Skandalozno provociranje Hrvata: Hamas i četnici mogu, Herceg Bosna ne može!
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 24 Prosinac 2023 09:00
Javnosti je odnedavno poznat sadržaj dopisa od 1. prosinca 2023. godine koji po nalogu Tužiteljstva Bosne i Hercegovine, a uime Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA), potpisuje ravnatelj Darko Ćulum, sa zahtjevom da se dostave podaci o tomu tko je sve potkraj listopada tijekom obilježavanja Molitvenog dana za domovinu na Bobovcu pjevao pjesmu “Lijepa li si”
i to zbog toga što se u njoj spominju riječi “Herceg Bosna”, piše Ivica Šarac, Hrvatski dokumentacijski centar Domovinskog rata u BiH/Večernji list BiH.
Za ovakve ili slične mjere istražnih radnji u cilju kaznenog progona ljudi zbog izgovorene (ili otpjevane) riječi znamo iz vremena jednopartijskog režima u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji i onodobne primjene čl. 133. Kaznenog zakona, a neki krugovi u bosanskohercegovačkim istražnim i pravosudnim tijelima, kako izgleda, trude se reaktivirati “verbalni delikt” i selektivno ga primjenjivati nad pripadnicima samo jedne nacionalne zajednice u BiH, a koja je, poput bivše SFRJ, složena višenacionalna država s vrlo osjetljivim međunacionalnim odnosima.
Slučajno ili ne, zahtjev za poduzimanje istražnih radnji zbog korištenja pojmova i simbola jednoga od triju konstitutivnih naroda u BiH dospijeva u javnost nakon što je predsjednik Republike Srpske u jednoj svojoj izjavi smjestio hrvatski narod u kategoriju nacionalnih manjina. Da apsurd bude veći, danas se u BiH može otvoreno izražavati podrška jednoj zloglasnoj terorističkoj organizaciji (kao što je Hamas) i čak joj javno nuditi vlastite usluge, mogu se, isto tako, bez ikakva zazora pjevati četničke pjesme i isticati četnička ikonografija, bez bojazni da će SIPA i njezin ravnatelj uopće reagirati, ali je zato sumnjiva i opasna pjesma u kojoj se spominje Herceg Bosna.
Pokušaj kriminalizacije jedne benigne hrvatske domoljubne pjesme koja kroz stih “jedna duša, a nas dvoje” pjeva o kolektivno-identitetskoj (nacionalnoj i kulturnoj) povezanosti Hrvata s obiju strana granice (ili riječima pjesnika Veselka Koromana: “Moja domovina je podijeljena u dvije države!”), zapravo je u funkciji sustavnog demoniziranja i pojma i ljudi iz nekadašnjeg pravno-političkog provizorija Herceg Bosne, što za krajnji cilj ima opravdanje počinjenih zločina druge strane.
Naime, do javnosti sve češće dopiru informacije i podaci o razmjerima zločina u izvedbi Armije BiH i nemoguće ih je više tretirati kao “incidente” jer je jasno da je iza zločina takvih razmjera (podsjetimo da su samo u središnjoj Bosni postrojbe Armije BiH prognale 153 tisuće Hrvata te ubile 1700 civila i zarobljenih pripadnika HVO-a) morao stajati jedan dobro organiziran i sustavno razrađen plan uklanjanja tolikoga broja pripadnika hrvatske nacionalne zajednice iz nekih dijelova BiH. Budući da je ove zločine nemoguće više ignorirati, nastoji ih se opravdati proizvodnjom dojma o kolektivnoj krivnji Hrvata Herceg Bosne kroz presudu šestorici njezinih dužnosnika na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju.
Kolektivna stigmatizacija Hrvata iz političkog okvira nekadašnje Herceg Bosne nužno vodi njihovoj dehumanizaciji, a time i legitimiranju zločina nad njima, pa smo tako, nažalost, nedavno mogli čitati morbidne komentare (o “malim ustašama”) kojima se na monstruozan način opravdava smrt osmero djece u Vitezu u lipnju 1993. Inzistiranje na tome da se napokon po zapovjednoj odgovornosti procesuiraju i zločini pripadnika Armije BiH nad Hrvatima, nipošto ne znači opravdanje počinjenih zločina pripadnika HVO-a nad Bošnjacima.
Herceg Bosna je nastala mnogo prije izbijanja muslimansko-hrvatskog rata, i to u okolnostima napada JNA i srpskih snaga na područja naseljena Hrvatima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Podsjetimo da je odluka o osnivanju Hrvatske zajednice Herceg Bosne od 18. studenoga 1991. kao osnivački akt lokalne samouprave ratom ugroženih općina bila u skladu s Ustavom Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, odnosno da je svrha ovakvog udruživanja općina bila obrana u nastalim ratnim okolnostima, i to u uvjetima nefunkcioniranja sustava vlasti tadašnje federalne jedinice Bosne i Hercegovine u procesu raspada SFRJ. U odluci je istaknuto da će Hrvatska zajednica Herceg Bosna “poštovati demokratski izabranu vlast Republike Bosne i Hercegovine sve dok postoji državna neovisnost Bosne i Hercegovine u odnosu na bivšu ili svaku drugu Jugoslaviju”.
U javnosti se premalo pozornosti posvećuje kontekstu njezina nastanka. Dovoljno je samo povezati nekoliko krupnijih događaja – recimo od 1. listopada do 18. studenoga 1991., znači od stradanja Ravnoga i sela s hrvatskim stanovništvom u Popovu polju (1. listopada) ili napada JNA na selo Kruševo kod Mostara (26. listopada), preko poruke iz Sarajeva od 6. listopada da “to nije naš rat” pa do 18. studenoga i upravo toga dana slomljenoga otpora izmrcvarenog i razrušenog Vukovara, masakriranih Škabrnje i Nadina, bombardiranih Zadra, Siska i Dubrovnika – da bi se na ispravan način shvatio kontekst u kojemu je ili zbog kojega je uopće proglašena Hrvatska zajednica Herceg Bosna.
Javnost pogotovo nije upoznata s objavljenim historiografskim radovima u kojima se pokazuje da su u travnju 1992. hrvatske snage, braneći prostor na tri strategijske točke (obrana Livna i jugozapadne Bosne, potom kod prijevoja Stolovi radi izlaza na Neretvu te obrana iznimno važne točke kod Gornjih Koliba radi izlaza na Savu kod Bosanskog Broda), spriječile prodor JNA i srpskih snaga na te tri ključne točke i time posredno omogućile i opstanak BiH. Da su se u to vrijeme jedino Hrvati organizirano branili u BiH, još je ranije u svojoj knjizi ustvrdio i tadašnji njemački diplomat Michael Libal, navodeći da su u to vrijeme Muslimani (danas Bošnjaci) “bili praktički bespomoćni i tijekom prvih mjeseci sukoba, da bi se oduprli srpskom napredovanju, uglavnom su ovisili o naporima hrvatskih snaga.
Da nije bilo otpora hrvatskih snaga (kojima je nesumnjivo pomagala Vlada u Zagrebu), Srbi bi vjerojatno uspjeli uništiti Muslimane kao glavnu kulturnu i političku zajednicu u Bosni i Hercegovini”. Također je i veleposlanik Herbert Okun (koji je inače svjedočio za potrebe Tužiteljstva na Haaškom sudu) potvrdio da je tijekom tih nekoliko presudnih mjeseci upravo vojna organiziranost Hrvata (kroz strukture Herceg Bosne) posredno omogućila i opstanak BiH. Opisujući prilike u kasnu jesen 1991., Okun je kazao sljedeće: “Izetbegović mi je na sastanku u Sarajevu u prosincu 1991. godine rekao da će zatražiti od JNA da napusti BiH, a ja sam ga pitao: ‘Gdje je vaša vojska, tko će braniti zemlju ako vas ne poslušaju’. Brzo sam shvatio da su se u Bosni i Hercegovini jedino Hrvati organizirano borili i obranili je od pada, što često prešućuju mediji, ali i političari”. Žalosno je što njegova ocjena o političko-medijskom prešućivanju nekih važnih činjenica iz rata još uvijek nije opovrgnuta.
Za kraj podsjetimo one koji bi zabranjivali Herceg Bosnu da je taj pojam nastao daleko prije ratnog konteksta 1990-ih. Pa što bismo onda sa sljedećim stihovima koji su stariji i od SR BiH i SFRJ i čl. 133. njezina Kaznenog zakona:
“Herceg Bosno, majko moja mila,
Sliko raja, slavo srca moga!
Ponizno se moja klanja vila
Pred podnožjem veličanstva Tvoga.”
Inače, autor je pjesnik iz Posavine, Musa Ćazim Ćatić (1878. – 1915.). •
Ivica Šarac, Hrvatski dokumentacijski centar Domovinskog rata u BiH/Večernji list BiH.
