Tko se protivi Zakonu o jeziku?
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 06 Studeni 2023 08:42
Najzanimljiviji aspekt praćenja medijskog tretmana Zakona o jeziku jest tko se sve, u kojoj mjeri, s kojim argumentima i, budući da je glavnina napada započela znatno prije negoli je njegov sadržaj objelodanjen, kada usprotivio zakonskom prijedlogu kreiranu u Matici hrvatskoj.
Više je skupina koje su relevantne za hrvatsko društvo koje kritički progovaraju o Zakonu o jeziku, oglašavali se njihovi predstavnici o njemu ili ne. Ovdje navodim samo neke, čiji je temeljni prigovor, eksplicitno ili implicitno, usmjeren prema samom načinu naziranja jezika iz kojeg proizlazi i ovaj zakonski prijedlog. Ovom prigodom na te skupine motrim kroz prizmu odnosa prema štokavskome, kao na fetišiste, mrzitelje i prisvajatelje štokavštine, ali moglo bi ih se definirati i drukčije. Zajedničko im je što pate od unutarnje nekoherencije ili manipulativnosti: ne razumijevajući štokavicu, ne razumiju ni hrvatski jezik.
Fetišisti štokavskog skupina su pojedinaca, sveprisutnih u medijima i kulturi, koji zbog „postjugoslavenskih“ sentimenata niječu postojanje supstancijalnih razlika između hrvatskoga i srpskoga. Uglavnom je čine zagovornici fantomskog, neimenovanog, policentričnog „zajedničkog jezika“. Za njih, inzistiranje na hrvatstvu hrvatskog jezika predstavlja nasilje nad onim njegovim riječima i govorima srodnima, ponajviše, srpskome, što dovodi do diskriminacije nepoćudnog pojmovlja, sužavanja govornih sloboda i umanjivanja jezičnog korpusa. Najbolje bi im bilo odgovoriti kako je hrvatski, čija sveukupnost uz štokavski obuhvaća i čakavski i kajkavski, imanentno pluralan, zbog čega svaka dosljedna jezična politika treba čuvati i one hrvatske riječi koje su svojstvenije srpskom, ali nisu isključivo srpske. Istodobno bi im trebalo ukazati na činjenicu kako baš oni, ignorirajući one vidove hrvatskog koji se od srpskoga drastično razlikuju, provode jezičnu diskriminaciju, svodeći hrvatski samo na jednu njegovu dimenziju i zanemarujući ostale.
Kada takvi govore o „zajedničkom jeziku“, oni misle samo na standard ili na jednu trećinu hrvatskih narječja. Sva tri narječja, međutim, jednako su hrvatski jezik; on nije potpun bez ijednog od njih, a kamoli bez dva od tri. Izražajne juditamogućnosti čakavskih i kajkavskih lokalnih idioma u posljednje se vrijeme vraćaju i u književni fokus (Evelina Rudan: Smiljko i ja si mahnemo, Kristian Novak: Črna mati zemla, Marko Gregur: Kak je zgorel presvetli Trombetassicz i dr.). Optužujući druge za „čišćenje“ hrvatskoga od srpskog, ti fetišisti hrvatski „čiste“ od – hrvatskog.
Suprotnost štokavskim fetišistima su mrzitelji štokavskog. Uglavnom je riječ o entuzijastima ograničena javnog utjecaja koji čakavski i kajkavski vide zasebnim jezicima, dok standard ili štokavsko narječje poimaju kao osvajača koji ih potiskuje. Premda je potonje u određenoj mjeri istina, što je nuspojava postojanja standarda – koje je pak, ako nije suvišno napominjati, nužnost – to ipak ne znači da su zasebna hrvatska narječja posebni jezici. Svaka od tri dimenzije hrvatskog jezika oduvijek se samopercipirala upravo hrvatskim, a ne nekim samosvojnim, nehrvatskim jezikom, sve tamo otkad je Marko Marulić čakavski, a „u versih harvacki“, spjevao Juditu. Čakavica i kajkavica nisu nešto drugo u odnosu na hrvatski, nego dio njegove jezgre. Ako se hrvatski kroz povijest, zbog nametnutih administrativnih i političkih podjela, razvijao – rekli bi neki – policentrično, još uvijek je to „zajednički“ jezik... Samo što mu je ime hrvatski.
Treću kategoriju čine prisvajatelji štokavskog, to jest eksponenti srpskog imperijalizma; sekcija za kulturnu kleptomaniju. Njihova propaganda operira po jednostavnom obrascu: kada je neki kulturni artefakt jednoznačno hrvatski – recimo, opus Marina Držića ili Ivana Gundulića – oni će ga proglasiti zajedničkom baštinom. Kada pak nešto doista jest zajedničko dobro, primjerice djelo Ive Andrića, proglasit će ga isključivo srpskim. Isti recept odnosi hrvatski jezikse i na cjelokupnu štokavštinu – koja je, opet, zajedničko dobro – a srpska kulturna politika proglašava je isključivo srpskom (Deklaracija o granicama srpskog jezika, 2022). U stvarnosti, štokavica je zajednička osnovica na kojoj se baziraju suvremeni hrvatski i srpski standardi, i nije više srpskom negoli hrvatskom, niti obratno. U hipotetskom makijavelističkom nadmudrivanju (koje se srećom ne nazire), Hrvati bi – budući da su štokavicu prvi kodificirali i u rječnike ju pretočili – imali i jače argumente za njezino prisvajanje. Hrvatski i srpski u politici 19. i 20. stoljeća učinjeni su sličnijima nego što su ranije bili, a daljnjim razvojem oni se iznova udaljavaju, čak i u štokavskom segmentu.
Sve tri navedene struje osporava jezična stvarnost: u svojoj tronarječnosti, hrvatski ujedinjuje svoje odvjetke u trojstvenu međuigru koja ga čini jedinstvenim u odnosu na druge južnoslavenske jezike i nesvodivim na njih, pri čemu je svaka od njegove tri dimenzije autentična i samonikla, dok ga njihov unutarnji pluralizam – naizgled paradoksalno – od „zajedničkog jezika“ čini i bogatijim.
Matija Štahan
