Jorge Bergoglio, blagoslov homoseksualaca i Drugi vatikanski koncil
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 02 Siječanj 2024 18:03
Vrhunac Bergoglijeve smjelosti i pobune protiv Boga, Božjih zakona i prirodnog morala jest da je ovaj zločin blagoslovljen lažnom legalizacijom crkve
Jorge Bergoglio javno se pobunio protiv Boga i protiv Crkve. On zauzima najvišu poziciju i terorizira cijelu Crkvu. Uvjerljivo se predstavlja kao predstavnik Isusa Krista, iako se javno posvetio Sotoni u Kanadi. On krši Božje zakone, a grijeh sodomije, koji je jedan od grijeha koji vape do neba, a Sveto pismo to naziva grozotom i upozorava na nju pod prijetnjom privremene (2Pt 2,6) kao i vječne vatre (Judina 7), on ga čak ne smatra zlom.
Štoviše, on promiče nešto što nikada u povijesti nije prihvaćeno, čak ni u poganskim narodima, ni u kanibalima, naime da bi se grješna kohabitacija dvojice sodomista smatrala brakom i da bi im djeca bila ukradena za takozvano posvajanje. Vrhunac Bergogliove smjelosti i pobune protiv Boga, Božjih zakona i prirodnog morala jest da je ovaj zločin blagoslovljen lažnom legalizacijom crkve.
Pod prijetnjom zbrinjavanja biskupa i prestanka pravih i vjernih pastira, on će promicati ovaj zločin koji vapi u nebo kao preduvjet za postojanje neke vrste novog antichurcha. Ne će biti mjesta ni pravoslavnom biskupu, ni pravoslavnom svećeniku, ni pravoslavnom vjerniku. Ovaj prijelaz u Novo doba, u sotoninu sinagogu, već je u tijeku, a glava mu je Jorge Bergoglio, koji se već posvetio Sotoni. Sve radi lukavo, podmuklo i u fazama. Međutim, najveća tragedija je što te zločine prihvaćaju katolički biskupi, svećenici i vjernici. Ne mogu se pomaknuti i suprotstaviti ovom uljezu i duhovnom ubojici! Ovo je najveća tragedija! Bog je dopustio da se kroz tu osobu objavi pravo stanje duhovne truleži, koje je napredovalo od 2. vatikanskog koncila. Sabor je pripremio put prema sadašnjem stanju unutar Crkve.
Stoga, da bismo činili istinsku pokoru pred Bogom, moramo biti jasni u pogledu osnovnih istina vjere, koje su preduvjet našeg spasenja i koje se ne mogu ni relativizirati ni dovesti u pitanje. Moramo se vratiti u vrijeme kada je počelo duhovno trovanje Crkve. To trovanje zvano modernizam dogodilo se na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Bog je uspostavio svetog papu Pija X., koji je zauzeo radikalan stav protiv modernizma. Čak polovica profesora i polovica studenata sjemeništa morali su biti izbačeni. Svetac na Svetoj Stolici uspio je zaustaviti infekciju. Duhovno buđenje započelo je kroz odanost Presvetom Srcu Isusovu. Prvog petka uvedene su Fatimske prve subote i drugi pastoralni elementi, što je dovelo do istinskog pokajanja i istinskog unutarnjeg života s Bogom. Istodobno se širila predanost Kristu Kralju. Čak su i djeca umirala kao mučenici u Meksiku. Prije nego što su umrli, zavapili su: “Viva Cristo Rey!”
Učitelj povijesti, Angelo Roncalli, kojeg su masoni kasnije instalirali kao papu Ivana XXIII., izbjegao je kaznu za modernizam. Sazvao je Vijeće i postavio skrivene moderniste kao svoje moderatore. Pavao VI. nastavio je svoj program i odobrio pogrešno Vijeće. Vrhovni autoritet je zloupotrijebljen. Oba ova papa posthumno su izopćena jer su otvorili vrata krivovjerjima i duhu svijeta, čije plodove danas žanjemo. Bergoglio danas upotpunjuje slogan Vijeća – aggiornamento sa svijetom – odobravajući blagoslov grešne kohabitacije sodomita.
Vijeće je izdalo i deklaraciju Nostra Aetate o poštovanju drugih religija, odnosno poganskih kultova i njihovih demona
Ova gesta otpadnika potpuno je iskrivila javno mnijenje u Crkvi, kao da je put spasenja, povezan s Kristovom otkupiteljskom žrtvom, jednak poganskim kultovima koji štuju demone. Misija je de facto ukinuta. Počelo se pogrdno nazivati prozelitizam i zločin takozvane inkulturalizacije. S druge strane, vrata su otvorena anti-misiji hinduizma i budizma kroz jogu, borilačke vještine, orijentalnu meditaciju, prakse povezane s yinom i yangom, kineske horoskope, feng shui, akupunkturu i fascinaciju orijentalnom pseudo-duhovnošću. Sve je to zarazilo razmišljanje katolika. Nije bilo moguće suprotstaviti mu se, jer bi to bila pobuna protiv Vatikanskog koncila II, protiv Pape i protiv poštovanja drugih religija. Ovo je zločin Vatikanskog vijeća II.
Štoviše, nije bilo dopušteno ukazivati na pravu jezgru poganstva ili govoriti o grijehu protiv prve zapovijedi u odnosu na poganske prakse povezane s praznovjerjem, ezoterikom, okultizmom, različitim oblicima magije i proricanja, kao i homeopatijom, koja također ima magiju i proricanje u korijenu. Samostani su bili opustošeni orijentalnim meditacijama i praksama, istiskujući istinsku kršćansku duhovnost. Svaki apologet koji upozorava na opasnost bio bi odmah ukinut od strane crkvenih vlasti. Takva promjena u razmišljanju dogodila se nakon Vatikana II. Isprika je uništena kao prava misija.
Bergoglio je dovršio otpadništvo Vatikana II zajedno s amazonskim vješticama i čarobnjacima u Vatikanskim vrtovima. Nakon toga ustoličio je demona Pachamama u glavnoj bazilici Crkve. Vrhunac je njegova predanost Sotoni u Kanadi.
Umjesto da koristi teološki jezik s jasnim definicijama, 2. vatikanski koncil uveo je dvosmislene izraze, otvarajući tako vrata duhu hereze. Bergoglio kruni ovaj sočan vjerski jezik na uzoran način. Istina je relativizirana, tako da se više ne razlučuje između dobra i zla.
Odmah nakon Vijeća otvorena su vrata povijesno-kritičkoj metodi teologije na svim sveučilištima. Ortodoksni profesori bili su označeni kao konzervativci, fundamentalisti, neprijatelji Crkve i napretka, te su otpušteni. Mantra Nostra Aetate i Secundum Vaticanum skandirana je u svim teološkim disciplinama.
Što se tiče liturgije, to se, naravno, odrazilo na okretanje oltara prema narodu i svećeniku dalje od središta, šatora. Bio je to čin zamjene teocentrizma homocentrizmom. Tradicionalnu duhovnost od koje su cijeli naraštaji živjeli gotovo dva tisućljeća bio je poremećen duhom aggiornamenta.
To je plod Vatikana II., koji sada zrelost dovodi arh-heretik Jorge Bergoglio.
Idol Vatikana II duboko je ukorijenjen u današnje svećenstvo i episkopat. Do sada nije bilo moguće ukazati ni na zločine 2. vatikanskog koncila ni na duh otpadništva, iako je odgovoran za trenutno stanje masovnog otpadništva od Isusa Krista. Međutim, ako Vatikan II ne nazovemo heretičkim, ne može biti duhovne obnove. Razumijemo da mnogi iskreni hijerarhiji, koji imaju u srcu obnovu Crkve, navode dokumente Vatikana II kako bi osudili Bergoglia za njegove duhovne zločine. Ipak, moramo biti svjesni dvostranosti ove metode.
Ako vijeće nazivamo autoritetom, automatski ga ne možemo nazvati heretikom i time zatvaramo vrata svakom oživljavanju. Treba znati da su elementi pravovjerja bili uključeni u dokumente Vatikana II kako bi ih moderatori Vijeća koristili kao štit i promicali skrivene krivovjerja. Čak i oni koji imaju isti duh kao Bergoglio apeliraju na Vijeće i Ivana Pavla II. Tvrde da su pravi tumači i provoditelji duha Vatikana II. U tome ima gorke istine. Moramo biti svjesni toga. Duh Vatikana II otvorio je vrata modernizmu i sinkretizmu. To je paraliziralo istinsku apologetiku i istinsku misiju. S druge strane, to je utrlo put potpunom liberalizmu i laksizmu. Bergoglio ga upotpunjuje sotonizmom i javnim otpadništvom od Krista i njegovih naučavanja. Stoga se 2. vatikanski koncil mora nazvati onim što je bio i što jest: heretičkim saborom.
Ako se želi dogoditi duhovno buđenje, Crkva mora prihvatiti realnost da je kanonizacija takozvanog svetog Ivana XXIII., takozvanog svetog Pavla VI. i takozvanog svetog Ivana Pavla II., koje je odredio arherotički Bergoglio, nevažeća iz dva razloga. Prvo, sva djela heretika nemaju silu, a drugo, dotične osobe počinile su zločin protiv Crkve otvaranjem vrata heretičkoj struji. Ti su pape bili dužni čuvati istine vjere i morala i čuvati Duha Božjega. Njihova je dužnost bila boriti se protiv duha krivovjerja i duha svijeta. Zanemarili su tu svoju primarnu dužnost i bili su krivi za metastaze koje su se širile cijelom Crkvom. Štoviše, učinili su upravo suprotno, naime podržavali i blagoslivljali metastaze. Otvorili su vrata heterodox povijesno-kritičkoj metodi na katoličkim sveučilištima i teološkim fakultetima. Zalagali su se za heretičku deklaraciju Nostra Aetate i takozvani međureligijski dijalog. Na taj su način zapravo uzrokovali sustavno infiltriranje Crkve duhom poganstva. To su zločini za koje su odgovorna ova tri koncilska i postkoncilska pape.
Mnogo je više razloga zašto Crkva ni u kojem slučaju te osobe ne može štovati kao heroje vjere koji brane Crkvu, bore se za Crkvu i spremni su riskirati svoj život radi nje. Učinili su upravo suprotno, pa moraju biti posthumno ekskomunicirani baš kao što je papa Honorije I. bio ekskomuniciran jer je šutio o krivovjerju monoteletizma.
Tragedija je u tome što Benedikt XVI., iako zagovornik pravovjerja, nije odolijevao psihološkom pritisku pod sloganom santo subito i blaženim Ivanom Pavlom II. Time je posvetio zločin Asiškog čina otpadništva iz 1986. godine.
Duhovna shizofrenija
Pokajati se znači nazvati istinu istinom, herezom herezom, a heretikom heretikom. Ako biskupi i svećenici nastave živjeti u duhovnoj shizofreniji, nesposobni nazvati stvari pravim imenima, postat će žrtve, a time i suučesnici u masovnom pokopu Katoličke crkve. Ubuduće će ih nazivati grobarima Crkve, Kristovim kriminalcima i izdajnicima.
Danas su svaki biskup i svaki svećenik dužni zauzeti se za našeg Gospodina Isusa Krista baš kao i mučenici, osobito u prva tri stoljeća. Bili su spremni žrtvovati svoje živote i proći kroz najokrutnije mučenje. Neka krv mučenika teče našim venama. Neka postoje novi heroji vjere koji će ustati protiv najvećeg kriminalca i krvnika Katoličke crkve, pseudo-pape Jorgea Bergoglia. Javno se posvetio Sotoni na provokativan način. Stoga, od trenutka njegove izjave o blagoslovu sodomita, više nije moguće spomenuti jedinstvo s ovim velikim heretikom Franjom Bergogliom na misi. Ako bilo koji svećenik ili biskup to učini, oni na sebe sruše Božje prokletstvo, duhovnu sljepoću i potpunu paralizu, nemogućnost da se zauzmu za istinu i za Krista. Oni su na silaznom putu prema vječnom uništenju.
Što se tiče vjernika, oni bi trebali upozoriti svog svećenika da prestane izgovarati ime arh-heretika na svetoj misi. Ako odbije, vjernici više ne bi trebali prisustvovati takvoj misi. Nedjeljna obveza može se u tom slučaju ispuniti molitvama, pjesmama i čitanjem iz Svetog pisma. Ne prisustvujući misi koja se slavi u jedinstvu s velikim heretikom posvećenim Sotoni, vjernici ne samo da ne čine grijeh, već se štite od kletve srušene ovom misom.
Dragi biskupi, svećenici i vjernici, nalazimo se u povijesnom trenutku kada vam treba dati jasnu riječ vodstva: moramo ostati vjerni Kristu! Uvjet vjernosti Kristu je odreći se pokornosti osobi koja zauzima papinu službu i koja je istodobno posvećena Sotoni. 2. vatikanski koncil mora se zvati onim što je bio i jest, odnosno heretičkim saborom.
Krist pobjeđuje! Krist vlada! Krist zapovijeda! (bcp)
hrvatski-fokus.hr
