Ljudi umjesto blijedih političkih klaunova koji ne nude ništa, biraju bar prave klaunove
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 26 Studeni 2023 15:15
Spektakularna pobjeda ekscentričnog Javiera Mileia, koju je ovaj kandidat ostvario na predsjedničkim izborima u Argentini, privlači pažnju svjetske javnosti. Milei je nadmoćno pobijedio kandidata peronističke stranke i bivšeg ministra ekonomije, Sergia Massa, obećavši radikalne promjene argentinske ekonomije, koja već jako dugo grca pod visokom inflacijom i kroničnom dužničkom krizom
piše Borislav Ristić za Večernji list.
Premda mediji Mileia, kao po nekoj špranci, unisono opisuju kao “ekstremnog desničara”, on sebe naziva libertarijancem. Stoga je, osim što je svojom ekscentričnom pojavnošću dobro zabavio argentinske glasače, pred njih istaknuo niz ekonomskih mjera, poput dolarizacije ekonomije, rezanja poreza, borbe protiv sindikata i poštivanja vlasničkih prava. Zbog toga se u svojim nastupima pojavljivao s motornom pilom u rukama.
Argentina je druga ekonomija Južne Amerike, ali istovremeno i vječiti ekonomski bolesnik. Razlozi tome sežu još u vrijeme Perona, ali je bit u tome da Argentinci desetljećima biraju između lopova i budala. Lopovi zdesna pokradu nacionalne resurse u ime navodne fiskalne discipline i ekonomske stabilnosti, a onda im dođu populističke budale s lijeva koje do iznemoglosti tiskaju novac, dok ne zaviju zemlju u inflaciju.
Izabrali nekoga tko će se narugati gluposti sistema
Javier Milei, naravno, nije izabran zbog svog ekonomskog programa, već upravo zbog onoga što mu mediji podvlače kao glavni nedostatak. Argentina je, znamo, tu tek zadnji slučaj u nizu. Nije tajna da su ljudi širom svijeta već dugo vremena siti liberalne demokracije koja nam ne nudi rješenja, već izbore bez izbora. Stoga, kad je već tako, kad problemi neće biti riješeni, zašto ne izabrati nekoga tko će se bar narugati gluposti sistema?
Prešućena istina trijumfa liberalne demokracije od pada komunizma naovamo jest rašireni osjećaj kod ljudi da s tim sustavom nešto duboko ne valja, unatoč relativnom materijalnom prosperitetu koji nam nudi. Kao da idemo u krivom smjeru, a ne znamo ni zašto, ni kamo. Možda su ljudi tako pokorno prihvatili nametnute idiotske mjere za vrijeme korone upravo zbog tog osjećaja da je sve ionako uzaludno?
Melonijeva nudi bar neku iluziju smisla, pobune i bijesa uslijed sveopćeg besmisla
Univerzalni trijumf ekscentričnih kandidata počeo je u, i inače, politički ekscentričnoj Italiji, zbog toga što nitko od tradicionalnih stranaka nije nudio ljudima odgovor na pitanje koje muči svako društvo – zašto smo ovdje, koji je smisao našeg postojanja? Talijani više ne vide taj smisao, zbog čega su i prestali rađati djecu. Beppe Grillo ili danas Melonijeva nude bar neku iluziju smisla, pobune i bijesa uslijed sveopćeg besmisla.
Kako je politička arena odavno zamijenjena onom cirkuskom, ljudi si daju oduška pa umjesto blijedih političkih klaunova koji ne nude ništa, biraju bar prave klaunove. U tome je tajna pobjede ekscentričnih kandidata. Oni bar nude nekakav uzmak od sumorne stvarnosti političkog sustava koji ne nudi nikakvu nadu u bolje. A ako je već tako, ako rješenja nema, zašto bar od te propasti ne napraviti spektakl?
Pokret Pet zvjezdica nije postigao ništa, osim što je EU birokratima poslužio kao izgovor za neprovođenje reformi. Trump i Bolsonaro nisu postigli ništa – sažvakao ih je i ispljunula odvratna birokratska neman zvana “duboka država”. Meloni je popularna jer artikulira građanski bijes protiv sustava, ali ona politički ne mijenja ništa. Nitko od njih nema šanse protiv sustava koji živi od gušenja svake inicijative i želje za boljim.
Dok poluge stvarne vlasti ostaju u rukama ljudi ancient regimea, ekscentrični kandidati samo su izraz “volje za nemoć” ljudi zgađenih nad apsudom i bezizlazom političkog sustava kojem smo poklonili svoje povjerenje. Ono o čemu svjedoči izborni uspjeh kandidata poput Javiera Mileia jest da izbori ne nude izlaz iz problema koje stvara liberalna demokracija. Oni nisu utjeha, ali ni čekić koji bi smrskao sustav protiv kojega ustaju.
