Retorika i društvo
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 22 Travanj 2024 12:12
/prides/pictures/16/original/madrid-gay-pride-2018-1519047592.jpg)
Gej ili queer ljude može se okupiti i izdvojiti jedino na događajima poput Pridea, zbog čega je i osmišljen, piše Boris Beck.
U završnici predizborne kampanje Zagreb Pride je objavio imena i prezimena 11 političara koji su se natjecali za Sabor, za koje su ustvrdili da su gej. Nešto prije slično je učinio Zoran Milanović, kada je to izjavio za jednog ministra u vladi.
„Seksualni i rodni identitet nije privatna i intimna stvar čovjeka, nikada nije bio i ne može biti“, tim su riječima iz Pridea objasnili taj čudan postupak. Htjeli su reći da seksualnost ima društvene posljedice – na primjer, tako nastaju obitelji i djeca za koje je potrebno donositi zakone i propise, graditi škole i vrtiće i osiguravati povlastice za bračne drugove; pa ako žena može posjetiti muža u bolnici, onda je nepravedno uskratiti to pravo mužu koji želi posjetiti muža. No još je rano reći da u svemu tome nema ništa privatno i intimno.
‘Podatak jednak podatku o boji očiju’
„Mi smo objavili podatak koji je jednak podatku o boji očiju“, rekao je Franko Dota iz Pridea, ali nije to baš tako. Riječ manjina izvorno se koristila za nacionalnu manjinu, ali nacionalnu manjinu lako je prepoznati: ti ljudi imaju drugačija imena i prezimena, svoje običaje i vjeru, govore svoj jezik, a znaju i živjeti zajedno na nekom području. No ništa od toga ne vrijedi za seksualnu manjinu, zbog čega se ona i ne može na isti način konstituirati. Pripadnici spolne manjine izgledaju isto i kao pripadnici spolne većine (ako tako nešto uopće postoji), ne izdvajaju se ni odjećom, ni govorom, ni običajima, niti zauzimaju zajednički prostor.
Beck: ‘Spolnost je uglavnom nevidljiva’
Gej ili queer ljude može se okupiti i izdvojiti jedino na događajima poput Pridea, zbog čega je i osmišljen – da inače nevidljivo postane vidljivo. Jer spolnost i jest uglavnom nevidljiva, kako je to lijepo sažeo Balašević o znamenitom don Francisku: „Malo se čudim vašem gestu, ja ga nikad ne vadim na javnom mestu!“
Proskribiranje ljudi zbog spolne orijentacije dosad se smatralo homofobnim, a sad je došlo iz gay friendly redova. Taj se paradoks može objasniti time što je Pride, nakon prvih godina šokova i nekoliko susljednih demonstracija, ušao u svoju mirnu i šarenu kolotečinu, zbog koje se nitko ne uzrujava. Okupljanje nevelikog broja ljudi pred Mimarom, šetnja s balonima do Ribnjaka, i veselo proljetno predvečerje na Ribnjaku nije nikakva vijest, a mediji o tome izvješćuju samo zato da ne budu proglašeni homofobnima. Prideu hitno treba malo publiciteta, treba nabrusiti oštricu revolucije i zbiti redove.
Od zaštitnika do progonitelja
U širem smislu radi se o klopci političke korektnosti. Iako se tako ne predstavlja, politička
korektnost je vrsta morala – gdje god postoji prisila da se ljudi ponašaju na neki način, radi se o moralu. Kao ni moral, ni politička korektnost nije loša po sebi, ali naporni su oni koji promiču takve stvari, to jest moralisti. Uvjereni u svoju pravednost, nameću svoja uvjerenja milom ili silom, pri čemu ova druga varijanta prelazi u inkviziciju. A inkvizicija nikad ne proganja strance i inovjernike, nego svoje – pa se tako i Pride od zaštitnika gej populacije pretvorio u njihovog progonitelja.
Jer inkvizitor ne može podnijeti mlake i samozatajne vjernike, koji su sa svijetom postigli kompromis, i koji većini idu uz dlaku. Ne, inkvizitor traži heroje, oni koji će junački posvjedočiti svoje opredjeljenje, koji će biti neumoljivi poput njega i koji će, po potrebi, podnijeti mučeništvo. Do sada je najjače oružje Pridea bila titula homofoba godine, koji su dodjeljivali svojim neprijateljima; sad je mogu dodijeliti sami sebi, i podijeliti s Milanovićem.
