Od slave do prijezira, od heroja do šatoraša: Kako se i zašto mijenjao odnos medija prema braniteljima?
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 08 Studeni 2023 09:09
U našem hrvatskom slučaju – to znači prije svega odnosa medija, koji su nakon 2000. godine, a dio i prije, bili izrazito neprijateljski raspoloženi prema braniteljskoj populaciji, što je svoj ekstreman oblik poprimilo tijekom braniteljskog prosjveda koji je izbio upravo zbog ponižavanja i negiranja PTSP-a od strane tada zamjenika ministra branitelja, danas euro zastupnika Bojana Glavaševića
Govoreći o temi samoubojstava hrvatskih branitelja, nemoguće je zanemariti utjecaj medija. No oni su ne samo kreator, nego i odraz stava javnosti. Kako su heroji postali “lažni branitelji”, “borci za privilegije”, “šatoraši”?
Studija “Samoubojstva hrvatskih branitelja u Zagrebu”( autori mr. sc Zoran Komar, psiholog i mr. sc. Elvira Koić, psihijatar) ističe da, premda se branitelje deklarativno tretira kao „najzaslužnije za slobodnu i neovisnu Hrvatsku“, u stvarnosti se pojavljuju neki novi igrači koji upravljaju i donose odluke, a branitelji nakon rata bivaju getoizirani prijevremenim umirovljenjima i nerijetko instrumentalizirani u političkim spletkama i obračunima, piše Braniteljski portal.
U odnosu hrvatske javnosti prema braniteljima od okončanja Domovinskog rata do danas zamjetne su barem tri različite faze.
U prvoj, „fazi medenog mjeseca“, neposredno nakon rata prevladavali su osjećaji ushita i zahvalnosti zbog izvojevane pobjede i prema braniteljima se u javnosti iskazivalo gotovo nepodijeljeno pozitivno raspoloženje. Ta faza je poznata kao “faza medenog mjeseca”, i nije hrvatski specijalitet – poznata je pojava nakon ratova, kao i ostale dvije.
Nedugo nakon faze „medenog mjeseca“ uslijedila je „faza otrežnjenja“ u kojoj su otpočele polemike o težini financijskog tereta koji zemlja mora podnijeti u zbrinjavanju ratnih stradalnika, a sve su više prostora u medijima dobivale priče o „tamnim stranama“ rata, počinjenim ratnim zločinima s hrvatske strane, ratnom profiterstvu i koruptivnim radnjama za koje se, uz ostale, sumnjičilo i dojučerašnje ratne vođe.
U ovoj fazi pojavila se i teza o „lažnim braniteljima“ koja se u tom razdoblju najčešće koristila pri opisivanju branitelja oboljelih od PTSP-a. Kako oboljeli od PTSP-a često izlaz iz situacije traže u alkoholu, imaju problema na radnom mjestu i često ispoljavaju agresiju, tako su svi branitelji za medije postali potencijalno opasni, pijani neradnici.
Neki su, poput Freda Matića, i karijeru sagradili na opisivanju suboraca kao upravo takvih – lažnjaka, pijanaca, grebatora (iako bi mnogi to prije rekli za njih).
Treća faza – negacija
Na koncu, u „fazi negacije“ koja je još uvijek na djelu, minimaliziraju se rezultati rata i propituju razlozi i opravdanost njegova vođenja, na rat se sve više gleda kao na glavni uzrok većine društvenih problema današnjice, a kategorija „lažnih“ proširuje se s ratnih invalida na sve branitelje.
Fazu „negacije“ obilježavaju prebrojavanja branitelja, sumnjičenja, unutarnje podjele i antagonizmi unutar braniteljske populacije i njihova daljnja stigmatizacija. Postupno ali postojano, planski ili nehotice, branitelji se sve više guraju na društvene margine, a kroz medije se, naročito od strane pete kolone, perfidno usađuju sumnje u opravdanost i smisao vlastitog sudjelovanja u ratu („Je li ovo Hrvatska za kakvu ste se borili?“). Od osjećaja ponosa do razočaranja i rezigniranosti za manje od 20 godina!
Od ukupnog broja suicida hrvatskih branitelja 10 do 11 % počinili su ratni vojni invalidi (u Hrvatskoj i Zagrebu), što odgovara njihovoj relativnoj zastupljenosti u braniteljskoj populaciji. Drugim riječima, oko 90 % suicida počinili su branitelji bez (poznate) dijagnoze, odnosno oni koje sustav nije tretirao kao invalide.
Pod pritiskom višegodišnje medijske stigmatizacije i brojnih administrativnih prepreka u ostvarivanju invalidskog statusa oboljelih od PTSP-a, opravdano je pretpostaviti da su mnogi branitelji s realno prisutnim simptomima PTSP-a odustali od prijavljivanja svojih tegoba i pokušaja liječenja kako ne bi ostali bez posla, ili bili prokazani kao “lažni branitelji” odnosno “lažni invalidi”, ili oni koji traže neke privilegije koje ne zaslužuju. Koliko si je njih u takvom stanju oduzelo život, nikada nećemo, saznati.
Razlozi sucida
Čini se da je (ne samo) kod ratnih veterana najopasnija kombinacija PTSP-a i velikog depresivnog poremećaja. S obzirom na učestalost zajedničkog pojavljivanja i čvrstu isprepletenost simptoma 2009. je predloženo uvođenje nove, zasebne dijagnostičke kategorije: posttraumatskog poremećaja raspoloženja („postraumatic mood disorder“), koje se smatra „najzaslužnijim“ za pojavu samoubojstava kod ratnih veterana.
U modelu razvoja posttraumatskog poremećaja raspoloženja znanstvenici upućuju naročito na ulogu odnosa okoline s kojom se ratni veterani suočavaju prije, tijekom i nakon povratka iz rata te nakon razvojačenja, upozoravajući, pored ostalog, na važnost socijalne potpore u prevenciji veteranskih suicida.
U našem hrvatskom slučaju – to znači prije svega odnosa medija, koji su nakon 2000. godine, a dio i prije, bili izrazito neprijateljski raspoloženi prema braniteljskoj populaciji, što je svoj ekstreman oblik poprimilo tijekom braniteljskog prosjveda koji je izbio upravo zbog ponižavanja i negiranja PTSP-a od strane tada zamjenika ministra branitelja, danas euro zastupnika Bojana Glavaševića, koji je na tribini inače antihrvatske Documente ismijavao branitelje i postavio pitanje zašto u Srbiji veterani nemaju PTSP, insinuirajući podlo kako eto hrvatske veterane muči osjećaj krivice.
Naravno, i u Srbiji ratni veterani imaju PTSP, samo im ga njihova država ne priznaje, jer bi time priznala da je bila strana u ratu. Taj je prosvjed dočekan od medija “na nož”, no to je tema za sebe.
