Iako je većina onih koji zagovaraju bombardiranje Irana to stajalište već godinama, optužbe za iransku ulogu u napadu Hamasa mogle bi proširiti koaliciju onih koji su spremni započeti sukob s Teheranom.
Ali širenje rata na Iran predstavljalo bi ogromne rizike, ne samo u obliku iranske odmazde protiv Izraela, već i u napadima na naftne brodove u Zaljevu i potencijalnoj eskalaciji preko Iraka, Jemena i drugih frontova gdje iranski saveznici imaju utjecaj. Prepoznavanje tih rizika do sada je obuzdalo čak i najentuzijastičnije iranske jastrebove. I danas, stalan tok curenja informacija od američkih i izraelskih dužnosnika koji umanjuju ulogu Irana sugerira interes za izbjegavanje eskalacije. Ali unatoč tim naporima, dinamika dugotrajnog rata duboko je nepredvidiva. Svijet je rijetko kada bio bliži katastrofi.
SAD, međunarodno pravo
Oni koji potiču Izrael na invaziju na Gazu s maksimalističkim ciljevima guraju svog saveznika u stratešku i političku katastrofu. Potencijalni troškovi su iznimno visoki, bilo da se računaju u izraelske i palestinske smrti. Rizik od širenja sukoba također je alarmantno velik, osobito na Zapadnoj obali i u Libanonu, ali potencijalno i daleko šire. A potencijalni dobici – osim zadovoljenja zahtjeva za osvetom – izuzetno su niski. Još od američke invazije na Irak nije bilo toliko jasnoće unaprijed o predstojećem fijasku.
Ni moralna pitanja nisu bila tako jasna. Nema sumnje da je Hamas svojim brutalnim napadima na izraelske građane počinio teške ratne zločine i za to treba odgovarati. Ali također je neupitno da kolektivno kažnjavanje Gaze, kroz blokade i bombardiranja te prisilno raseljavanje njezinog stanovništva, predstavlja ratne zločine. Ovdje također treba postojati odgovornost – ili, još bolje, poštivanje međunarodnog prava.
Iako ova pravila možda neće smetati izraelskim čelnicima, ona predstavljaju značajan strateški izazov za Sjedinjene Države u smislu njegovih ostalih prioriteta. Teško je pomiriti američko promicanje međunarodnih normi i zakona rata u obrani Ukrajine od ruske brutalne invazije s njihovim kavalirskim nepoštivanjem istih normi u Gazi. Države i narodi globalnog juga daleko izvan Bliskog istoka će to primijetiti.
Bidenova administracija je vrlo jasno dala do znanja da podržava Izrael u njegovom odgovoru na napad Hamasa. Ali sada je vrijeme da iskoristi snagu tog odnosa kako bi spriječio Izrael da stvori novu katastrofu. Trenutačni pristup Washingtona ohrabruje Izrael, obećavajući zaštitu od posljedica odvraćanjem drugih od ulaska u bitku i blokiranjem bilo kakvih napora u nametanju odgovornosti kroz međunarodno pravo. Ali Sjedinjene Države to čine po cijenu vlastitog globalnog položaja i vlastitih regionalnih interesa. Ako izraelska invazija na Gazu krene najvjerojatnijim tijekom, Bidenova administracija bi mogla požaliti zbog svojih izbora.
