Izrael se pretvara u Ukrajinu!

Detalji: Objavljeno: Ponedjeljak, 30 Listopad 2023 16:05

The Atomic Bombing of Hiroshima and Nagasaki

Poput Ukrajine, i Izrael u svoj rat na svoju stranu želi uvući i čitavi svijet, svjestan da ga samostalno ne može dobiti. Drugim riječima, brutalni Hamasov teroristički napad 7. listopada za Izrael je postao casus belli (povod za objavu rata).

O frustraciji u Tel Avivu zbog neugodnog otklona Moskve najbolje svjedoči i prošlotjedna izjava visokog dužnosnika vladajućeg Likuda Amira Weitmana za rusku televiziju RT. Tada je, vrlo gnjevno, između ostalog kazao: „Rusija će platiti za podršku izraelskim neprijateljima! Kada Izrael pobijedi, a sigurno će pobijediti jer smo mi jači, Rusija će platiti za podršku Palestincima koji žele počiniti genocid nad Židovima.”

Bliski istok ključa, a s njim, ubrzanim ritmom i čitavi svijet!

Prošlotjedni posjet američkog predsjednika Bidena Izraelu vjerojatno znači i Pirovu pobjedu Izraela (o tome nešto više kasnije), ali i poraz (ne usuđujem se još reći čitave američke) politike njegove administracije.

Kada je Biden, umjesto da je na sastanku s izraelskim premijerom Benjaminom Netanjahuom pozvao na što brži završetak sukoba i uspostavu mira de facto kazao kako su Palestinci sami raketirali svoju bolnicu u Gazi i da će SAD stajati uz Izrael u njegovoj borbi s Hamasom koliko god to bude potrebno – bilo je jasno kako je jednim jedinim potezom izgubio islamski svijet.

Prosvjedi diljem Bliskog istoka

O tom najbolje svjedoče masovni prosvjedi koji su uslijedili u jordanskoj prijestolnici Ammanu i odluka jordanskog državnog vrha da otkaže Bidenov posjet koji je trebao uslijediti odmah nakon izraelskog. Kao obrazloženje nisu bili navedeni uobičajeni sigurnosni razlozi i pokušaji napada gnjevnih prosvjednika na američko veleposlanstvo (gdje je Biden trebao i odsjesti), već je posjet otkazan zbog, kako je službeno priopćeno – otvorenog američkog svrstavanja uz Izrael.

Jordan je, inače, jedan od najvećih američkih partnera na Bliskom istoku uopće. Ali i država u koju su iseljeni milijuni Palestinaca nakon izraelsko-palestinskih ratova krajem 60-ih i početkom 70-ih godina XX. stoljeća.

Biden je, tako, svoju turneju po regiji, u kojoj su Sjedinjene Države donedavno potpuno dominirale još od kraja Hladnog rata, sveo samo na Izrael.

Ništa čudno, jer masovni su se prosvjedi poput domino efekta počeli širiti diljem regije. Zahvatili su Tursku, prije svega Istanbul s izrazitim protuizraelskim i protuameričkim gnjevom demonstranata, egipatsku prijestolnicu Kairo, Jemen, u čijem se glavnom gradu Seni okupilo čak milijun ljudi koji su pritom zahtijevali da ih se pošalje u Gazu, u borbu za palestinsku stranu. Masovni su prosvjedi održani, naravno i u Iranu – s jednom ključnom razlikom: Teheran je jedini koji je službeno zaprijetio ratom Izraelu ako se nastavi, kako je naveo, njegov genocid nad Palestincima u Gazi, pri čemu je najavio i mobilizaciju čak 3 milijuna vojnika. Najavio je i sigurni raketni napad na izraelski grad Haifu ukoliko ovaj proširi sukob.

Prosvjedi i u Europi i SAD-u

Istodobno, masovni prosvjedi zbog izraelskih metoda razračunavanja s Hamasom u Pojasu Gaze zahvatili su i europske gradove. U Ateni, na središnjem gradskom trgu, okupilo se više od 100 000 ljudi s palestinskim i grčkim zastavama (to je, očito, jedina važna politička tema oko koje se Grci slažu s Turcima), veliki protuizraelski prosvjed održan je i u katalonskoj prijestolnici Barceloni, jednako kao i gotovo svakodnevni u Londonu, dok su u Berlinu, nakon što je policija krenula u razbijanje propalestinskog prosvjeda, izbili veliki neredi uz brojna oštećenja trgovina, automobila i td.

Njemačka, zbog opterećujuće prošlosti i Holokausta nad židovskim stanovništvom sada najviše otvoreno zauzima proizraelsku politiku u vrijeme dok neke druge europske prijestolnice, pa čak i Bruxelles, neovisno što deklarativno podupiru Izrael (poglavito kada je riječ o borbi protiv terorizma), pozivaju na smirivanje stanja i poštivanje humanitarnog i međunarodnog prava od strane izraelskih vlasti.

Tako je kancelar Olaf Scholz Hamas prozvao nacističkom organizacijom i čitavu sadašnju problematiku izdigao na razinu one u Njemačkoj, uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Primjerice, britanski BBC i dalje odbija Hamas nazivati terorističkom organizacijom, što je razljutilo izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i što je prebacio britanskom premijeru Rishiju Sunaku na prošlotjednom sastanku u Jeruzalemu.

Masovni, gotovo svakodnevni propalestinski prosvjedi zahvatili su i brojne američke gradove, poput New Yorka ili Houstona u Teksasu, brojne kalifornijske gradove, a po prvi put, nakon poznatog prodora Trumpovih simpatizera u zgradu Kongresa na Capitol Hillu početkom siječnja 2021., u istu su prodrli, i u njoj protuizraelski prosvjed održali i članovi i simpatizeri izvjesne američke liberalne židovske udruge koja se zalaže za uspostavu mira i suživota s Palestincima koji isto tako imaju pravo na svoju državu.

S druge, mnoga američka sveučilišta su počela stvarati ili prijetiti stvaranjem popisa studenata koji podržavaju Palestince uz prijetnje da će biti izbačeni iz istih. Razlog su najave moćnih židovskih organizacija u SAD-u da će prestati sa sponzoriranjem sveučilišta zbog sve izraženijeg protuizraelskog raspoloženja među studentima i navodne mlake reakcije od strane rektorata.

Prošli je tjedan čak i jedan viši službenik američkog State Departmenta zbog neslaganja s izraelskim potezima podnio ostavku. Radi se o Joshu Paulu, koji je u svom pismu o ostavci naveo kako je više od 11 godina bio direktor javnih pitanja u Uredu za političko-vojna pitanja State Departmenta i da je „slijepa potpora Bidenove administracije jednoj strani” dovela do političkih odluka koje su bile “kratkovidne, destruktivne, nepravedne i kontradiktorne samim vrijednostima koje javno zastupamo”.

“Odgovor koji Izrael poduzima, a s njim i američka potpora za taj odgovor i za status quo okupacije, dovest će samo do više i dublje patnje i za izraelski i za palestinski narod”, napisao je, dodajući kako se boji “da ponavljamo iste greške koje smo činili proteklih desetljeća“ i da odbija „više biti dio toga”. U intervjuu za The New York Times kazao je da je izraelski prekid opskrbe Gazom vodom, hranom, medicinskom skrbi i strujom, trebao potaknuti aktivaciju niza dugotrajnih saveznih zakona koji imaju za cilj držati američko oružje izvan dosega onih koji krše ljudska prava. Ali te zakonske ograde ne uspijevaju – kazao je.

Organizacija islamskih zemalja (OIS) sa sjedištem u saudijskom gradu Jeddahu (Džeda) oštro je osudila Izrael ali i zapadne zemlje koje su mu dale „bianco ček“ za sve što radi i da ostane „nekažnjen“. Saudijski prestolonasljednik Muhammed bin Salman (MBS) kazao je kako je izraelsko gađanje civila u Gazi gnjusan zločin, a o istoj su temi razgovarali i saudijski i iranski šefovi diplomacija.

Netanyahu pozvao svijet na zajedničku borbu „sila dobra“ protiv „sila zla“, kao u Drugom svjetskom ratu

Zanimljivo je da je i izraelski premijer Benjamin Netanyahu, poput njegovog njemačkog kolege Scholza, tijekom spomenute zajedničke medijske konferencije s britanskim premijerom Sunakom pozvao čitavi svijet na borbu s „nacističkim Hamasom“ na isti način kako je to bilo i u Drugom svjetskom ratu tijekom Holokausta. Kazao je kako su i tada, kao i sada, na jednoj strani bile sile svjetla koje su pobijedile sile tame.

Ova je usporedba blago rečeno kontroverzna: visoke žičane i betonske ograde, obustave isporuka vode, struje, goriva, hrane, lijekova, gađanje civilnih objekata – sve to upravo sada gledamo i u Gazi – ali od „sile svjetla“. S obzirom kako je površina Gaze svega 365 km2 i da je u njoj zgurano 2 milijuna ljudi (za usporedbu, površina grada Senja iznosi 660 km2, a na njoj živi 7 200 stanovnika) – ona i u doslovnom smislu te riječi izgleda kao veliki koncentracijski logor.

Osim toga, u WW2 su među silama svjetla o kojima govori Netanyahu bile i SSSR i Kina (prvi je u borbama s nacističkom Njemačkom izgubio oko 25 milijuna ljudi, a druga u borbama s carskim Japanom čak 50 milijuna!), a danas se one među „silama svjetla“ sve češće svrstavaju među „sile tame“.

Ruska i kineska politika sve brže i sve usklađenije osuđuju izraelsku politiku prema Palestincima i njegovu vojnu operaciju u Gazi, te zahtijevaju rješenje palestinskog pitanja sukladno davnoj UN-ovoj odluci o stvaranju dviju država – izraelskoj i palestinskoj (upravo su to u zasebnim izjavama prošlog tjedna zatražila MVP-a obiju zemalja). Isto je 19. listopada na sastanku s egipatskim premijerom kazao osobno i kineski vođa Xi Jinping, nakon što je to Putin učinio već ranije.

Umjesto Izraela, Rusija i Kina izabrale Iran, Palestince i islamski svijet

Štoviše, obje zemlje na sve veću stratešku razinu podižu i svoje odnose s Iranom, što po Izrael postaje sve više frustrirajuće. Naime, čini se kako islamski svijet dobiva dva nova moćna neću reći saveznika, već partnera. Jer i Moskva i Peking se sve brže udaljavaju od Izraela koji je već ranije bio „primoran“ potpuno stati uz bok američke vanjske politike i učiniti otklon od svojih dotadašnjih istovremenih partnerskih odnosa i s Rusijom i Kinom.

Upravo je simbolom takve politike bio sam Netanyahu, koji se često i osobno sastajao s Vladimirom Putinom shvaćajući važnost i utjecaj Moskve na Bliskom istoku (što je frustriralo i Arape i Irance i kočilo njihovo povjerenje prema Moskvi, ali i samog Bidena koji je pokrenuo totalni proturuski rat), poglavito u vrijeme kada utjecaj SAD-a u regiji ubrzano slabi, dok je s Kinom planirao i velike gospodarske i investicijske projekte, uključujući čak i one u sferi naoružanja. Ali to je sada završena priča.

Izraelu u novonastalim okolnostima prijeti potpuna izolacija u moru arapskoga svijeta bez obzira na svu pragmatičnost njegovih vođa koji će teško moći ignorirati ovo što se sada događa u Gazi, i posljedično potpuno oslanjanje na SAD gdje je utjecaj židovskih organizacija na američku politiku golem.

Izrael se pretvara u Ukrajinu

Zapravo je to vrlo rizična politika koja prijeti pretvaranjem Izraela u bliskoistočnu Ukrajinu, gdje Kijev u koordinaciji s Washingtonom od trenutka ruske invazije poziva čitav svijet (za sada se tom pozivu odazvala samo Europa uz američke saveznike i partnere poput Kanade, Japana, Južne Koreje, Australije i Novog Zelanda) na kažnjavanje Moskve i zajedničku borbu protiv Rusije do njenog strateškog poraza.

Isto sada čini i Netanyahu, koji je, u inače do sada ideološki vrlo podijeljenom izraelskom društvu uspio stvoriti konsenzus uspostavom vlade nacionalnog jedinstva. On namjerava brutalnu terorističku akciju Hamasa (oko čije se oštre osude svi u svijetu slažu) sada iskoristiti za rješavanje silom svih izraelskih problema i ostvarenja svih ključnih nacionalnih interesa, prije svega onih vezanih uz palestinsko pitanje prema njemu odgovarajućim uvjetima. Nije isključen niti obračun silom i s drugim organizacijama i čitavim državama u regiji s kojima Izrael ima neprijateljske odnose (Hezbollah, Sirija, Iran).

U tu svrhu dobiva snažnu vojnu pomoć iz SAD-a (zbog blokade rada Kongresa Pentagon sada šalje sve što mu je na raspolaganju za izvoz oružja u Izrael, dok u Ukrajinu stiže vrlo malo). Biden nakon izbora novog predsjednika Kongresa namjerava izdvojiti čak 100 milijardi dolara pomoći u istom paketu za Izrael, Ukrajinu i Tajvan, a što mora odobriti Zastupnički dom gdje većinu imaju republikanci. Rekao bih da je to Bidenov lukav potez, jer su republikanci, koliko se god sve više opirali pomoći Ukrajini najviše privrženi baš Izraelu. Pošto je novac izdašan onda bi mogla postojati šansa da uz ona za Izrael prođu i sredstva za Ukrajinu i u jednom paketu. Ali vrlo teško, s obzirom da je za predsjednika Kongresa izabran Mike Johnson, veliki Trumpov simpatizer i istomišljenik.

Drugim riječima, i Izrael i Ukrajina ubrzano se naoružavaju sa sličnom zadaćom osiguranja ključnih američkih interesa.

Zato bih rekao da su obje postale žrtve strateških promašaja američke politike, jer one Washingtonu sada služe za „ispravljanje krivih Drina“ svoje strateške kratkovidnosti koja je svijet i SAD dovela u stanje u kojemu se sada nalaze.

Svijet se, kao i po Ukrajini – polarizira i oko Izraela

I tu dolazimo do ključnog momenta: svijet je spreman podržati Izrael u borbi protiv terorizma, ali za ostale ciljeve (poput borbe protiv Palestinaca u cjelini u što se sve ovo i pretvara) duboko je podijeljen – i ovoga puta na združeni Zapad (iako u ovome, za razliku od pitanja ukrajinskog rata postoje prilično velike pukotine) i na tzv. Globalni jug (u ovome drugom propalestinsku politiku preuzele su osim tradicionalno islamskog svijeta upravo Rusija i Kina, dok je Brazil prilično neutralan, a Indija je puno više privržena Izraelu zbog sličnih problema s terorizmom u regijama Jammu i Kašmir vezano uz separatizam tamošnjeg muslimanskog življa).

Na sastanku Organizacije turkofonskih zemalja – predvođene naravno Turskom, održanog u petak, najoštrije je osuđen Izrael i pozvana međunarodna zajednica na uspostavu neovisne palestinske države.

Gubitak Rusije

Ali po Izrael (koji, inače, iako politički podržava Kijev i osuđuje rusku invaziju nije protiv Moskve uveo sankcije) najviše je neugodan gubitak Rusije. Iako ni Moskva ne podržava t.o. Hamas i Islamski džihad koji djeluju unutar Palestinske samouprave te se i dalje formalno zalaže za nastavak partnerskih odnosa s Tel Avivom, ona, za razliku od vremena nakon uspostave Ruske Federacije kada gotovo nikada nije oštro osuđivala izraelske vojne ili kažnjeničke operacije prema Palestincima to sada čini. Osuđuje izraelsku brutalnost, traži prekid rata i rješenje palestinskog pitanja sukladno međunarodnom pravu tj spomenutoj odluci UN-a o uspostavi palestinske države. Osim toga Rusija ima veliki utjecaj u susjednoj Siriji i tamo ima raspoređene svoje vojne snage, a važan utjecaj ima i na Iran kojeg uvijek može primiriti ako bi zatrebalo radi deeskalacije opasnog stanja. I to je Netanyahu uvijek dobro znao i time se rukovodio u politici s Moskvom.

O frustraciji u Tel Avivu zbog neugodnog otklona Moskve najbolje svjedoči i prošlotjedna izjava visokog dužnosnika vladajućeg Likuda Amira Weitmana za rusku televiziju RT. Tada je, vrlo gnjevno, u eter između ostalog kazao: „Rusija će platiti za podršku izraelskim neprijateljima! Kada Izrael pobijedi, a sigurno će pobijediti jer smo mi jači, Rusija će platiti za podršku Palestincima koji žele počiniti genocid nad Židovima.”

Sastanak u Pekingu

O polarizaciji svijeta na „zlatnu milijardu“ (kako u Pekingu i Moskvi vole nazivati združeni Zapad zbog njegovog broja stanovnika i velike financijske i druge moći) i „globalne većine“, najbolje svjedoči i nedavni Treći međunarodni forum „Jedan pojas, jedan put“ održan u kineskoj prijestolnici Pekingu.

Tamo su Kinezi, kako su to prenijeli utjecajni američki mediji, ispred ruskog predsjednika Putina „prostrli crveni tepih“ i iskazali mu najveću čast usprkos činjenici da je Međunarodni kazneni sud – ICC, sa sjedištem u Haagu, za njim još početkom godine raspisao tjeralicu temeljem koje bi ga sve zemlje, ukoliko stupi na njihov teritorij, odmah trebale uhititi i izručiti tom sudu. Osim toga, pojedini zastupnici američkog Senata uoči Putinovog dolaska u Peking javno su, s govornice Senata upućivali apele kineskom državnom vrhu da se Putinu ne iskazuje pretjerana pozornost i da se Kina što više distancira od Rusije jer to može štetiti kineskim ambicijama i suradnji sa SAD-om.

Ni jedno ni drugo, naravno, nije se dogodilo, pa je Putin, kojemu je ovo, poslije Kirgistana bilo prvo službeno putovanje u inozemstvo nakon raspisivanja navedene tjeralice, bio „glavna zvijezda“ među visokim delegacijama više od 130 zemalja svijeta koje su na forumu sudjelovale. Od planiranih 35 minuta Putinovog razgovora s kineskim vođom Xi Jinpingom, njihov je sastanak u najužem formatu trajao čak 3 sata i 15 minuta. U međuvremenu su visoke delegacije dviju zemalja dogovarale brojne poslove i potpisivale ugovore, poput onog o rekordno velikom kineskom uvozu ruskih žitarica, ili pak stvaranju zajedničkog fonda za razvoj zrakoplovne industrije veći od milijarde dolara.

Naravno da su dvojica čelnika najviše razgovarala o širokoj geopolitičkoj slici svijeta koji doslovno „puca po šavovima“, a najviše o novoj bliskoistočnoj krizi vezano uz stanje u Izraelu i oko njega.

Istodobno, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov u Pjongjangu je razgovarao sa sjevernokorejskim vođom Kim Jong-unom o intenziviranju svekolike suradnje između dviju država nakon što je potonji prije svega mjesec dana boravio u šestodnevnom službenom posjetu Rusiji.

Putin naredio stalno patroliranje ruskih zrakoplova naoružanih „Kinžalima“ nad Crnim morem

Kako god bilo i o čemu god da su razgovarali kineski i ruski vođe (a malo se toga zna u medijima) dvije su vijesti strateškog vojnog karaktera uskoro odjeknule iz Moskve:

Ruski parlament, nedugo nakon što je to kao mogućnost na Valdajskom debatnom klubu najavio Putin zbog američkog sve većeg uvlačenja u ukrajinski rat, suspendirao je ugovor s SAD-om o zabrani obavljanja nuklearnih pokusa što može imati dalekosežne sigurnosne posljedice u smislu širenja nuklearnog oružja u svijetu, na što ovih dana upozoravaju i brojni američki i ruski analitičari;

Vladimir Putin je odmah nakon povratka iz Pekinga dao naredbu za početak stalnog patroliranja ruskih borbenih zrakoplova MiG-31 naoružanih hiperzvučnim raketama „Kinžal“ (prev. Bodež) nad Crnim morem. To je učinio, kako je sam kazao, zbog naglog pogoršanja sigurnosnog stanja na Bliskom istoku.

Napadi na američke baze na Bliskom istoku

A da se ono pogoršava, svjedoči i vijest da su nakon Bidenovog odlaska iz Izraela i tijekom njegovog obraćanja američkoj naciji koje je odmah potom uslijedilo napadnute čak četiri američke vojne baze na Bliskom istoku: dvije u Iraku i dvije u Siriji (u međuvremenu se taj broj popeo na više od 20!). Za napad na bazu At-Tanf u Siriji (na tromeđi Sirije, Jordana i Iraka) odgovornost su već preuzele proiranske šijitske milicije, a snimke plamena u bazi i vijest o ranjavanju dvojice američkih vojnika objavio je američki Fox News. Za napad na američku bazu kraj iračke prijestolnice Bagdada odgovornost je preuzela skupina Irački islamski otpor.

U Iraku SAD-e imaju oko 2000 vojnika, a u Siriji 900.

Takav razvoj stanja može dovesti do potrebe za širim američkim vojnim angažmanom u regiji tj. ulaskom u rat. Biden rat s islamskim svijetom nikako ne želi, ne samo što je u SAD-u predizborna godina, već i zato što Amerika već de facto ratuje s Rusijom na ukrajinskom tlu, a s Kinom joj odnosi ubrzano erodiraju. Da je Amerika uključena u rat protiv Rusije sada tvrdi čitav ruski državni vrh – bez iznimke, poglavito nakon nedavne isporuke prvih američkih taktičkih balističkih raketa dugog dometa ATACMS Kijevu (neovisno što je poslana duplo kraća verzija dometa oko 150 kilometara od maksimalno mogućeg od 300 kilometara). Putin je nakon povratka iz Kine taj američki potez nazvao onim koji može napraviti štetu ali ne i „kardinalno promijeniti stanje na bojišnicama“.

Međutim, ono što je u toj izjavi promatrače najviše zabrinulo su njegove riječi da Rusija ovaj američki potez neće ostaviti bez odgovora. One su se poklopile sa spomenutom naredbom o stalnom patroliranju ruskih zrakoplova s „Kinžalima“ nad Crnim morem gdje lete i američki špijunski zrakoplovi i dronovi, a povremeno uplovljavaju i američki i britanski ratni brodovi. Te rakete, koje su prvi put u ratnim uvjetima testirane na početku ruske invazije na Ukrajinu, vrlo su teško oborive današnjim najsuvremenijim sustavima PRO zbog svoje velike brzine. Osim toga, iz akvatorija Crnog mora mogu djelovati do obala Afrike i čitavog istočnog Sredozemlja.

A upravo je tamo stigla prva od dvije najavljene skupine američkih brodova na čelu s nosačima zrakoplova USS Gerald Ford i USS Dwuight Eisenhower. Hoće li biti dovoljne za ulijevanje straha izraelskim i američkim neprijateljima u regiji vidje ćemo vrlo brzo. Nije isključeno i da su ruski „bodeži“ nad Crnim morem usmjereni upravo na te nosače zrakoplova. Ne zaboravimo: Rusija ima svoj vojni kontingent u Siriji, kao i pomorsku i zračnu bazu u Tartusu odnosno Latakiji, pa joj sigurno nije svejedno što se u toj zemlji i oko nje događa.

Najbolji lijek za Izrael, kojeg on ne želi

Možda se ovo neće svidjeti mnogima, naročito sada kada su emocije snažne a strane zauzete. Bit ću slobodan reći slijedeće, u najboljoj vjeri i dobrim željama i za Izrael i Izraelce:

smatram da bi najsigurnija opcija po Bidena i sprječavanje ubrzane erozije američko-islamskih odnosa bilo to da on na neki način primora Izrael na formiranje palestinske države što se traži i UN-om. Iako će do toga biti još dalek put, izjave obiju strana u tome smislu sigurno bi pridonijele smirivanju uzavrelih strasti. Osim toga, siguran sam da je, takvo, konačno razgraničenje – puno bolja opcija i po Izrael u smislu njegove opstojnosti u okruženju u kojem se nalazi. Bolje mu je imati dobre odnose s velikim i sve moćnijim susjedima nego ne znam kakva jamstva drugih država, ma kako se one zvale, uz zavadu sa svima oko sebe.

La Comedia e finita

Kada se sve izglednijem globalnom kaosu doda i vijest da je u Pekingu prošlog tjedna održan sastanak mađarskog premijera Viktora Orbana i ruskog vođe Vladimira Putina (što je bio prvi susret čelnika jedne europske zemlje i članice EU-e i NATO saveza s kod njih omrznutim, sotoniziranim i kriminaliziranim ruskim vođom nakon početka ukrajinskog rata), i da je zbog toga američki veleposlanik u Budimpešti sazvao sastanak veleposlanika NATO saveza smatrajući Orbanovo ponašanje nedopustivim – vidljivo je da je komedija završila i da počinje tragikomedija.

Uskoro će završiti i komedija u kojoj visoki dužnosnici Europske unije i ključnih zemalja članica još uvijek rado hodočašće u Peking tražeći modalitete nastavka gospodarske suradnje s Kinom u onim okvirima koje im dozvoljavaju Sjedinjene Države (svakako izvan sfere visoke tehnologije).

Naime, Kina je u prošli petak uvela ograničenja na izvoz ključnih triju proizvoda grafita, nužnih za proizvodnju baterija za električne automobile (Kina je vodeći proizvođač grafita u svijetu i 90-postotni prerađivač svjetskog grafita u komponente koje služe u navedene svrhe). Njihovi najveći kupci su SAD, Japan, Južna Koreja i Indija.

Kako ne bi bilo zabune, ova kineska odluka uvedena je svega nekoliko dana nakon što su Sjedinjene Države uvele nova ograničenja na izvoz mikročipova u Kinu iz straha da ih Peking može iskoristiti za razvoj svojih raketnih projektila. Istodobno je Europska unija najavila razmatranje uvođenja carina na uvoz kineskih električnih automobila, navodno zbog nepoštene konkurencije s obzirom na državne subvencije za kineske proizvođače.

Prava istina leži u činjenici da Kina trenutačno proizvodi više električnih automobila nego SAD i EU-a zajedno. A to je jedno od glavnih područja gdje dominaciju u budućnosti žele ostvariti američki i europski proizvođači. Ključni Zapadni stratezi zato su i pokrenuli skupu revoluciju prelaska s fosilnih na obnovljive izvore energije. Sada im plodove te revolucije želi ukrasti netko drugi.

Hoće li zapadne sankcije uspjeti osigurati da ti plodovi primarno ostanu u njihovim rukama ostaje tek za vidjeti. Ali ne jednom se u ovih nekoliko godina pokazalo kako se u ime „viših ciljeva“ i geopolitičkih interesa rado „režu grane“ na kojima počivaju i čitave ekonomije. Što će se iz toga izroditi samo Bog zna.

Ali ono što se već sada sa sigurnošću može iščitati je slijedeće: svi su scenariji napisani, sve kulise postavljene, a glumci pronađeni, pa globalni kaos može početi. On teško može biti upravljiv s toliko suprotstavljenih interesa i još više ubojitog oružja u igri. Stvari su jednostavno otišle predaleko.

Zato se ovog puta varaju oni koji uvijek misle kako sve kontroliraju, i da će i nakon ove (moguće) kataklizme ostati neokrznuti.

Možda, što uopće nije isključeno, čak i svjesno idu na sve ili ništa u očuvanju svojih privilegiranih pozicija. Jer dosadašnje, toliko puta uspješno prokušane metode zastrašivanja protivnika više ne daju rezultata.

Zbog prevelikih stvari u igri više se nitko ne može povući – sve da to i hoće! U tome i leži sva opasnost, jer poraženih u sukobu nuklearnih sila ne može biti. Kao ni pobjednika!

Zoran Meter/geopolitika.news

Zadnji komentari

Izrael se pretvara u Ukrajinu!