Komunikacijski problemi
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 23 Prosinac 2023 10:05
Strateško komuniciranje korupcije je najdominantnije komuniciranje u nas. Društvena pošast korupcije komunicira se u nas gotovo svim komunikacijskim kanalima, različitim sadržajima i komunikacijskim tehnikama. Svaki dan, pa i sat u udarnim medijskim terminima mi viđamo osobe kojima je najvažnije svojstvo da su nečiji.
U Hrvatskom saboru pretprošli vikend održana je međunarodnu konferenciju pod nazivom “Hrvatska i svijet 2024. godine poslije pandemijske oluje”, u organizaciji Domovinskog pokreta. U samoj organizaciji je i čovjek s više gospodarskih pokušaja koji je bio priveden za vrijeme epidemije/pandemije jer se nije pridržavao odredaba Stožera civilne zaštite. Njega se u medijima povezuje i s otmicom u vezi iznuđivanja potpisa, kao i sa svojevremeno dominantnim političkim akterima. Ovo se događa u Hrvatskome saboru, zakonodavnom tijelu, mjestu koje možda najviše državu čini državom, društvo čini društvom, gdje se ozakonjuje narodna volja. Uz to, Republika Hrvatska je po svome političkome ustroju ili sustavu parlamentarna demokracija, a o simboličkoj razini da i ne govorimo.
U jeku smo infekcije hripavca, tek prije godinu i nešto dana bili smo u jeku epidemije ili pandemije na svjetskoj razini COVID-a 19. Procijepljenost klasičnim cjepivima sve je manja i kod djece, posebno na jugu gdje je u Dubrovačko-neretvanskoj županiji cijepljeno tek između 30 i 40 posto djece. Nije li još donedavno za upis u javni vrtić trebalo priložiti karton cijepljenja? Cijepljenje je bilo obavezno i u školi. No došlo do toga da je nestalo povjerenja u institucije.
Mi ne znamo ili ne želimo komunicirati nepobitne povijesne činjenice naših uspjeha, koje bi budile ponos. Kada smo ne temi cijepljenja, nekoliko godina prije nego što je poznati Edward Jenner 1796. godine izumio cjepivo (on se vodi kao prvi imunizator), iako se to i prije radilo, naš prvi hrvatski “vakcinolog” Ferdinand Hadvig učinio je to u Jastrebarskom 1791. godine i to besplatno. Radilo se o tome da se unosio sadržaj iz lakših oblika kravljih boginja na ljude na kožu ili na otvorenu ranu. Tako je nastao i izraz vakcina (vaccinus) od krava (vacca).
Podatci Eurobarometra iz proljeća ove godine (travanj - lipanj 2023.) pokazuju kako je povjerenje u institucije EU-a izrazilo 52 % građana Hrvatske, a povjerenje u Hrvatski sabor samo njih 26 %, te u hrvatsku Vladu 24 %. Prosjek za sve europske zemlje je sličan - 47 % EU građana ima povjerenja u EU institucije, a 33 % u svoje nacionalne parlamente i 32 % u nacionalne vlade. Čak 70 % građana u EU misli da je korupcija problem u njihovim državama, a u Hrvatskoj nas 96 %, lošiji od nas su jedino Španjolci s 97 %.
Kao da nam je država ili društvo postalo ukleti brod bez ikoga na njemu, bez vodstva. Ljeti u javnim zbivanjima imamo sezonu “kiselih krastavaca”, što ima i pozitivnih efekata jer smo turistička zemlja. Sada u ozračju opisanoga kao da smo o vremenu “sode kaustike” ili “varikine”, poslije tretiranja ovim sredstvima. Kao da je izgrižena svaka normalna misao, o znanstvenim istina da i ne govorimo. Kao oduzetost od bilo kakvoga intelektualnog, političkog ili društvenoga refleksa, u vrijeme ničega, pred eksploziju ničega ili točnije imploziju.
Nekim pojavama kao fizikalnim pojmovima ili definicijama odgovara okoliš bez ičega, kao npr. vakuum kod definiranja brzine svjetlosti. No za komunikaciju je potreban medij kojim se ta komunikacija širi, bilo da se radi o sirovom zvuku ili elektromagnetskomu spektru. Komunikaciju u obliku kakvom je danas razumijemo simboliziramo po Shannon-medijiWeaverovu modelu, komunikacijskim kanalom. U njemu može doći šumova koji otežavaju komunikaciju ili nema baš ničega, pa onda i ona teži nuli.
Za državu, društvo, instituciju ili organizaciju u ovome informacijskome dobu najbolja je opcija komunikacije strateška komunikacija. Taj oblik komunikacije najbolje opisuje glazba koju stvara orkestar. Svirka pojedinih instrumenata može djelovati neugodno, dok pod vodstvom dirigenata orkestar svirkom svojih partitura može stvoriti sjajnu glazbu. Instrumenti su tu komunikacijski kanali, partiture komunikacijski plan, a na državnoj razini dirigent je Vlada.
Za Hrvatsku je karakteristična i jedna dijagnoza kao akomunikativnost kao klijenutost ili slabost u komunikaciji, posebno u strateškoj komunikaciji. U strateškom komuniciranju najpogodnijim kanalima, i optimalnim tehnikama komuniciraju se sadržaji. Tu imamo izostanak punog opsega glasnogovorničke funkcije koji je tek nakon nekoliko godina došao od faze probnoga rada do faze stažiranja. Ovdje se bespotrebno eksperimentiralo i sa savjetnikom Vlade (predsjednika Vlade) za stratešku komunikaciju, umjesto da je on kao vrsni komunikacijski stručnjak korišten kao koordinator strateške komunikacije. Ovo se može potkrijepiti činjenicom kako u Vladi djelatnika ili stručnjaka za Banski dvoridodnose s javnošću ili javnostima ima gotovo stotinu. Svako malo netko se žali na lažne vijesti, koje su samo simptom akomunikativnosti. Upravo strateško komuniciranje daje imunitet protiv lažnih i pogrješnih vijesti.
Državi, Vladi ili hrvatskome društvu nedostaju organizirane sposobnosti za strateško komuniciranje. To može biti specijalizirana informacijska/informativna agencija s mogućnošću istraživanja informacijskih očekivanja javnosti; informacijski/informativni ured Vlade; koordinacija informacijskih/ informativnih sposobnosti ministarstava Vlade RH, te na kraju savjetnici za stratešku komunikaciji u javnim medijima, koji bi bili najbitniji za javne medije. Prije svega toga potrebna je izrada “Nacionalne informacijske strategije”, što su još prije dosta vremena preporučivali komunikacijski stručnjaci.
Ovdje se ne radi o nekakvom zagovaranju propagande ili cenzure. No mi imamo izrazito neuređeni medijski sustav ili scenu s interesno politiziranom sindikatima sličnom samoregulacijom, i nesveobuhvatnu koregulaciju. Transparentnost vlasništva koncentracije medija po svim parametrima, bilo horizontalne, ili vertikalne koncentracije također nije jasno normirana. Država, točnije Vlada, pokušava tu uvesti nekakav sustav, regulaciju u naš poluotvoreni medijski sustav kroz promjenu imena Ministarstva kulture u Ministarstvo kulture i medija. U ovome Ministarstvu tako imamo popunjenu dužnicima Upravu za medije i razvoj kulturnih i kreativnih industrija, pa kao nižu organizacijsku cjelinu Sektor za medije u kojemu je Služba za razvoj medijskih politika i normativne poslove u medijima koja nema ni voditelja/ljicu ni tajnicu, ali zato je ustrojena Služba za web i Culturenet.
Novinari i u javnim medijima kao da nemaju minimum medijskog iskustva, znanja ni kulture. Tako na prosvjedu svinjogojaca snimatelj po naputku novinara snima čovjeka od oko tridesetak godina u maskirnoj odori i nestandardnim borbenim prslukom, i daje mu da govori, a urednik to pušta u eter u HRT-ovu 2. Dnevniku. Nikome nije palo na “pamet” kako osoba tih godina ako ima odoru, najvjerojatnije je djelatna vojna osoba i da ako to i jest, treba dddopuštenje za javni nastup. Ako dotični nije vojnik, onda je kao takav informacijski sumnjiv i ne bi ga trebalo javno prikazivati i puštati u eter.
U drugom primjeru novinarka razgovara s regionalnom pjevačicom, a ova joj u eteru govori o svojim proizvodima, tj. čarapama protiv celulita. Onda je HRT reagirao kako nikome nije bila namjera reklamiranja intervjuirane pjevačice. Sve započeto nemušto, nekim gledateljima je smetalo. Ta, kao, isprika zapravo ruganje javnosti i nereakcija novinarske scene, novinarskih samoregulacijskih tijela izražena je u tolikim količinama da se ne može shvatiti kao puko neznanje. Nerazlikovanje uredničkoga od oglašivačkog sadržaja jest profesionalni grijeh.
Na obljetnicu godišnjice smrti prvoga hrvatskoga Predsjednika u glavnome Dnevniku opet javne televizije u najgledanijem terminu, prilog godišnjici njegove smrti bio je u 25. minuti. I to nije sve, Premijer se prije toga na njegovu grobu pojavljivao dva puta, prvi puta o puštanju naših izgrednika iz Grčke, drugi puta o nabavi polovnih borbenih vozila Bradley. Tek treće pojavljivanje premijera s groba prvoga hrvatskoga predsjednika bilo je o obljetnici njegove smrti. Urednik je učinio barem tri štete, jednu prema pijetetu obitelji, ponosu i sjećanju hrvatskih ljudi, dok je treća učinjena premijeru, znao on to ili ne.
U pandemiji/epidemiji došlo je do svojevrsnoga političkog paradoksa ili ideološkog procjepa, što nam pruža elemente za razumijevanje nekih političkih aktera i danas, na temama suzbijanja zaraze, testiranja, epidemioloških mjera i napose cijepljenja. Tako se kod političkih aktera konzervativnog spektra, kojima su nacija i kolektiv u “tvorničkim postavkama”, dogodilo da je jedan politički akter rekao kako ima pravo na virus, dok je jedna zastupnica slične orijentacije rekla “znalački” kako bi bilo bolje da se testiranje radi s već istisnutom slinom, poslije je slično izrekao i predsjednik, što su stručnjaci odmah opovrgnuli. Tako su na ovoj temi konzervativci preskočili svugdje njima svojstvenu “mehaničku” solidarnost, također i “organsku” solidarnost modernista vezaniju za lijevi politički spektar, i “uskočili” u libertarijanski izostanak solidarnosti.
Može se reći kako poslije Kolone sjećanja Domovinski pokret hoće dobiti pojačanu javnu potporu, ali za ovo profaniranje Sabora s velikom izvjesnošću možemo reći kako neće. Hrvatska “šutnja” je ovaj put, unatoč državnosti, i multimedijska, tj. višekanalna, tj. prečesto imamo i vakuum u komunikacijskim kanalima, te je kao takva iznimno opasna i djeluje destabilizirajuće u regiji.
Broj koncerata 2-3-5, od istoka regije do zapada, samo je posljedica nekomuniciranja naših ideala i vrijednosti. Nekada je Hrvatska izvozila svoje kreativne proizvode u svoju bližu okolinu, a i dalje. Glazbeni festivali u Zagrebu, Splitu i Opatiji bili su rasadnici i mjerila glazbenoga ukusa, i ne samo u Hrvatskoj. Naš vrsni komunikacijski stručnjak profesor Božo Skoko jednostavno zaključuje kako kreativna djelatnost ne smije biti prepuštena sama sebi. Tu on navodi primjer Južne Koreje, gdje država već neko vrijeme pomaže kreativne djelatnosti, pa kao rezultate imamo pojam glazbenoga K-popa, a tu je i Oscarom nagrađeni film “Parazit”. Tako pametne države kreiraju svoju meku moć, što kultura svakako i jest.
Nikako se ne može racionalno objasniti kako mnoge sjajne priče iz Hrvatske, o Hrvatima ili hrvatskim građanima ne nalaze put do naših udžbenika. Priča o Zrinu, rodnom mjestu Nikole Šubića Zrinjskog ne ulazi u hrvatske udžbenike, ni kao mjesto nacionalnoga sjećanja na slavne figure Zrinskih i herojske obrane od Turaka te ponovno njegovo oslobađanje i kao “prazno” mjesto potisnutoga i zabranjenoga sjećanja na traumatične događaje iz Drugoga svjetskog rata. Naime, 1943. partizani i četnici pobili su tada gotovo tri stotine ljudi. Poslije rata 1946. godine, Kotarski sud u Dvoru na Uni donio je presudu kojom je ozakonjen zločin etničkog čišćenja Zrina, oduzimanjem pokretne i nepokretne imovine.
Hrvatska je financirala film “15 minuta – Masakr u Dvoru” i to u iznosu od tada 250 000 kuna. Riječ je o filmu u kojemu se “pojašnjava tko je pobio 9 invalida tijelom “Oluje”. Svjedok je bio general Mile Novaković optužen za ratne zločine, za miniranje brane Peruča, granatiranje Šibenika i dr. On u tom filmu lakonski zaključuje kako bi takvo što mogli učiniti samo Hrvati. “Naš” film otkupila je većina europskih zemalja, šireći priču o Hrvatima ubojicama i koljačima i to našim novcem.
Jedna priča koja bi mogla buditi nacionalni ponos, nedavno je opisana je u proširenom izdanje knjige Petra Kuničića iz 1893. godine "Hrvati na ledenom moru". Godine 1872. brod Admiral Tegetthoff s 24 člana posade, od kojih je 12 bilo Hrvata, posebno cijenjeni u Carevini nakon Viške bitke, krenuo je na istraživanje sjevernih prostranstava. Posada je s njega odlazila u istraživanja i pronašla novi arhipelag koji je nazvan Zemlja Franje Josipa, koju je prvi ugledao glavar družine “noštromo”, Petar Lusina iz Cresa. Nakon dva i pol mjeseca brod je okovan ledom, a kada su otkrivena oštećenja na brodu posada ga je ostavila u ledu i tri mjeseca pješačila i vukla čamce, da bi ih iz čamaca spasio ruski brod. Po povratku, članovi posade dočekani kao heroji zaslužni za jedno od najvećih pomorskih dostignuća Austro-Ugarske. U svim državama koje su imale sudionike u ekspediciji, o ovome se uči u školama, naravno osim u Hrvatskoj. Kažu kako Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja u gradu Rijeci ni ne spominje arktičku ekspediciju. Kako je to moguće?
Rekao bi sada netko kako u nas uopće nema strateškoga komuniciranja, no ovaj put na žalost nije tako. Strateško komuniciranje korupcije je najdominantnije komuniciranje u nas. Društvena pošast korupcije komunicira se u nas gotovo svim komunikacijskim kanalima, različitim sadržajima i komunikacijskim tehnikama. Svaki dan, pa i sat u udarnim medijskim terminima mi viđamo osobe kojima je najvažnije svojstvo da su nečiji. Čak je prva komunikacijska uloga u državi dodijeljena mlađahnome sinu, tada bez ikakvoga komunikacijskog iskustva. Premijer, koliko god bio obrazovan i elokventan, ne može i ne smije biti sam svoj glasnogovornik. Suprotno od krvotoka, prazni komunikacijski kanali ubrzo su obloženi plakom ili informacijskim smećem, gdje tako afere snažno odzvanjaju jedna za drugom.
Jednako kao što su Njemačka i Švedska nazivanjem migranata ili izbjeglica koji su dolazili “čisti” od isprava, “tražiteljima azila” dobile probleme i sada imaju društvene poremećaje i prave ratove na ulicama. Tako i hrvatske vlasti ne komunicirajući naše vrijednosti i ideale, kao npr. veličanstveni ideal slobode ili kada je u udžbenicima povijesti prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman najčešće na slikama sa Slobodanom Miloševićem. Kada su slike pobjedničke vojske zajedno sa zbjegom, a ne tenkovi s tenkovima, zbjeg sa zbjegom komparativno. To nas sve pretvara kao politički narod u “fukaru”. Tomu je pridonijela i doprinosi “naša” diplomacija i svi problemi oko nje, stvarajući u najmanju ruku odioznost prema Hrvatskoj oblikujući nam naš narativ “vucibatina”, koji zaslužuju batine u svim prilikama i svim sredstvima.
