Raste histerija: Kinezi nanišanili razarač SAD-a, u Tokiju u strahu počinju graditi podzemna skloništa
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 27 Siječanj 2024 16:09
Zbog aktualnog, dinamičnog i nadasve opasnog razvoja globalnih geopolitičkih procesa čiji epilog više nitko nije u mogućnosti predvidjeti – sve više raste nervoza, a ova pak ubrzano prerasta u pravu histeriju. Neprijatelja se vidi svugdje i u svemu, a ratnička retorika s najviših vrhova vlasti tome samo pridonosi, čaga smo najbolje svjedoci mi u Europi.
Međutim, niti u Aziji toga ne manjka– od njenog Bliskog pa do Dalekog istoka
Tajvan je bio i ostao „rak rana“ u odnosima SAD-a i Kine, a ta tema itekako usložnjava regionalnu ali i globalnu sigurnosnu situaciju s obzirom da su obje zemlje i nuklearne sile i da djeluju globalno u svim sferama – ekonomskim, trgovinskim, obrambenim.
I dok Peking neprestano daje do znanja o svojoj ustavnoj obvezi tretiranja otoka kao sastavnog dijela matice zemlje i da od politike ujedinjenja nikada neće odustati, Washington – koji to službeno ne osporava ali i koji svojim potezima sustavno iritira Kinu isporučujući Tajvanu oružje i šaljući u Taipei svoje visoke državne dužnosnike i primajući one tajvanske u SAD-u (oboje je protivno važećem američko-kineskom sporazumu o normalizaciji odnosa još iz 70-ih godina prošlog stoljeća) – postojano ukazuje kako će nastaviti štititi slobodu prolaza (plovidbe) kroz Tajvanski tjesnac i druge dijelove Južnog kineskog mora na koje Peking ima pretenzije.
SAD traže pomoć od novih partnera
Paralelno s tim Sjedinjene Države ubrzano jačaju i razvijaju svoje partnerske odnose kako sa svojim starijim regionalnim partnerima (Japan, Južna Koreja, Australija), tako i novim – poput Filipina, Vijetnama ili Indije (spomenimo formate QUAD (SAD, Australija, Japan, Indija) i AUKUS (Australija, Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD, s otvorenom mogućnošću ulaska Japana).
Ove dvije posljednje, Vijetnam i Indija, za razliku od Filipina gdje već od ranije postoje američke vojne baze, na suradnju s Washingtonom gledaju primarno iz okvira svojih nacionalnih interesa i otvoreno naglašavaju kako ona nije usmjerena ni protiv Kine ni protiv Rusije iako im je ova prva, zapravo, i najveća regionalna konkurentica. Osim toga, obje s Kinom imaju i teritorijalne sporove na koje je najviše upravo i računao Washington.
Međutim, velika trgovinska suradnja i investicije koje ostvaruju s Kinom priječe bilo kave pokušaje usmjerene na njihov konflikt s tim velikim i moćnim susjedom koji bi u takvim okolnostima bio sulud. Zato i Hanoj i New Delhi iz novog partnerstva sa Sjedinjenim Državama nastoje izvući po sebe ono najbolje, nešto slično kao kada su Sjedinjene Države uspostavile odnose s Kinom (pod diplomatskom palicom pok. Henryja Kissingera 70-ih godina XX. stoljeća) i kada su omogućili kineski izvoz u SAD, a Kinu opskrbljivale povoljnim kreditima i u nju prebacivale svoje investicije i proizvodnju zbog tada vrlo jeftine kineske radne snage. Naravno, u svemu tome vrlo važnu (ako ne i presudnu) ulogu imala je i geopolitika. Privlačenjem Kine na svoju stranu SAD su željele (i uspjele) pokvariti odnose između dvaju komunističkih divova i susjeda – Kine i SSSR-a, koji su po SAD bili zastrašujuća snaga koja je djelovala globalno na širenju komunizma, a time i razorno po američke interese.
Pojedini od partnera SAD-a ipak primarno gledaju svoje interese
Nije nikakva tajna kako i najmnogoljudnija zemlja svijeta Indija i 100-milijunski Vijetnam sada prije svega iskazuju svoj interes i spremnost za prebacivanje poslovanja velikih američkih tvrtki iz Kine (u kojoj uvjeti poslovanja za njih postaju sve složeniji zbog rastućih geopolitičkih napetosti između Pekinga i Washingtona koji utječu na jačanje administrativnih ograničenja, ali i zbog činjenice da je Kina u međuvremenu od siromašne zemlje stasala u razvijenu državu s velikim srednjim slojem stanovništva i gotovo iskorijenjenim siromaštvom zbog čega tamošnja radna snaga više nije toliko jeftina za američke tvrtke) na svoj teritorij. Osim što posjeduju jeftiniju radnu snagu zbog veće stope siromaštva, u Indiji je, kao za američke investitore povoljna okolnost i to što je već odavno na snazi tržišni (kapitalistički) model gospodarstva, dok je u Vijetnamu, iako se radi o zemlji s rigidnim marksističkim socijalizmom kao društvenim uređenjem, gospodarsko poslovanje također dovoljno liberalizirano da bi bilo primamljivo za zapadne tvrtke i investicije.
Lažna ideološka borba u pozadini borbe za kontrolu svijeta
Tako bi se, barem u slučaju Vijetnama, vrlo lako moglo dogoditi da on na kraju završi poput Kine: obogati se na račun američkih investicija i trgovinske suradnje, a nakon toga po Washington postane ideološki suparnik – kako danas Bidenova administracija tretira Kinu, svrstavši je među tzv. autokracije koje se protive demokracijama.
Naravno, to je mantra koja nema nikakve veze sa stvarnošću (niti je Kina takva diktatura kako se aludira, niti je demokracija apsolut u Sjedinjenim Državama) i koja je skovana isključivo u kontekstu velikih geopolitičkih borbi i pokrenutih procesa za kontrolu svijeta. Jer Kina već odavno, nikome s kim poslovno surađuje ne nameće komunizam kao bilo kakav preduvjet za tu suradnju, jer bi to, uostalom, bilo suludo i s pozicije njenih nacionalnih interesa.
Raste histerija: američki brodovi na nišanu kineskih oružja, Peking „iznimno zabrinut“, u Tokiu grade podzemna skloništa
Zbog aktualnog, dinamičnog i nadasve opasnog razvoja globalnih geopolitičkih procesa čiji epilog više nitko nije u mogućnosti sa sigurnošću predvidjeti – sve više raste nervoza, a ova pak ubrzano prerasta u pravu histeriju. Neprijatelja se vidi svugdje i u svemu, a ratnička retorika s najviših vrhova vlasti tome samo pridonosi, čaga smo najbolje svjedoci mi u Europi. Međutim, ni u Aziji toga ne manjka – od njenog Bliskog pa do Dalekog istoka.
Možda ovo posljednje najbolje ilustrira i danas prispjela vijest prema kojoj je američki razarač USS John Finn 24. siječnja bio na meti kineskih ratnih brodova koji su ga pratili tijekom prolaska kroz Tajvanski tjesnac. O tome je izvijestio glasnogovornik borbenog zapovjedništva istočne zone kineske Narodnooslobodilačke vojske (PLA) Shi Yi na službenoj stranici društvene mreže We Chat.
“Istočna borbena zapovjedna zona PLA-a, u skladu sa zakonom i propisima, organizirala je trupe za pratnju i nadzor američkog ratnog broda duž cijele njegove rute.” – navedeno je u priopćenju. Shi Yi je naglasio da su američke oružane snage u posljednje vrijeme “opetovano provodile provokativne akcije i zlonamjerno potkopavale regionalni mir i stabilnost”, te je dodao da kineska vojska održava visok stupanj borbene spremnosti za odlučnu obranu nacionalnog suvereniteta i sigurnosti, kao i regionalne stabilnosti.
Dana 25. siječnja oglasilo se i kinesko ministarstvo obrane, reagirajući na početak najveće vojne vježbe NATO saveza u Europi u posljednjih nekoliko desetljeća pod nazivom Steadfast Defender, a koje su počele jučer, 24. siječnja, a trajat će do 31. svibnja ove godine. Glasnogovornik istog Wu Qian izjavio je slijedeće:
“Kao regionalna vojna organizacija, NATO je inicirao i sudjelovao u ratovima posvuda od svog osnivanja. NATO je hodajući ratni stroj koji sije razdor gdje god stigne.” Dodao je i kako je Kina iznimno zabrinuta zbog informacija o velikim vježbama Sjevernoatlantskog saveza.
Istodobno, kako jačaju napetosti između SAD-a i njegovih azijskih saveznika sa Sjevernom Korejom, raste histerija i u Japanu – barem među političkom elitom koja i donosi ključne odluke. A jednu od njih upravo je i donijela, i ne izgleda ni malo optimistično.
Naime, u Tokiju, u središnjoj četvrti Minato, vlasti su odlučile početi graditi podzemna skloništa za evakuaciju stanovništva u slučaju raketnog napada. O tome je u četvrtak, 25. siječnja, izvijestio tamošnji medij Yomiuri. Planirano je da se skloništa izgrade na stanici podzemne željeznice Azabu-Juban u središnjem području Minato, gdje je planirana rekonstrukcija za smještaj ljudi. Vlasti također razmatraju mogućnost korištenja u te svrhe i dijela višeetažnih parkirališta smještenih na relativno velikoj dubini ispod zemlje. Osim vode i hrane, takva će skloništa biti opremljena ventilacijom, napajanjem i zalihama za hitne slučajeve, komunikacijama i drugim stvarima potrebnim za osiguranje dugotrajnog boravka ljudi – dodaje se u tekstu navedenog medija i navodi kako će se s projektom započeti u sljedećoj financijskoj godini.
“Japan je izvan rata 77 godina, ali ono što smo od tada uzimali zdravo za gotovo više nije istina. Svijet se jako promijenio,” – rekao je u intervjuu za Bloomberg zastupnik iz vladajuće japanske Liberalno-demokratske stranke Keiji Furuya.
Veliki japanski gradovi imaju razgranatu mrežu podzemne željeznice koja se može koristiti kao sklonište, ali većina domova u zemlji nema podrume. To bi moglo dovesti u opasnost ljude koji žive daleko od velikih središta u slučaju raketnog napada iz Kine ili Sjeverne Koreje, piše Bloomberg i podsjeća kako Japan ima tisuće centara za evakuaciju koji se koriste u prirodnim katastrofama, ali da većina njih nije pod zemljom.
Kome odgovara jačanje histerije i strah od nuklearnog rata?
I za kraj, što reći na sve ovo? Radi o ludilu koje je pokrenuto od elita sa sviju strana i bit će krajnje teško zaustavljivo. Za nadati se sada ostaje samo to, da građani neće pristati da ih se tretira kao oruđe za ostvarivanje ambicija i ciljeva bogatih elita: da ih se ponovo tjera u ratne rovove, smješta u atomska skloništa i izluđuje propagandom, što smo sve skupa već odavno trebali baciti u povijesni otpad izvlačeći pouke iz stvarnih opasnosti iz doba Hladnog rata u drugoj polovici XX. stoljeća kada ljudi niti izdaleka nisu imali spoznaje kakve sada imaju, kao niti dostup svih mogućih informacija u realnom vremenu.
Bilo bi krajnje naivno vjerovati da svi oni koji se s ljudima danas tako igraju ne znaju kako u slučaju nuklearnog rata nikakva podzemna skloništa na kraju ne bi značila ama baš ništa, i da bi u takvom ratu čovječanstvo, ako već ne i potpuno nestalo, svakako bilo bačeno u kameno doba, s kontaminiranim najvećim dijelom planeta, nemogućim za bilo kakav život. Ali oni to pak čine, očito stiješnjeni u kut, u strahu od nepoznatog. Od činjenice da možda više nikada neće moći samostalno upravljati svijetom i činiti što ih je volja.
Uopće me ne bi čudilo da, ponukani potezima japanskih vlasti, i u SAD-u (na to me asocira navedeni Bloombergov tekst) počnu nove (stare) pripreme za nuklearni rat – prije svega što je u tijeku izborna godina i što Joeu Bidenu ne cvjetaju ruže po pitanju popularnosti, dok se istovremeno Donald Trump prometnuo kako gotovo siguran kandidat Republikanske stranke na predsjedničkim izborima 5. studenog.
Poglavito bi se u histeriju moglo krenuti ukoliko se Vladimir Putin odluči za eskalaciju rata u Ukrajini na što ga sve više potiču potezi i samog Kijeva poput najnovije uredbe od strane Volodimira Zelenskog kojom se ukazuje na „ukrajinske nacionalne teritorije“ daleko izvan onih međunarodno priznatih od 1991. g., u dubini teritorija Ruske Federacije. Ili pak prekjučerašnje obaranje ruskog transportnog zrakoplova iznad ruske regije Belgorod, ili nedavnog napada dronovima na ruski baltički LNG terminal u Finskom zaljevu, nedaleko od Sankt Peterburga.
Teško je vjerovati da takve poteze Kijev čini samostalno, bez prethodne koordinacije i odobrenja od strane ključnih NATO saveznika. Zato i čitava ova „velika igra“ – koja to već odavno nije – i jest tako opasna. Presedana nije imala, a da bi se šablonizirana rješenja sada mogla staviti na stol (kada to netko odluči da mu je u interesu) i da bi automatski jamčila povratak u stabilnost. Odnosi između globalnih velesila sada potpuno su poremećeni, pri čemu one raspolažu golemim nuklearnim naoružanjem koje svima jamči jedino sigurno uništenje.
