Plenkovićeve globalizacijske laži u gradu iz snova

Detalji: Objavljeno: Četvrtak, 14 Prosinac 2023 10:01

Na portalu 24 sata, inače djetetu Večernjega lista, 2. prosinca 2023. objavljen je članak autora Mislava Znaora s izvlačenja skupina Europskoga nogometnog prvenstva koje će se održati u Njemačkoj sredinom sljedeće godine (https://www.24sata.hr/sport/hrvatska-ceka-zdrijeb-za-euro-uskoro-cemo-saznati-suparnike-950428). Ubačena je i anketa s pet pitanja koja će Hrvatska biti u skupini: 1. prva, 2. druga, 3. treća i prolazi dalje, 4. treća ali ne prolazi dalje i 5. posljednja. Hrvatska je u nogometu u svjetskim razmjerima treća, a prema plasmanu u europskom Kupu nacija druga, pa je bilo za očekivati da će anketa biti povoljna. Ali, nije! Čak 64 posto anketiranih dalo je svoj glas za peti odgovor da će naši “vatreni” biti – posljednji u skupini! Znamo li da se u skupini nalaze Španjolska, s kojom igramo jako dobro, Italija, koja nas nikada nije pobijedila, te autsjader Albanija, tih 64 posto onih koji su navodno glasovali da će Hrvatska biti “posljednja” – iako znamo da je i ova kao i mnoge druge medijsko-političke ankete namještena – možemo nazvati oikofobima, odnosno onima iz kojih izbija samomržnja ili domomržnja.

Epidemija domomrzja dobila je zastrašujuće razmjere

Nisu 24 sata iznimka. Puno je u Hrvatskoj 24 satova. Nažalost! To se vidi i na primjeru da, kada se govori o nogometašima hrvatske vrste koji su među najboljima na svijetu, odmah se spominje srbijanska reprezentacija koja pripada trećem ešalonu europskoga nogometa. Problemom oikofoba bavio se i prije tri godine umrli hrvatski sociolog i političar Slaven Letica i u svom eseju “Hrvatsko domomrzje ili oikofobija” od 9. III. 2018. ustvrdio da su Hrvati zaraženi domomrzjem, koje se nezaustavljivo širi u javnom i svakodnevnom govoru (https://www.vecernji.hr/vijesti/domomrzje-se-nezaustavljivo-siri-je-li-previse-mrznje-i-omalovazavanja-1231459). Slaven Letica još je rekao i ovo: »Groznim uvrjedama i psovkama ‘časti’ se hrvatski narod, no najviše se ‘hejta’ potpuno nedužna hrvatska država, koju smo u ovih 28 godina pretvorili u moralnoga gubavca i noćnu moru. Epidemija domomrzja dobila je zastrašujuće razmjere, tolike da sve više ljudi vjeruje kako je u ovoj ‘prokletoj državi’ gore nego u Srbiji, Bugarskoj ili Rumunjskoj, što je daleko od činjenica i pameti. No i ta je zaraza jedan od razloga za iseljavanje mladih te je treba što prije suzbiti. Činjenica je da su se godine svjedočenja sluganskoj politici vlasti bez suverenističkog stava prema europskim činovnicima prelile i na narod. Narod je nezadovoljstvo lošim politikama vladajućih prelio u nezadovoljstvo svime u zemlji«. Vlado Jukić, ravnatelj klinike za psihijatriju Vrapče slično zbori: »Hrvatski narod nije ni primitivan ni nazadan, nego ga takvim nazivaju pseudonapredni i pseudomoderni, a ti pseudoindividualci i liberalno-anarhoidni tipovi koji su vrlo glasni i praktički su osvojili medijski prostor«. I to stoji.

Mile, Urška i Tarik ne vide mržnju prema svemu hrvatskomu!

A sada pogledajmo kako su prije pet i pol godina zborili neki od tih spomenutih okiofoba. Pjevač Mile Kekin ne priznaje da je oikofob pa kaže: »Teze da Hrvati mrze svoju domovinu preblesave su mi da bih ih uopće komentirao«. Još je “bolja” glumica Urška Raukar koja na vrlo lukavi komunistički način okreće pilu naopako. »Naravno da se ne slažem s tom tezom da Hrvati mrze svoju zemlju, narod… Ta se teza pokušava nametnuti kako bi se dezavuiralo bilo kakav prigovor ili protest na nepravde i društvene anomalije. Miriše mi na totalitarističke varijante u kojima se a priori mora slaviti sve što dolazi od vlasti. To je udar na demokraciju«, brani se Urška na klasični jugokomunistički način. »Nisam čuo takvu raspravu pa ne mogu komentirati, no smatram da je takvo što glupost i nisam primijetio takav trend«, dodaje glumac Tarik Filipović. I Mile, i Urška, i Tarik ne vide mržnju prema Hrvatima i Hrvatskoj. Njima je “normalno” da se pljuje po svojoj domovini.

Roger Scruton i oikofobija

Vratimo se oikofobiji. To je pojam koji u psihijatriji označava averziju prema domaćem okružju. Engleski filozof, pisac, vitez i najpoznatiji predstavnik tradicijskog konzervativizma Roger Scruton (Lincolnshire, 27. II. 1944. – 12. I. 2020.) iskoristio je taj pojam kako bi objasnio ponašanje liberalne i političke elite, odnosno “odbijanje baštine i doma”. Radi se o “fazi kroz koju adolescentski um normalno prolazi”, ali je bitna trajna značajka nekih, tipično ljevičarskih, političkih impulsa i ideologija koje se zalažu za ksenofiliju (davanje prednosti stranim kulturama). Oikofobija, kako ju definira Scruton, je strah od poznatoga: “dispozicija, u svakom sukobu, da stanete na stranu ‘njih protiv nas’, potreba da ocrnite običaje, kulturu i institucije koje su ‘naše'”. Oikofobija ima različite oblike u različitim društvima, ali ne treba puno traženja da bi prepoznali opisano ponašanje kod mnogih naših “medijskih ličnosti” (ili kako bi ih već trebao nazvati). U nastavku dat ćemo dio Scrutonovog predavanja, održanog na poziv belgijske stranke Vlaams Belang (2006.), a izvještaj u cijelosti možete pročitati ovdje; Roger Scruton on Immigration, Multiculturalism andthe Need to Defend the Nation State (https://www.brusselsjournal.com/node/1126). Izlaganje se djelomice temelji na tekstu Oikophobia (https://www.civitas.org.uk/pdf/cs49-8.pdf).

Izrugivanje svemu što je nacionalno

Roger Scruton: »Svako društvo ovisi o iskustvu članstva: osjećaju tko smo “mi”, zašto pripadamo zajedno i što dijelimo. Ovo iskustvo je pred-političko: prethodi svim političkim institucijama, daje nam razlog da ih prihvatimo. Ujedinjuje ljevicu i desnicu, različite slojeve, muškarce i žene, roditelje i djecu. Prijetnja ovoj “množini prvog lica” je put k atomizaciji, ljudi prestaju prepoznavati bilo kakvu dužnost prema svojim susjedima, i kreću u pljačku nagomilanih resursa dok mogu. Bez članstva riskiramo novu “tragediju zajedničkog dobra”… Članovi liberalne elite su možda imuni na ksenofobiju, ali su podjednako krivi zbog odbijanja, i averzije, prema domu. Svaka država iskazuje ovaj porok u svojoj verziji. Nitko rođen u postratnoj Engleskoj ne može ne primijetiti izrugivanje nacionalnom u našem obrazovanju od strane onih koji ne bi mogli kritizirati da ljudi nisu bili spremni umrijeti za svoju državu. Lojalnost koja je potrebna ljudima u svakodnevnom životu, i koju potvrđuju svojim spontanim društvenim akcijama, danas se redovito ismijava ili čak demonizira od strane dominantnih medija i obrazovnog sustava. Nacionalna povijest se podučava kao priča o sramu i degradaciji. Umjetnost, literatura i religija naše nacije su većinom izbačene iz kurikula, a folklor, lokalne tradicije i nacionalne ceremonije se rutinski smatra glupošću.

Oikofobija – averzija prema domu

Ovo odbijanje nacionalne ideje je rezultat osebujnog načina razmišljanja koje se razvilo kroz Zapadni svijet nakon Drugoga svjetskog rada, i posebno je rasprostranjeno među intelektualcima i političkom elitom. Ne postoji adekvatna riječ za ovo stanje, iako je lako prepoznati simptome: odnosno dispoziciju, u svakom sukobu, da se stane na stranu “njih” protiv “nas”, i potrebu da se ocrne običaji, kultura i institucije koje su “naše”. Takvo ponašanje nazivam oikofobija – averzija prema domu – ističući duboku vezu s ksenofobijom, koja je njezina zrcalna slika. Oikofobija je faza kroz koju adolescentski um uobičajeno prolazi, ali to je stanje u kojem intelektualci znaju ostati zarobljenim. Kao što je George Orwell istaknuo, intelektualci ljevice su posebno skloni tomu, zbog toga su često bili dobrovoljni agenti stranih sila. Špijuni sa Cambridgea – obrazovani ljudi koji su prodrli u naše vanjske poslove tijekom rata i izdali naše istočne saveznike Staljinu – nude dobru ilustraciju što je oikofobija učinila za Englesku i Zapadne saveznike.

Kronični oblik oikofobije raširio se američkim sveučilištima, pod krinkom ‘političke korektnosti’

Oikofobija nije specifična stvar za Engleze, ili Britance. Kada Jean-Paul Sartre i Michel Foucault opisuju “buržoaski” mentalitet, mentalitet drugog u njegovoj drugosti, oni opisuju običnog pristojnog Francuza, iskazuju prijezir prema vlastitoj nacionalnoj kulturi. Kronični oblik oikofobije se raširio američkim sveučilištima, pod krinkom političke korektnosti, posebno glasan nakon terorističkih napada, prezire kulturu koja je navodno izazvala napade, staje na stranu terorista. Prevlast oikofoba u našim nacionalnim parlamentima i EU-ovoj mašineriji je djelomično odgovorna za prihvaćanje subvencionirane imigracije, i za napade na običaje i institucije koje povezujemo s tradicionalnim i materinjim oblicima života. Oikofob odbacuje nacionalnu lojalnost i definira svoje ciljeve i ideale protiv nacije, promovirajući transnacionalne institucije nad nacionalnim vladama, prihvaćajući i odobravajući zakone koje odozgo nameću EU ili UN, a svoju političku viziju definira u terminima kozmopolitskih vrijednosti koje su očišćene od svih pozivanja na pojedine dijelove stvarne povijesne zajednice. Oikofob je, u svojim vlastitim očima, branitelj “prosvijećenog univerzalizma” protiv “lokalnog šovinizma”. Upravo je porast oikofobije doveo do porasta krize legitimnosti u nacionalnim državama Europe, svjedoci smo masovne ekspanzije zakonodavnog tereta na narode Europe…

Gade im se stari nacionalni identiteti

U svijetlu dvostrukih standarda treba procjenjivati optužbe za “rasizam i ksenofobiju”. Radi se o optužbi koja je uvijek usmjerena prema članovima autohtone zajednice, posebno prema onima na dnu društvene skale. Usmjerena je i prema onim političkim strankama koje pokušavaju zastupati te ljude, strankama koje obećavaju odgovoriti na problem kojim se nijedna druga stranka ne želi baviti. Oni koji optužuju su gotovo neizbježno obuzeti oikofobijom, njihov osjećaj pripadanja je ili krhak ili nepostojeći. Stare oblike europskog društva, posebno stare nacionalne identitete koji su oblikovali naš kontinent, promatraju s jedva prikrivenim gađenjem. Fokusirajući se na svoju kozmopolitsku viziju politike, u stanju su zažmiriti na činjenicu da europske države imaju sve veći broj ljudi koji nemaju niti nacionalnu lojalnost niti ideale prosvjetiteljstva. Na taj način moramo promatrati optužbe za “rasizam i ksenofobiju”: one se javljaju zbog savjesti liberalne elite koja živi u poricanju.

Oikofobija sprječava integraciju migranata

Možete se pitati, pa zašto ne bi živjeli u poricanju ukoliko im je tako ugodnije? Kao zaključak, moram reći što mislim da je pogrješno s ovom vrstom egzistencijalnog nepoštenja. Obični ljudi Europe su danas tjeskobni zbog svoje budućnosti: traže nekoga tko će ih predstavljati, poduzeti mjere kao odgovor na te tjeskobe. Nedavna islamska zvjerstava, i poduzete mjere uzbune protiv terorizma nisu ništa pomogle. Kada su ljudi tjeskobni predstavljaju prijetnju, i sebi i onima kojih se boje. Bitno je da europske države postignu integraciju svojih imigranata; ali ako liberalne elite ne žele raspravljati o tomu, i nastave za nastalu tjeskobu kriviti ksenofobiju autohtonog društva, istodobno ignorirajući oikofobiju koja ima podjednaki doprinos, onda će na kraju doći do stanja od kojeg nitko ne će imati koristi, najmanje imigrantske zajednice.

Scruton govori o Engleskoj, a u Hrvatskoj je još gore stanje

To me vraća na moje početne primjedbe. Došao sam ovdje govoriti o onomu što je bitno za vas, i za mene, ali čini se kako postoji puno ljudi u ovoj državi koji vjeruju da ne bih uopće trebao pričati s vama; a s obzirom da sam došao ovdje, postao sam zaražen optužbom protiv vas: optužbom za rasizam i ksenofobiju. Razgovarajući o ovoj optužbi nadam se da ću ju odbiti. Nisam niti rasist niti ksenofob; isto to pretpostavljam za druge, barem dok ne pokažu suprotne dokaze; i drago mi je da postoji stranka koja je spremna suočiti se s takvom optužbom, kako bi raspravljala o problemu koji muče sve obične Europljane. Onima koji su mi pisali da vas moram bojkotirati, odgovorio sam: zašto me vi ne pozovete? Zašto vi ne pokrenete diskusiju koja nam je svima potrebna, ako je već ne možemo prepustiti njima? Naravno, nitko od njih nije mi odgovorio« (http://katoliksdnakace.blogspot.com/2013/02/oikofobija.html). Ovdje Roger Scruton (na slici) kada govori o domovini, misli na svoju Englesku, Britaniju, ali nema nikakve razlike između oikofoba iz Engleske ili Hrvatske. Oni jednako mrze na ljevičarski, liberalno-komunističko-marksističko-globalizacijski način.

Kupljene nagrade

U vrijeme dok Andreju Plenkoviću zbog više kriminalnih radnji prijeti Ured europskog javnog tužitelja (EPPO) Večernji list i Poslovni dnevnik tom istom čovjeku dodjeljuju nagradu za „gospodarstvenika godine“. I ne samo njemu, istu nagradu dobila je i Martina Dalić koju je Plenković postavio za čelnu osobu Podravke samo da ga ne ucjenjuje zbog njegove najvažnije uloge u otimačini Agrokora Ivici Todoriću i osnivanju fantomske Grupe BORG koja je, nakon što se dobro naplatila, najjaču hrvatsku kompaniju predala Rusima. Kako se ovakve i slične nagrade, poput “Zlatne kune” i slično, uglavnom dodjeljuju onima koji su ih skupo platili, za očekivati je da su i Večernji list i Poslovni dnevnik dobro naplatili ovu besplatnu reklamu A. Plenkovića i M. Dalić. Dalićku je navodno izabrao “stručni žiri” odabrao ju za “gospodarstvenicu godine”, dok je Plenković dobio ovu nekada prestižnu nagradu zbog “uvođenja eura”. Svi znamo da su ove nagrade obične farse i zato je važno pogledati tko je bio u “stručnom žiriju” kod izborâ, a bili su: Mislav Šimatović, zamjenik glavnog urednika Večernjeg lista, novinarka Ljubica Gatarić, glavni urednik Poslovnog dnevnika Vladimir Nišević, izvršni urednik Mladen Miletić, novinarka Marija Brnić, Ivan Hrstić, urednik gospodarstva na N1, Saša Ćeramilac, televizijski i radijski novinar i urednik, Željko Kardum, nekadašnji glasnogovornik Zagrebačke burze, danas gospodarski komentator i urednik na HRT-u, Boris Mišević, reporter RTL-a, Marko Biočina, gospodarski novinar i urednik Nove TV, Luka Burilović, predsjednik HGK, Irena Weber, glavna direktorica HUP-a, dekani ekonomskih fakulteta u Zagrebu, Splitu, Osijeku i Rijeci, izv. prof. dr. sc. Sanja Sever Mališ, izv. prof. dr. sc. Vinko Muštra, prof. dr. sc. Boris Crnković i prof. dr. sc. Saša Drezgić te predsjednik Hrvatskog društva ekonomista, prof. dr. sc. Darko Tipurić. U isto vrijeme u anketi na Indexu 82 posto komentatora glasovalo je da ne podržava Plenkovića. Toliko o vjerodostojnosti Večernjega lista i njegova Poslovnog dnevnika (https://www.index.hr/mobile/vijesti/clanak/vecernji-list-dodijelio-nagrade-plenkovicu-i-martini-dalic/2518140.aspx).

Diverzija protiv Slavonije, Baranje i svih onih dijelova u kojima se proizvodi hrana

»Hrvati očito ne prakticiraju demokraciju i obranu slobode sve dok im se čizmom ne stane za vrat. Tako je sada sa svinjogojcima koji su poharani ogromnim štetama koje im je prouzročila Plenkovićeva vlada. Duže vrijeme pratimo kako se sustavno ubijaju svinje bez obzira jesu li na testu bile bolesne ili zdrave. Poznato je da virus afričke svinjske kuge nije štetan za čovjeka. Nikada nitko nije prezentirao rezultate o tomu je li riječ o uobičajenoj svinjskoj kugi ili onoj afričkoj. Kuge nije bilo na tajkunskim farmama nego samo kod “malih ljudi”. Kuge nije bilo ili samo u tragovima u Anušićevoj županiji nego samo u Dekanićevoj kojeg mogu stiskati kako hoće. Ljudima su ubijali svinje i na hrpi su dosta često ostajale satima na vrućini da ih pokupe, a zarazne tekućine su ostajale na zemlji. Ubijene zdrave svinje se prodavalo prerađivačkoj mesnoj industriji po 80 eurocenti, a tržišna cijena je preko tri eura. Dakle, neki su se omastili od svinjske kuge. Profitirala je i Grlić-Radmanova tvrtka koja ima monopol na zbrinjavanje lešina i njihovu preradu. Svi ostali su izgubili i to mnogo. Tu je glavna kvaka jer se očito po Agendi namjerava uništiti domaća proizvodnja mesa kako bi Hrvatska bila još ovisnija. U tom čekanju od dvije godine određeni broj obitelji će odustati od uzgoja svinja a to je glavni cilj. Oni će isplatiti kratkoročnu štetu ali će proizvesti ogromnu dugoročnu štetu. To je ta diverzija protiv seljaka i domaće proizvodnje hrane. To je ta diverzija protiv Slavonije, Baranje i svih onih dijelova u kojima se proizvodi hrana. Jer, u čemu je problem da uzgajivači svinja ne smiju na svom dvorištu preraditi uz nadzor veterinara klati zdrave svinje, obraditi ih za sebe i za prodaju? Znači mesna industrija može dalje obrađivati takvo meso a seljak ne može! Cilj je očito da budemo potpuno ovisni o uvozu hrane ili da nas se prisili na uzgojeno sintetičko meso iz laboratorija. Borit ćemo se za striktnu zabranu uvoza takvoga mesa u Hrvatsku«. Ovo je napisao prof. Ivan Lovrinović, profesor na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu i čelnik političke stranke Promijenimo Hrvatsku (https://www.paraf.hr/lovrinovic-plenkovic-je-pokazao-pravo-lice-zeli-unistiti-domacu-proizvodnju-hrane-da-budemo-ovisni-o-uvozu/?amp=1). Ne treba ništa dodavati. Sve je rekao kako Plenković svjesno i namjerno uništava hrvatsko selo i kako sluša svoje globalizacijske fašiste iz Bruxellesa i drugdje.

Plenkovićeve globalizacijske laži u gradu iz snova

U vrijeme kada Hrvatska gori, kada sve propada, Andrej Plenković je skoknuo na Arapski poluotok, u Ujedinjene Arapske Emirate i tamo u gradu iz snova, Dubaiju, širio globalizacijske laži. Na UN-ovoj konferenciji o tzv. klimatskim promjenama Plenković je, kao vjerni sluga svojih lažnih gospodara koji ga plaćaju, izgovorio nekoliko nebuloza. Evo nekih od njih. »Bez radikalnog pomaka kumulativna emisija CO2, koja neizbježno vodi do zagrijavanja od 2°C, bit će dostignuta za dva desetljeća«; »Više nego ikada, moramo djelovati bez odgađanja i proporcionalno našem utjecaju na globalno zatopljenje«; »Alarmi klimatskih promjena svakodnevno zvone glasnije nego ikad, a globalno se zatopljenje ubrzava umjesto da usporava«; »Cijeli svijet mora učiniti i više i brže kako bi se spriječilo globalno zagrijavanje od 2 stupnja kroz idućih dvadesetak godina što bi stvorilo enormne probleme jer je već poznato da klimatske promjene utječu na živote ljudi, na sigurnost hrane, na nove sukobe, na migracije, na političku, ekonomsku, financijsku i socijalnu nestabilnost«… Veći dio svoga izlaganja posvetio je i lažima o Hrvatskoj koja, po njemu, radi jako dobro na suzbijanju klimatskih promjena! Bilo ga je jadno i slušati i čitati.

Pokušaj odvraćanja od bitnoga

Smjena Frane Barbarića sa čelnoga mjesta HEP-a još je jedan vrlo lukavi manevar Andreja Plenkovića. Smijenio ga je za najobičniji građevinski prekršaj jer je Frane gradio bez građevinske dozvole. Kao i mnogi u Hrvatskoj. A nije ga smijenio kada je on ili netko drugi zaradio prodajući kubik plina za cent i kada je poništio natječaj prodaje Ini za više, a po novom natječaju na scenu stupa PPD za manje novca! Naime, nabavom stotinu milijuna eura vrijednog plina iz vremena Tomislava Ćorića HEP je odlučio poništiti prvi natječaj i raspisati novi sa sedam milijuna eura skupljom ponudom Pavla Vujnovca! »I ne samo to, nakon tog, prije nego je isporučena ijedna molekula plina, HEP odlučuje Pavlu Vujnovcu, odnosno PPD-u, isplatiti avansno čitav posao. Dakle, u jednom smjeru isplatiti novac hrvatskih građana u iznosu sto milijuna eura bez da je jedna molekula plina isporučena. I danas imam dokumentaciju u svojim rukama, ali nitko to ne želi objaviti«, pojašnjava saborska zastupnica Mirela Ahmetović na N1 TV (https://n1info.hr/vijesti/ahmetovic-plenkovic-je-barbaricu-i-ekipi-dao-pet-mjeseci-da-uklone-sve-dokaze/). Kao što tvrdi Ahmetovićka, a i mnogi drugi, ovdje je Barbarić nebitan. Nebitno je koliko je „jak“ kad ga Plenković nije pola godine smijenio, a morao je. Ovdje je bitno da iza svega i svačega uvijek stoji Andrej Plenković, jer je on birao i postavljao i Franu Barbarića na čelno mjesto HEP-a kao i sve ministre koje je kasnije, pod pritiskom javnosti i EPPO-a, nevoljko morao mijenjati. A sve dotle dok Plenković ne bude smijenjen Hrvatska će stagnirati.

Marijan Majstorović/hrvatski-fokus.hr

Zadnji komentari

Plenkovićeve globalizacijske laži u gradu iz snova