Curenje informacija i predloženo kazneno djelo
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 29 Siječanj 2024 10:04
“Profesionalci” Aleksandra Tijanića govorili su da Dubrovčani pale gume u Dubrovniku i prikazivali slike ubijenih Hrvata koje su ubili Srbi kao žrtve Hrvata
U petak je Hrvatsko Novinarsko Društvo (HND) na konferenciji za novinare iznijelo zabrinutost zbog predloženog novog kaznenog djela koje bi se odnosilo na neovlašteno otkrivanje sadržaja izvidnih ili dokaznih radnji. Predsjednik HND-a Hrvoje Zovko, ocijenio je ovaj prijedlog opasnim namjerama i udarom na novinarsku profesiju i interes, prenosi portal Dnevno, zbog “curenja informacija”?
Meni zanimljivo i dvojbeno. I napad na ovaj prijedlog, i “novinarska profesija” (izvidne ili dokazne radnje) ovog HND-a gdje ja vidim, Aleksandra Tijanića, kao chifa “novinarske profesije”. Ali se od drveta ne vidi šuma. Od silne buke o “novinarskoj profesiji”, ne vidi se Aleksandar Tijanić kao uzor ovog HND-a.
Pa što je to novinarska profesija? Kao odgovor na ta pitanja, postoje mnoge poznate činjenice. A prva poznata činjenica je ona, da Tuđman ne bi bio dobio rat bez novinara (medija), koje je Ivica Račan 2000. potjerao i postavio svoje. I tu je poznato da su “novinari profesionalci” u eter govorili da Dubrovčani pale gume u Dubrovniku kada su Srbi granatirali Dubrovnik, da su slike ubijenih Hrvata koje su ubili Srbi prikazivali kao žrtve Hrvata, da su prikazivali slike ubijene hrvatske djece u Vitezu koju su ubili muslimani prikazivali kao žrtve HVO-a. Poznato je i to, da je jedan novinar dao 100 dolara jednom Srbinu u Bijeljini da pred njim ubije muslimana, što je onaj i učinio. Također, poznat nam je i slučaj Maja Sever i mala Sirijka, kao i slučaj mala djevojčica izbjeglica na srpskoj granici. I na koncu, kažnjavanje Ivice Marjačića za otkrivanje i objavljivanje laži iz Den Haaga, na štetu Hrvatske, te gostovanje Aleksandra Tijanića kod Aleksandra Stankovića u emisiji Nu2. Što me zbunjuje. Kako netko može reći da je moj interes gledati Aleksandra Tijanića, kao uglednog gosta na HTR-u? Posebno me zbunjuje ovo, vjerojatno i hrvatskog akademika.
Znamo da svi govore da kriminal nema politički (stranački) predznak. A korupcija? Zar i korupcija nije kriminal? Zašto korupcija ima politički (stranački) predznak? Što bi bilo da se, i korupcija tretira kao kriminal, bez stranačkog predznaka? Dakle, meni vrlo zagonetno, kao i akademiku? Kako bi akademik objasnio da kriminal nema stranački predznak, a korupcija ima? To me zanima.
Iz svega toga strši ono: Tuđman ne bi bio dobio rat bez medija (ovih Hrvoja Zovka?), “paljenje guma u Dubrovniku”; prikazivanje slika ubijenih Hrvata koje su ubili Srbi, kao žrtve Hrvata; prikazivanje ubijene hrvatske u Vitezu, koju su ubili muslimani, kao žrtve HVO-a, male Sirijke Maje Sever, plaćanja jednog Srbina da pred kamerom ubije jednog muslimana u Bijeljini, kažnjavanja Ivice Marijačića zbog objave jedne laži s Haaškog suda te gostovanja Aleksandra Tijanića kod Aleksadnra Stankovića. A “profesionalci Aleksandra Tijanića” su govorili da Dubrovčani pale gume u Dubrovniku i prikazivali slike ubijenih Hrvata koje su ubili Srbi kao žrtve Hrvata. Umjesto istine o osmero ubijene djece u Vitezu, imali smo malu Sirijku Maje Sever, umjesto nagrađivanja Ivice Marjačića, imamo nagrađivanje Drage Hedla itd.
I na kraju, još nešto se tiče svih nas, posebno Ante Nobila i Žarka Puhovskog. Na portalu DRAGOVOLJAC, čitam što Anto Nobilo kaže za slučaj Aleksandra Zec: “Aleksandra je postala simbol te kroz nju zapravo komemoriramo svu nevinu djecu koja su ubijena u ratu, a što se tiče prigovora da što je sa stotinama hrvatske djece koja su ubijena u ratu, pa i Aleksandra je bila hrvatsko dijete, ali mnogima smeta što se, eto, ističe patnja male Srpkinje i to im ne odgovara”.
Međutim, što ovdje ne odgovara Anti Nobilu? Pa to što se majka Aleksandre zvala Marija. Pa to skriva da bi mogao govoriti o patnji male Srpkinje. Da bi konstruirati “srpsku ugroženost”u Hrvatskoj. I još mu nešto ne odgovara. Ne odgovara mu objavljivanje imena “MUP-ovaca” koji su izvršili zločin nad obitelji Zec. Isto “gradonačelniku Zagreba” i “najpoznatijem političkom analitičaru u Hrvatskoj” Žarku Puhovskom.
Na komemoraciji Aleksandri Zec, Tomislav Tomašević kaže da su pripadnici MUP-a, koji su izvršili zločin nad obitelji Zec, zbog toga zločina bili na sudu, ali su oslobođeni, iako su priznali da su izvršili taj zločin, te da se Zagrebom slobodno šeću. Dok hrvatski politički analitičar Žarko Puhovski kaže kako je zločin nad obitelji Zec hrvatski državni ratni zločin. Pa za to koristi, to što su izvršitelji tog zločina bili na sudu. Ali su zbog “proceduralne pogrješke” oslobođeni, i od države nagrađeni. A može li netko znati da je netko bio na sudu da ne zna njegovo ime?
U ovom slučaju, jedan odvjetnik i jedan politički analitičar, jedan konkretan zločin pripisuju jednoj državi kao ratni zločin, bez osude izvršitelja zločina, znaju imena izvršitelja tog zločina pa se može reći da oni štite izvršitelje tog zločina, te da tu imaju poseban interes. Zato ja od Tomislava Tomaševića tražim da on objavi imena tih “pripadnika MUP-a” koji su izvršili zločin nad obitelji Zec, kad on zna njihova imena, pa kad slobodno šeću po gradu kojem je on gradonačelnik.
Ovako je napisana hrvatska povijest Drugog svjetskog rata. Ovo je princip oblikovanja svijesti, selekcije elita, stvaranja predrasuda i mržnje, te imenovanja ulica, trgova i svih državnih i društvenih naslova. Jedan nakaradan princip. Jedan insceniran zločin, koristi se kao hrvatski državni ratni zločin, za stigmu naroda (Hrvata). Osuđuju državu i narod, a kriju i štite izvršitelje zločina.
Jure Vukić, Tribanj/hrvatski-fokus.hr
