Diskriminacija kršćana pogađa samu bit Europe
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 16 Prosinac 2023 18:08
Riječ je o dvjema temeljnim pojavama: o društvenoj nesnošljivosti, koja se očituje u zločinima iz mržnje poput vandalizma ili fizičkih napada na kršćane, i diskriminaciji uzrokovanoj zakonskim restrikcijama, što smanjuje vjerske slobode u Europi.
Razgovor s predsjednikom Opservatorija za praćenje nesnošljivosti i diskriminacije kršćana dr. Martinom Kuglerom
Povodom Svjetskoga dana tolerancije, 30. studenoga, dr. Martin Kugler na Hrvatskom je katoličkom sveučilištu studentima održao predavanje »Odnosi s javnošću i civilno društvo – Kako učiniti problem vjerske slobode i diskriminacije kršćana vidljivim u javnosti?«, nakon čega je uslijedila živa rasprava. Predavanje o srodnoj temi »Smanjivanje prostora za kršćane u javnom prostoru« održao je 1. prosinca u Hrvatskom saboru. Najnoviji podatci Opservatorija za praćenje nesnošljivosti i diskriminacije kršćana u Europi pokazuju povećanje zločina iz mržnje prema kršćanima te prisutnost autocenzure kršćana u medijima. Dr. Kugler spremno je pristao biti sugovornik Glasa Koncila o toj temi.
Koji se oblici nesnošljivosti i diskriminacije kršćana javljaju u Europi prema novom izvješću Opservatorija?
Riječ je o dvjema temeljnim pojavama: o društvenoj nesnošljivosti, koja se očituje u zločinima iz mržnje poput vandalizma ili fizičkih napada na kršćane, i diskriminaciji uzrokovanoj zakonskim restrikcijama, što smanjuje vjerske slobode u Europi. Zakoni koji kriminaliziraju »govor mržnje« zapravo kriminaliziraju religijska vjerovanja u javnosti, što se protivi Konvenciji ljudskih prava Europske unije. To se najbizarnije očitovalo u slučaju Päivi Räsänen, članice finskoga parlamenta i bivše ministrice unutrašnjih poslova, koja je 2019. optužena za »zločin agitacije protiv manjinske skupine« koji je naveden pod »ratnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti« nakon što je na svojem Twitter-profilu objavila fotografiju novozavjetnih redaka o homoseksualizmu.
Iako je oslobođena optužbe i na prvostupanjskom i na drugostupanjskom sudu 2023., činjenica da se taj slučaj dogodio pokazuje ozbiljan trend kriminalizacije religijskih vjerovanja, koji vodi prema gašenju pluralnosti i rasprave u društvu. Također, ugrožavanje prava na priziv savjesti praktički potiskuje kršćanske vjernike iz medicine. Iako velika većina europskih zemalja priznaje priziv savjesti, nedavno su Svjetska zdravstvena organizacija i neke političke stranke pozvale na uklanjanje priziva savjesti iz zakona.
Na tom se tragu dogodio slučaj dviju švedskih medicinskih sestara kojima je odbijeno zapošljavanje kao primalja jer nisu htjele sudjelovati u pobačaju. Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu odbio je prihvatiti slučaj smatrajući da je švedski sud zakonito postupio. U Njemačkoj je u rujnu 2023. najavljena promjena kurikula studija medicine, pri čemu bi svaki student medicine, čak i ako se ne misli baviti ginekologijom, morao svladati tehnike pobačaja. To bi značilo da kršćani nisu samo diskriminirani u ostvarivanju karijere, nego ih se praktički istiskuje iz medicinske struke.
Prema izvješću Opservatorija, zločini iz mržnje prema kršćanima povećali su se u odnosu na prošlu godinu.
Od 2021. do 2022. zločini iz mržnje povećali su se za 44 posto. Češće je podmetanje požara u crkvama, pri čemu se posebno ističe požar podmetnut u Rautjärviju u Finskoj tijekom božićne liturgije. Počinitelji su čak pokušali zatvoriti vrata, no srećom svi su vjernici bili evakuirani. Bilo je fizičkih napada i tri slučaja ubojstva, među kojima je i ubojstvo vandalizambritanskoga parlamentarca Davida Amessa koji je nasmrt izboden dok je obavljao službu u metodističkoj crkvi u Essexu. Europski mediji gotovo uopće nisu izvijestili o tome.
Za taj tip zločina vrijedi princip »skliske kosine«: počinitelji prvo ispisuju grafite i slogane koji potiču na nasilje protiv kršćana, potom vandaliziraju crkve i ometaju bogoslužje, a idući je korak fizički napad na osobe. Pritom je jasna uzročna veza internetskoga poziva na nasilje i stvarnoga nasilja. Primjerice, otkad je slogan »jedina crkva koja prosvjetljuje je ona koja gori« proširen mrežom, povećan je broj slučajeva podmetanja požara u crkvama.
Zabrinjavajuće je što se brzo širi i španjolski slogan »fuego al clero« – »vatra kleru«. Primjer »skliske kosine« je crkva sv. Karla u Beču; kada je svećenik izišao da bi umirio bučanje pripadnika skupine »Antifa« tijekom bogoslužja, jedna ga je osoba fizički napala. Također, zaoštrila se narav napada. U 2022. godini broj požara podmetnutih u crkvama porastao je za 75 posto, kao što su i napadi češći. Samo u Francuskoj svaka dva do tri dana jedna crkva biva izložena vandalizmu. Dok su prije meta napada bile prazne crkve, počinitelji sada češće ciljano ometaju bogoslužja.
U predavanju na HKS-u spomenuli ste slučaj »tweeta« njemačkoga ministra vanjskih poslova o terorističkim bombaškim napadima na crkve i hotele na Šri Lanki na Uskrs 2019., u kojima je poginulo 257 ljudi. Koliko način medijskoga izvještavanja utječe na nesnošljivost i buduće zločine iz mržnje prema vjernicima?
Način medijskoga izvještavanja igra veoma važnu ulogu. Naime, »tweet« njemačkoga ministra Heika Massa oblikovao je poruku na način koji prešućuje problem vjerske diskriminacije: osudio je nasilje nad »ljudima koji se mole i putnicima«, ne spominjući uopće kontekst – »ljudi koji se mole« bili su kršćani i baš su zbog toga bili meta. Na taj se način problem čini nevidljivim u javnosti.
U kojem se dijelu Europe problem diskriminacije kršćana pokazao najvećim?
Rekao bih da je to Velika Britanija. Ondje je nedavno dvoje nastavnika izgubilo posao jer su izrekli svoja kršćanska uvjerenja. Osobito je bizaran slučaj Bena Dybowskoga. Dobio je otkaz u anglikanskoj srednjoj školi »zbog govora velika subotamržnje« jer je tijekom seminara za nastavnike o raznolikosti i inkluziji, za koji je unaprijed rečeno da je sigurno mjesto za iznošenje vlastitih viđenja, rekao da ljudski život počinje začećem i da je brak zajednica žene i muškarca te da osuđuje praksu kamenovanja muškaraca s istospolnim sklonostima prema šerijatskom zakonu.
Također, David MacConell, britanski ulični propovjednik, uhićen je kada je neki slušatelj, nakon što mu je postavio kontroverzna pitanja, pozvao policiju, koja ga je privela jer je uzrokovao »uznemiravanje, uzbunu i nevolju«, što zabranjuje britanski zakon o redu i miru. Kasnije je utvrđeno da je optužba bila neopravdana te je pušten. Jasno, najbizarniji je slučaj engleske volonterke Isabel Vaughan-Spruce. U prosincu 2022., dok je sama stajala u blizini »tampon-zone« jedne klinike za pobačaj, koja je tada bila zatvorena, prišla joj je policija s pitanjem »o čemu razmišlja, moli li možda u sebi«. Uhićena je i kasnije puštena, no činjenica da je takvo nešto moguće pokazuje nevjerojatno ograničavanje temeljnih prava i sloboda.
Tko su počinitelji zločina iz mržnje prema kršćanima?
Dok su u prošlosti »autori« agresije prema kršćanima bili većinom anonimni, sada više počinitelja ostavlja slogane i poruke koji upućuju na radikalne, ekstremističke skupine. Iz slogana i poruka može se razabrati da većina napada dolazi od političkih skupina radikalne ljevice poput »Antife«, ekstremnih feminističkih i LGBTIQ skupina. Dokumentirani su i napadi radikalnih pojedinaca iz sotonističkih i islamističkih skupina. Činjenica da se neke od tih skupina osjećaju ohrabreno ostaviti slogane ili čak ponosno otkriti autorstvo napada na internetu upućuje na širu prihvaćenost protukršćanskih zločina iz mržnje u društvu.
Kakva je situacija u Austriji – smije li prominentan stručnjak na nekom području uopće javno reći da je vjernik?
Jasno, on to smije reći. Jedini bi izazov mogao biti što bi ga smatrali konzervativnim ili bi ga mogli strože prosuđivati. Problem bi se pojavio ako bi se usprotivio nekoj praksi na radnom mjestu ako se ona sukobljava s njegovim kršćanskim uvjerenjima. Iako se može javno izjasniti kao praktičan vjernik, već je to ograničavanje sužavanje slobode vjere.
Prikupljaju li se podatci o diskriminaciji kršćana na zadovoljavajući način? Prijavljuju li vjernici sami slučajeve koje iskuse?
OECD u 60 zemalja svake godine prikuplja podatke o zločinima iz mržnje koji su podijeljeni u kategorije, među kojima se nalaze i zločini protiv židova, kršćana i muslimana. Međutim, nema kvalitetnih izvora podataka. Neke zemlje, primjerice Švedska, ne smatraju to važnim problemom te ne vode točnu evidenciju. Problem je zapravo »neizvještavanje« odnosno pojava da kršćani ne izvještavaju o različitim oblicima napada jer smatraju da ih trebaju prihvatiti kao žrtvu ili suosjećaju s počiniteljem, ne žele da završi u zatvoru. To nije dobro. Nije riječ samo o pojedinom svećeniku ili laiku i njegovim osjećajima, nego o svim vjernicima kojima se onda sužavaju i uskraćuju prava.
Primjerice, ako nakon skrnavljenja crkve – krađe hostija na primjer – svećenik ne prijavi počinjeno policiji i ne bude nikakvih sankcija, crkva se zaključava preko tjedna i netko tko bi htio ne može ući u nju. Takvi se slučajevi moraju prijavljivati policiji jer će ih u protivnom biti sve više.
Ima li razloga da vlasti zabrane blagoslov u državnom vrtiću ako roditelji i osoblje to žele? U okolici Zagreba zabilježen je jedan takav slučaj.
Nema razloga za to. To, koliko mi je poznato, nisu česti slučajevi. Više je slučajeva da odgojiteljice odbijaju slaviti krunicakršćanske blagdane uz obrazloženje da time vrše utjecaj na djecu. To je glup argument jer svaki sadržaj vrši utjecaj na djecu; i proslava sv. Nikole i Halloween. To je apsurdno razmišljanje. Roditelji se moraju aktivirati oko toga pitanja.
Spomenuli ste Isabel Vaughan-Spruce koja je uhićena zbog sumnje da »moli u sebi«. U Hrvatskoj muškarci mole krunicu javno, na trgovima, što neki kritiziraju uz obrazloženje da javna molitva ugrožava sekularnost države. Je li javna molitva doista ugroza sekularnosti?
Ne, nikako. Može se postaviti pitanje je li mudro na svakom mjestu moliti ako se time možda ometa promet i je li primjereno pokazivati vjeru na taj način, ali javna molitva nikako nije ugroza sekularnosti. Važne su javne molitvene procesije, one su dio tradicije, nešto što pripada kulturi. Važno je da duhovni autoriteti objasne zašto su ti oblici pobožnosti važni. Slučaj Isabel Vaughan-Spruce bio je čisti apsurd i policija je kasnije primijetila da je pretjerala. Međutim, problem je što mediji nisu dostatno zahvatili temu jer taj slučaj označava kraj pluralizma i početak diktature. Tako autoritarni režimi funkcioniraju. U slučaju Päivi Räsänen državna tužiteljica izjavila je da ona »može imati kod kuće Bibliju, Kuran i Hitlerovo djelo Moja borba, ali ih ne može javno citirati«. A Päivi Räsänen se jasno distancirala od bilo kakve mržnje prema bilo komu! Ako je braniti klasični brak govor mržnje, zavladao je apsurd.
Smanjuje li uvođenje rodne ideologije u škole vjersku slobodu?
Da. No tu nije riječ samo o vjerskoj slobodi, jer ideologija poriče i znanstvene činjenice. Crkva je uvijek priznavala realnost, razum, izvore znanja koje je Bog dao čovjeku. To je papa Benedikt XVI. snažno naglašavao. Rodna ideologija u više momenata proturječi činjenicama moderne znanosti. Primjerice, smiješno je potpuno odvajanje roda i spolne orijentacije. O toj su temi posebno pozvani govoriti laici. Prema konvencijama Europske unije roditelji imaju pravo povući djecu iz nastave ako se iznose sadržaji koji nisu u skladu s njihovim uvjerenjima. U Austriji učitelji to moraju poštovati. Nastavnik biologije nadležan za spolni odgoj ne smije prelaziti svoje ovlasti.
Na ovogodišnjem hodu za život u Beču bilo je oko 2000 ljudi, što je relativno malo. Je li to pokazatelj sekularizacije austrijskoga društva?
Nije. U Austriji općenito ne postoji snažna tradicija marširanja i uličnih demonstracija; u posljednjih 15 godina bila su samo dva ili tri okupljanja s više od 5000 ljudi. Ona su rijetka. U vrijeme koronakrize bilo ih je mnogo više. Protiv secliberalizacije pobačaja marširalo je 8000 ljudi 2017. godine. Sekularizacija se događa diljem Europe, no postoji i protukretanje povezano s imigracijom. Ne možemo govoriti samo o sekularizaciji Beča kada se ondje Turci, Kurdi i Čečeni sukobljavaju oko svojih religijskih tradicija.
Što je u današnjoj Europskoj uniji ostalo od njezinih kršćanskih utemeljitelja, od Schumana, Adenauera i De Gasperija?
Rekao bih da je od utemeljitelja Europske unije ostao kršćanski socijalni nauk, iako ga izrijekom ne spominju. Bioetičke i obiteljske teme nisu teme Europske unije, one pripadaju ingerenciji država članica. Schuman, Adenauer i De Gasperi danas ne bi prošli kao članovi Europske komisije, ne bi bili prihvatljivi, to se pokazalo na primjeru Rocca Butiglionea. Danas političar kršćanin mora biti vrhunski stručnjak i vrlo mudar. I mora djelovati »na dulji dah«, misliti dugoročno.
Dok u Europi mnogi strahuju od političkoga islama, u nedavne kanadske prosvjede protiv rodne ideologije u školama uključilo se mnogo muslimana. Trebaju li kršćani promatrati muslimane kao »one druge« ili kao saveznike kada se radi o vrijednosnim pitanjima?
Iz moga iskustva muslimani u Europi nisu aktivni u javnim medijima, komuniciraju isključivo međusobno, za razliku od Židova koji imaju snažnu tradiciju artikulacije svojih stajališta u javnosti. Poželjno je da se muslimani više angažiraju oko obiteljskih vrijednosti, pozdravio bih to. S obzirom na porast broja muslimana, možemo očekivati velike kulturne promjene u Europi; ne toliko u istočnoj Europi, koliko u Francuskoj i Njemačkoj, kao i u Italiji koja ima vrlo negativan demografski trend među domicilnim stanovništvom. Europska unija nije shvatila da je prešla granice interveniranja u nacionalne tradicije država članica. Kada bi se jednom ostvario scenarij francuskoga romanopisaca Michaela Huellebecqa, kada bi islamska koalicija došla na vlast u nekoj europskoj zemlji, Europska unija više ne bi mogla funkcionirati onako kako je to sada slučaj.
Velika većina europskih zemalja priznaje priziv savjesti kao temeljno ljudsko pravo, međutim, s obzirom na propobačajne i proeutanazijske kampanje, je li pravo na priziv savjesti u Europi ugroženo?
Jest. U nekim zemljama više, u nekima manje, i to ne samo individualno, nego i institucionalno; vlast ponegdje želi prisiliti katoličke bolnice da ponude sve što je legalno: pobačaj, eutanaziju, operaciju spola za maloljetne osobe. I ako liječnikvodstvo bolnice na to pristane, pojedini liječnici ili medicinsko osoblje nalazi se u vrlo tešku položaju. Švedska, primjerice, priznaje pravo na priziv savjesti, no četiri su medicinske sestre otpuštene jer nisu htjele sudjelovati u pobačaju. Svi biskupi, svećenici i laici trebaju govoriti o tom problemu. Postoje nevladine organizacije koje pružaju pravnu pomoć baš u takvim slučajevima poput Saveza za obranu slobode (ADF); treba ih angažirati.
Svaka politička stranka koja zastupa birače kršćane mora reći što misli o tom problemu, biračko tijelo mora se aktivno uključiti u raspravu. Mnogi birači glasuju iz puke simpatije prema nekomu kandidatu ili samo na temelju gospodarskih ideja neke stranke. Moramo imati svoje zastupnike u parlamentu i pozivati ih na odgovornost. U SAD-u birači mnogo više pozivaju na odgovornost svoje zastupnike, a u Austriji neki političari nisu uopće upoznati s tom temom. Svaki katolik mora odlučno reći »ne« neprihvatljivim praksama, mora odlučno reći: »Non posumus – To ne možemo i ne ćemo činiti.«
Biografija Martin Kugler rođen je 1. kolovoza 1962. u Beču. Studirao je političke znanosti u Beču i Grazu, gdje je 1991. doktorirao iz moderne povijesti. Kao istraživač boravio je na Institutu za društvenu i institucionalnu komunikaciju Sveučilišta sv. Križa u Rimu. Od 2010. predsjednik je nevladine organizacije Opservatorij za praćenje nesnošljivosti i diskriminacije kršćana u Europi (OIDAC Europe), a 2015. osnovao je tvrtku »Kairos Consulting« za savjetovanje neprofitnih organizacija, koju i danas vodi. Kao predavač i stručnjak za medije održao je niz predavanja o suvremenoj povijesti, odnosima s javnošću i vjerskim slobodama. Oženjen je i otac je četvero djece.
Marina Katinić Pleić
