Afera Zambija: Koja su pitanja nakon više od godinu dana ostala otvorena?
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 21 Siječanj 2024 16:05
Afera Zambija nije tipična hrvatska afera: nisu je otvorili glavni mediji nego sami građani. Koja pitanja je ona ostavila neodgovorenima?
Prije nešto više od godinu dana, uhićenje 8 hrvatskih državljana u Zambiji otvorilo je jednu od zacijelo najvećih afera – po nekima upravo najveću – u Hrvatskoj od ostvarenja samostalnosti, a koju se danas kolokvijalno naziva afera Zambija.
Je li afera Zambija zaključena?
Podsjetimo, četiri hrvatska para, od kojih je jedan bio istospolni, uhićena su 07. prosinca 2022. na aerodromu Simon Mwansa Kapwepwe u Ndoli pod sumnjom na trgovinu djecom. Parovi su pokušali napustiti Zambiju s djecom porijeklom iz DR Konga, koju su na tada, kao i sada, nejasan način uspjeli posvojiti i pribaviti im hrvatske putovnice.
Afera Zambija: Osmero Hrvata optuženo za pokušaj trgovanja djecom
Tekst se nastavlja ispod oglasa
To je bio početak sudske drame koja je na koncu svoju afričku epizodu završila 01. lipnja 2023. oslobađajućom presudom suda u Ndoli, zbog nedostatka dokaza. Parovi su se s djecom vratili u Hrvatsku i stvar je polako počela padati u zaborav.
Međutim, je li doista tako, odnosno: je li afera Zambija doista zaključena, barem kad su posrijedi pitanja koja je ona otvorila?
U nastavku ćemo pokazati da to nije slučaj.
Otvorena pitanja
Kako su ta pitanja toliko brojna, da nemamo prostora detaljno obraditi svako pojedino od njih, na neka ćemo se ovdje usredotočiti, a neka ćemo samo navesti u osnovnim crtama.
Jedno od tih pitanja, koje pak za sobom povlači cijeli niz drugih, jest:
Kako je moguće legalno posvojiti djecu iz države u kojoj stranci ne mogu legalno posvojiti djecu?
Pitanje je to od kojeg je počeo i istraživački tim Jutarnjeg lista, koji je od 17. do 23. lipnja 2023. objavio feljton u 6 nastavaka u kojem je ponajmanje pravni aspekt afere – odnosno skandal hrvatskog sudstva koji je ona razotkrila – potanko izložen. Primijetimo unaprijed kako je feljton objavljen nakon oslobađajuće presude, kada je Vlada praktički cijelu priču označila kao, manje-više, međunarodni nesporazum. U tom je smislu zanimljivo i to što je do tad Jutarnji list, kao i svi glavni mediji u Hrvatskoj, aferu ili ignorirao ili, kad je to jednom postalo nemoguće, nastojao upravo unaprijed podržati takav zaključak kakav su samo par dana prije objave prvog dijela feljtona donijeli predstavnici Vlade.
Jutarnji list ‘okreće kaput’ i razotkriva sve o lancu posvajanja iz Konga u Hrvatsku: Što stoji iza toga?
Zašto je tomu tako, samo je još jedno pitanje koje je afera Zambija otvorila.
Uloga Općinskog suda u Zlataru
U svakom slučaju, danas posjedujemo odgovor na pitanje: na koji su način pojedini hrvatski sudovi, navlastito Općinski sud u Zlataru, legalizirali navodne odluke kongoanskih sudova o posvojenju djece?
Samo na sudu u Zlataru potvrđena 23 posvojenja djece iz Konga; za koliko je slučajeva taj sud uopće bio nadležan?
Autorice feljtona, Željka Godeč i Slavica Lukić uspjele su dobiti ono što nitko prije njih za vrijeme trajanja ove afere nije uspio dobiti: 54 rješenja o posvojenju djece, prikupljena s raznih općinskih sudova, od kojih se 50 odnosilo na djecu posvojenu iz Konga.
Pribilježimo samo uz to kako je Narod.hr opetovano bio tražio sudsku dokumentaciju, ali nije se dobilo ništa. Odjednom, nakon što je afera u očima vlasti stavljena ad acta, pokazalo se kako je Jutarnji list najmanje mjesec – dva prije objave feljtona bio u posjedu svih potrebnih dokumenata.
Podsjetimo, pitanje, kako je uopće moguće legalno posvojiti djecu iz DR Kongo postavilo se čim je afera otvorena, jer je postalo jasno da ova država nije potpisnica Haške konvencije o ukidanju potrebe legalizacije pravnih isprava, te da je od 2017. godine u toj zemlji stranim državljanima, bez iznimke, zabranjeno usvajanje djece.
Unatoč tome, navodne odluke kongoanskih sudova o posvajanju u Hrvatskoj su legalizirane i djeca su na osnovi toga dobila hrvatske putovnice.
Navest ćemo samo jedan primjer, detaljno opisan i potkrijepljen dokumentacijom u Jutarnjem listu, kako je to radio sud u Zlataru.
Potvrda rješenja o posvajanju u 10 minuta
Sutkinja Općinskog suda u Zlataru, 10. je lipnja 2020. sazvala ročište za, u medijima neimenovanu žensku osobu bez bračnog ili izvanbračnog partnera, koja je tražila priznanje o odluci za posvojenje dvogodišnje djevojčice iz Konga. Ročište je trajalo 10 minuta, posvojiteljica se formalno odrekla prava na žalbu, te je sutkinja odlučila da se stoga odluka ne mora pravdati i priznala kongoansku odluku o posvojenju u 10:10 sati.
Nekih pola sata poslije, sutkinja je okončala drugo ročište, gdje je neimenovanoj ženskoj osobi odobrila odluku o posvojenju dvoipolgodišenje djevojčice, također iz DR Kongo.
Pitanje koje ovaj primjer otvara, a do danas na njega nije odgovoreno jest: kako je moguće da dijete iz zemlje koja ne dopušta međunarodna posvajanja, a, prema vlastitom Obiteljskom zakonu (čl. 655) ne dopušta ga čak ni vlastitim državljanima ako su samci, bude ipak legalno posvojeno i to bude potvrđeno Hrvatskoj? Otud dalje slijedi i pitanje, kako u dvostranačkom pravnom procesu, gdje je jedna stranka potencijalni posvojitelj, a druga dijete, dijete kao stranka nema zastupnika, odnosno propisanog skrbnika pred sudom?
Po svemu sudeći jedini odgovor je da, u pravnom smislu, to ne bi smjelo biti moguće, a ipak se dogodilo.
Sud u Zlataru donio je najviše rješenja o međunarodnom posvojenju, odnosno njih 23, i to uglavnom za stranke od kojih su samo 3 imale adresu na području tog suda, a najduže trajanje od početka ročišta do donošenja rješenja bilo je 10 dana.
Da strankama sudovi i suci nisu bili dodjeljivani nasumično pokazuje i slučaj iz Slavonskog broda.
Favorizirani sudovi
Naime, bračni par iz Slavonije podnio je 2021. godine Općinskom sudu u Slavonskom brodu zahtjev za potvrdom presude o posvajanju iz DR Konga kojom im se odobrava posvajanje trogodišnje djevojčice. Sutkinja je prije odluke o zahtjevu 12. travnja zatražila od njih da joj u roku od 15 dana dostave mišljenje Ministarstva nadležnog za poslove socijalne skrbi, pri čemu se pozvala na članak 186. Obiteljskog zakona. Naime, prema zakonu hrvatski državljani mogu posvojiti dijete koje nema hrvatsko državljanstvo, “samo uz prethodno odobrenje ministarstva nadležnog za poslove socijalne skrbi.”
Bračni par je dva dana nakon što ih je sutkinja obavijestila o svom zahtjevu jednostavno, bez da o tome unaprijed obavijeste sutkinju, prenio svoj zahtjev na Općinski sud u Sesvetama, gdje su isti dan dobili potvrdu rješenja o posvojenju kongoanskog suda. Sutkinja je o prijenosu predmeta bila obaviještena tek nakon presude donesene u Sesvetama.
Ovo je samo par primjera koji zorno pokazuju kako su se u Hrvatskoj posvajala djeca iz DR Konga. Očigledno je kako postoje favorizirani sudovi, ponajprije ali ne i isključivo, Općinski sud u Zlataru gdje su se rješenja dobivala kao na traci i gdje se zanemarivao cijeli niz ključnih proceduralnih koraka.
Posrijedi je nešto čega je javnost tijekom afere već bila svjesna, ali je istraživanje Jutarnjeg lista to potkrijepilo i dokumentacijom koju drugi mediji i pojedinci nisu, unatoč naporima, uspjeli dobiti.
Transrodni bračni par
Poanta toga je ujedno i novo pitanje, koje danas ostaje otvoreno: 4 para iz Zambije vratila su se iz hrvatske s djecom čije je posvojenje u Hrvatskoj potvrđeno na način koji nikako ne može biti u skladu niti s hrvatskim niti s kongoanskim pravnim poretkom. Kako je, onda, moguće da je, kako su to formulirali iz Vlade: “Sada sve u redu.”
U redu možda jest, ali u pravnom poretku, čini se baš i ne.
To nas pak dovodi i do sljedećeg pitanja, koje je manje komplicirano i koje je od početka zahtijevalo manje istraživanja. Naime, kako je moguće da u Kongu legalno posvoji dijete, a u Hrvatskoj to posvajanje i legalizira, bračni par u kojem su oboje partnera istog spola?
U DR Kongu to svakako nije moguće učiniti u skladu sa zakonom, a otud je i u Hrvatskoj nemoguće legalizirati kongoansko rješenje o posvojenju. Pa ipak, Noah i Ivona Kraljević danas su legalni posvojitelji kongoanskog djeteta, premda su obje žene i s tim, čini se, nitko od nadležnih nema nikakvih problema.
Primjer Ivone i Noah Kraljević i njihovih prijateljica: Kako transrodni/homoseksualni parovi ‘posvajaju’ djecu?
Pravna fikcija
Doduše, bračni par Kraljević uspio je, na osnovi hrvatskih zakona, ući u legalni brak, što javnost također ne bi doznala da nije bilo afere Zambija.
Cijela priča kako su u tome uspjeli već je poznata: od toga da je u hrvatski Zakon o javnim maticama unesena stavka “života u drugom rodnom identitetu”, koja je Daliji Pintarić omogućila pred zakonom se pretvoriti u muškarca Noah Kraljevića, preko sklapanja crkvenog braka u luteranskoj crkvi, čiji je pastor također transrodna osoba, čime je onda njihov brak, u očima zakona, postao legalna zajednica muškarca i žene.
Premda je posrijedi pravna fikcija, ona je, kako vidimo, polučila zbiljske rezultate koji su ponajmanje u neskladu sa zakonima DR Konga i pravima djeteta na koja se ti zakoni odnose, a otud posljedično i s hrvatskim zakonima.
Dobrobit djeteta
Pitanje o dobrobiti djeteta tu se nije niti postavilo, ali zašto ga ne postaviti sad: naime, koliko je u najboljem interesu djeteta prenijeti ga iz bijede u ruke para koji je potpuno rastočio vlastiti identitet i kako bi to postigao praktički izigrao kompletni pravni poredak svoje zemlje i njegove izvorne domovine?
Bilo kako bilo, jasno je da je bračni par Kraljević, sad obogaćen prinovom, postao obitelj kombinacijom pravne fikcije i zaobilaženjem, u kongoanskom slučaju i kršenjem, zakona.
Kako vidimo registar posvojitelja i uopće sustav socijalne skrbi su iz posvajanja kongoanske djece bili potpuno isključeni, sve isprave kojima se posvajanje odobrava, uopće nisu provjeravane, rješenja su donošena na favoriziranim sudovima brzinom svjetlosti, a na koncu su roditelji posvojenog djeteta postale dvije žene koje pred zakonom žive u zajednici muškarca i žene.
Na koncu se doima kako je jedino pravo, još uvijek otvoreno, pitanje vrlo jednostavno: naime, kako je sve to moguće?
Ostavit ćemo po strani, odnosno samo naznačiti, još neka, ne manje važna, pitanja.
Još neka otvorena pitanja
Naime, ostalo je nejasno tko su posrednici u posvojenjima u Africi, poput Emmanuela Kabonge, navodnog vlasniska sirotišta, za kojeg se ispostavilo kako je zapravo “skaut” koji za europske klijente u Kongu traži djecu, a koji je u doba suđenja Hrvatima u Zambiji bio “u bijegu”?
Također, ne znamo kakva je bila uloga tijekom afere promptno ugašene riječke udruge “Marijina farma” što je djelovala u Africi, s kojom je Kabongova udruga bila partner.
Zatvorena udruga koja je surađivala s ravnateljem sirotišta iz DR Konga, osnivačica kći riječkog političara
‘Marijina farma’: Što su Ivaniš i Bukvić 2019. govorile o suradnji sa sirotištem u DR Kongu i posvajanju djece?
Ako znamo da je Kabonga sudjelovao u pribavljanju djece za parove koji su završili u zambijskom pritvoru, kakvu je onda uloga u stvaranju cijelog sustava uvoza djece u Hrvatsku igrala bivša djelatnice SOA-e Adriana Sučić Roginić, koja je s njim surađivala dok je vodila svoju vlastitu agenciju za usvajanje dok nije 2013. završila na sudu pod optužbom za kazneno djelo prevare posvojitelja?
Nije odgovoreno ni na pitanje, zbog čega su hrvatski glavni mediji nepuna tri tjedna o ovom izvanrednom međunarodnom skandalu šutjeli?
Je li to imalo veze s političkom pripadnošću dijela tadašnjih pritvorenika, znamo li da je Noah Kraljević vijećnik Možemo za zagrebačku Trešnjevku, a Zoran Subašić nekadašnji član banda “Hladno pivo” čiji je nekadašnji frontman, Mile Kekin u najmanju ruku preko supruge Ivane Kekin, još uvijek dio te političke opcije?
Paradržavni mehanizam – otkriće afere Zambija
Kako vidimo, zaboraviti aferu Zambija, značilo bi zanemariti jedinstvenu priliku kad se na trenutak pred javnosti otvorio mehanizam svojevrsnog paradržavnog aparata za koji ne vrijede ista pravila kao i za obične građane. Tome u prilog ide i zaključak afere koji, kako također možemo vidjeti iz priloženog, nije zapravo nikakav zaključak, nego jednostavno dopuštanje tome mehanizmu da svojim korisnicima isporuči ono što su tražili.
Aferu Zambija nisu otvorili mediji, ona je otvorena praktički slučajno, na hrvatskom Twitteru, i zaživjela je isključivo unatoč naporima glavnih medija da je zatvore prije nego što se otvorila.
Zbog toga, držimo kako je u interesu te iste javnosti koja ju je otvorila, da je otvorenom i ostavi na način da nastavi zahtijevati odgovore na barem neka od pitanja koja smo u prethodnom naveli.
