Hrvati, jugoslavenstvo i revolucija
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 06 Svibanj 2024 09:51
U našoj je zemlji 1995. svladana agresija naoružanoga velikosrpstva, ali još uvijek nije uklonjeno crveno korijenje komunističkoga jugoslavenstva s kojim je bilo povezano. Nakon početka nove 'dekroatizacije' godine 2000., zaustavljeni su procesi suočavanja s ostavštinom Titova totalitarizma.
Pred nama je knjiga koja otvoreno i argumentirano pretresa taj svijet i njegov upliv na aktualne prilike u našoj zemlji. Hrvatska je jedna od rijetkih posttotalitarnih država koje nisu, na javnoj sceni, rekle sve što je trebalo reći o mračnim stranama komunističkoga poretka. Ali zato ga vrlo glasno zazivaju današnji zagovornici 'post-jugoslavenstva'.
"Jedan od izraza političkoga mitologiziranja Jugoslavije čine i 'postjugoslavenske studije' kao izrazi nastojanja da se očuvaju ime i sjećanje na bivšu državu i da se, štoviše, s njom postupa kao s političkom i kulturnom činjenicom." (Dr. Mirjana Kasapović, 'Zbogom post-jugoslavenstvu!, prilog demitologizaciji hrvatske politike i društva', str.14, Školska knjiga, Zagreb, 2024.). Po Hrvatskoj je sve više 'jugoslavenskih kružoka' i praktičnoga djelovanja u njezinu javnom prostoru, koje se oslanja na 'jugo-slavenstvo' (jezik, kazališta, nakladništvo, mediji, glazbena scena ...). Trideset i dvije godine nakon uspostave samostalne hrvatske države!
Projugoslavenski raspoloženi ljudi pišu i govore da Titova država nije bila totalitarna nego autoritarna. Dr. M. Kasapović u svojoj novoj knjizi sa znanstvenoga motrišta analizira i to pitanje. A nudi i zanimljivih informacija o Titu, o kojima se u 'onoj' državi, pod prijetnjom tamnice, nije smjelo raspravljati. Naime, autorica upozorava na prikazivanje Tita 'vječnim partizanom', 'maršalom', vođom antifašista, koji nema veze s poslijeratnim političkim neslobodama, represijom i nasiljem nad političkim i socijalnim protivnicima. Takva slika "omogućuje da se poslijeratni, ali i suvremeni ideološki i politički sukobi u Hrvatskoj stiliziraju kao nastavak sukoba 'ustaša i partizana', 'fašista i antifašista', 'titoista i pavelićevaca' kao da smo usred Drugoga svjetskog rata". (Isto, str. 16).
'Retitoizacija' i 'deustašizacija'
Iz takva pristupa slijede stalni pozivi o potrebi 'deustašizacije' i 'defašizacije' suvremene hrvatske politike kako bi "Hrvatska prešla na 'pravu stranu povijesti'". Naravno, tu su ljudi koji su uvijek 'pripravni prevesti zabludjele' na tu stranu. 'Deustašizaciju' razumiju kao 'retitoizaciju', ali ne kao obnovu "titoističkoga političkog režima" nego kao "zamašnu infuziju titoističkih vrijednosti, svjetonazora i političkih praksi". (Isto, str. 16). 'Retitoizatori' uporno govore o "zarobljenosti Hrvatske u prošlosti" (ali 'krivoj') iz koje bi je oni opet odveli na 'pravu stranu', u svijet Titove države.
S tih se pozicija vrjednuje i vrijeme od 1991. do danas. Ta su polazišta osloncem "revizionističke interpretacije uzroka raspada Jugoslavije i izbijanje Domovinskoga rata, uloge i odgovornosti srpske manjine u Hrvatskoj i Srbije u ratu..." juga(Isto, str. 17). Hrvatske ljevičare, malo zanimaju spoznaje inozemnih znanstvenih istraživača o ratnim i poslijeratnim masovnim zločinima jugoslavenske vlasti, agresivnost jugoslavenske vanjske politike, "protusemitski karakter pokreta nesvrstanih zemalja", autokratski režimi u tim državama, politička nasilja u njima... (Isto, str. 18).
Već u predgovoru autorica piše o tomu da je "u socijalističkoj Jugoslaviji, a umnogome i u suvremenoj Hrvatskoj u posljednjih dvadesetak godina, na djelu bila hipermnezija (izvanredno pamćenje, op.ib) ustaškoga totalitarizma i zločina NDH i amnezije (gubitka pamćenja, op. ib) komunističkoga totalitarizma i zločina Jugoslavije." Tomu dodaje da misli na "društvenu, a ne na usko političku hipermneziju i amneziju..." Uzima primjere tisuća radova o Jasenovcu 'koji služi kao opći simbolični označitelj zločina NDH' o kome je objavljeno "1128 knjiga, 1544 memoara i znanstvenih članaka, 108 zbirki dokumenata te snimljeno petnaest dokumentarnih filmova." (Isto, str. 9). "Što se tiče drugoga zločina, 'u socijalističkoj Jugoslaviji do njezinog raspada, o onome što danas zovemo Bleiburg i Križni put javno se moralo šutjeti... Osamljene pokušaje da se istraži i kaže puna istina, vlast je energično sprečavala i kažnjavala. Toj je temi nametnuta prisilna amnezija." (Isto, str. 10).
Hrvatsku difamirati i demonizirati
Dr. M. Kasapović citira francuskoga povjesničara A. Besancona: "Nacizam, premda je potpuno nestao prije više od pola stoljeća, s punim je pravom i dalje predmet zgražanja kojeg vrijeme nije nimalo umanjilo. Čini se da užasnuta spoznaja o njemu svake godine poprima sve dublje i šire razmjere. Nasuprot tomu, komunizam, koji je još svjež u uspomeni i tek je nedavno propao, uživa amneziju i amnestiju, i to uz gotovo jednoglasno odobravanje ne samo svojih pristaša, kojih još ima, već i svojih najodlučnijih neprijatelja, čak i samih žrtava." (Isto, str. 11). Tomu dodaje misao G. Orwella da je "grijeh gotovo svih ljevičara od 1933. naovamo to što su željeli biti antifašisti, a da ne budu antitotalitaristi." (Isto, str. 13). Uvidi dr. M. Kasapović temelje se na vrlo bogatim domaćim i inozemnim izvorima. U knjizi je otisnut popis literature kojom se služila, a to je nešto više od 400 precizno navedenih naslova. Tu je i deset naslova autoričinih znanstvenih tekstova, uključujući radove na njemačkom i engleskom jeziku.
Da bi se Jugoslavija 'oživila', "nužno je misaono dekonstruirati i desubjektivizirati, a obično i politički difamirati i demonizirati države koje postoje na 'njezinu' tlu što su ga, tako reći, uzurpirale. Zapravo, ideološko difamiranje i političko denunciranje novih država 'analitička' je pretpostavka za pokušaje njihove razgradnje." (Isto, str. 177).
Možda je tako, a možda je i malo drukčije. Koje bi to bilo njezino, 'takoreći uzurpirano' tlo? Takvo 'tlo' niti postoji, niti je ikad postojalo. Uz to, nisu baš sve 'nove države' metom 'difamacije i demoniziranja', nego samo one koje nisu htjele prihvatiti velikosrpski koncept uređenja zajedničke države. Nisu sve jednako participirale ni u njezinoj uspostavi 1918., ni u njezinom osvajačkom 'projektu' 1991.
Bez privole Hrvatskoga sabora
Dosta je znakova da pojam postjugoslavenstva, koji nema vlastitoga sadržaja, pokušava zamagliti stvarnost samostalnih država koje su nekad činile propalu Jugoslaviju. Ponajprije se cilja na Hrvatsku, koju je velikosrpstvo pokušalo definirati kao 'hrvatsko-srpsku' zemlju. Razlozi za takav pristup najprije se traže u naravi komunističkoga radićtotalitarizma koji je prethodio propasti Titove države. Ali Jugoslavija nije bila smo ta država, 'socijalistička republika' koja je preživjela 47 godina, nego i kraljevina Jugoslavija koja je trajala 22 godine. Budućnosna vizija velikosrpstva već je bila utkana u tu državu. Njezinu viziju u stvarni život nisu uvodili samo Srbi, nego i međunarodni faktori dovoljno moćni da budućnost pokušaju oblikovati prema svojim interesima i kriterijima.
Stjepan Radić je ponavljao kako je prvotna Kraljevina SHS 1918. uspostavljena bez privole Hrvatskoga sabora. U početku nije htio ni priznati novostvorenu državu. Ustrajavao je na hrvatskom pravu 'da sama odredi vlastitu budućnost'. Mnoge su generacije Hrvata stale na njegovu stranu i činile sve što su mogle kako bi skrb o svojoj budućnosti uzeli u svoje ruke. Danas, trideset godina nakon oslobođenja, ponovno se suočavaju s baštinicima komunističkoga 'post-jugoslavenstva' koji nepostojeću državu (Jugoslaviju) pokušavaju zadržati bar u virtualnom svijetu, gradeći različitim izvedenicama iz toga imena imaginarne konstrukcije koje prikazuju kao realne činjenice.
'Tuđmanovska endehazija', članica EU-a i NATO saveza
'Narodnooslobodilačku borbu', revoluciju, socijalizam, partizane i revolucionare, nisu, kako iznosi dr. M. Kasapović, u svakoj republici jednako doživljavali i tumačili ni prije 1990. ni nakon promjena političkih sustava osamostaljenih, novih država. Prijašnja formalna suglasja o mnogim su se aspektima zajedničkoga života znatno promijenila. "Mnogima u Hrvatskoj oni su postali simbolima diktature, kulta ličnosti, srpske hegemonije, nacionalne podređenosti, siromaštva i hrvatska euodvojenosti od zapadnoga svijeta kojemu je, prema samorazumijevanju mnogih građana, zemlja pripadala još otkako je u srednjem vijeku postala Ante-murale Christianitatis." (Isto, str. 48). Neki su taj svijet vidjeli drukčijim. "Nastojanja da se jedna ideološka fikcija pretvori u političku fakciju urodila su i imenovanjem te fikcijske tvorevine - ona se naziva 'postjugoslavijom'." (Isto, str. 175). Dakle, neki suvremeni 'jugoslaveni', u medijima i publicistici, izraz 'bivša jugoslavija' zamjenjuju terminom 'postjugoslavija'. Tako u njihovoj svijesti postoji i ono čega nema u stvarnom svijetu.
Hrvatska je na udaru "ideoloških difamacija i političkih denuncijacija Jugoslavena, neojugoslavena i post jugoslavena", iznosi M. Kasapović. (Isto, str. 140). "A nema prepoznatljivijega i zvučnijega oblika difamacije od prikazivanja Hrvatske kao suvremene inačice NDH, nove ustaške države, tuđmanovske endehazije..." Nije pritom važno što je ta država članica Europske unije i NATO-a; što je relevantne međunarodne institucije i organizacije ocjenjuju kao slobodnu i demokratsku državu; što je funkcionalna demokracija u kojoj se održavaju redoviti izbori ... što postoji sloboda govora, okupljanja, udruživanja kao i sloboda medija..." Ako su to obilježja ustaške ili fašističke države, neka tako bude. (Isto, str. 140).
Što se sve skrivalo o Titovoj državi?
"Prema nekim usporedivim pokazateljima, Jugoslavija je 1970. bila na 24. mjestu u Europi prema razvijenosti, a od nje su nerazvijenije bile samo Albanija i Turska. No prava je ekonomska apokalipsa slijedila osamdesetih godina: vanjski dug popeo se na 21 milijardu dolara (1981.) ili više od 70 milijarda dolara prema vrijednostima 2022., koji država nije mogla uredno otplaćivati pa je zapala u dužničku krizu, a ministri vanjskih poslova Europske zajednice zaključili su da Zbogom post jugoslavenstvuje Jugoslavija 'blizu ekonomskom kolapsu'; inflacija je dosegnula nevjerojatnih 2 685 posto (1989.) te su dinari praktično postali bezvrijednima, unatoč devalvacijama od 30 posto (1980.), pa 20 posto (1982.) ..." "Kada se samoupravni socijalizam počeo raspadati, društveno je vlasništvo doživjelo apokalipsu." (Isto, str. 71). U to je vrijeme 'društveno vlasništvo' prepušteno "stihiji upravo kao ničije vlasništvo". (Isto str. 72).
Dr. M. Kasapović citira navod V. Ivančića u razgovoru s D. Markovinom: "Jugoslavija je, uz sve svoje mane, uključujući činjenicu da nikad nije bila demokratski konstituirana, u gotovo svakom pogledu djelovala superiorno u odnosu na današnju Hrvatsku. Jedna od njenih prednosti - da oko izostanka demokracije ne bude zabune - zvala se društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju." (Isto, str. 73).
Što donose današnje usporedbe mnogih stoljeća hrvatskoga europstva, života unutar Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva, od 1102. do 1918. s manje od sedam desetljeća (22+47 godina) života u dvije, od tri Jugoslavije? (Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo, označava državnu zajednicu između Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije i Kraljevine Ugarske koja je nastala prihvaćanjem ugarskog kralja Kolomana za hrvatsko-dalmatinskoga kralja, (1102.). Pogibijom kralja Ludovika II. Jagelovića u Mohačkoj bitki 1526., hrvatsko-ugarsko prijestolje je ostalo ispražnjeno. Hrvatski velikaši su izabrali nadvojvodu Ferdinanda Habsburga hrvatskim kraljem 1. siječnja 1527. Austro-Ugarska Monarhija prestala je postojati 1918.). Treća Jugoslavija? Nakon sloma kraljevske Jugoslavije (1941.) i raspada SFRJ, Srbija i Crna Gora stvorile su (1992.) Saveznu Republiku Jugoslaviju, a 2003. odustale od imena Jugoslavija u nazivu te državne zajednice.
Rat i jugoslavenski postsocijalizam
'Jugoslaviziranje' Hrvatske bilo je vrlo teško razdoblje za njezin narod. Prvi pokušaj (proširena srpska kraljevina) završio je u ratu 1941. Rat je (1991.-1995.) bio uvodom i u njezin konačni raspad. Autorica, dr. M. Kasapović citira tvrdnju D. Markovine: "Jugoslavenstvo je na koncu, za razliku, od nacionalizma koje (!) predstavlja posljednje utočište hulja, ostalo tako posljednje utočište poraženih i poniženih građana nekoć zajedničke zemlje, ali i ime za utopiju koja nastaje." (Isto, str. 180).
Postjugoslavenstvo ima dvije temeljne intencije: vratiti 'sjaj' jugoslavenstvu i izvrgavati lošim prikazima nove subjekte međunarodnoga prava. "Autori postjugoslavenskih studija žele 'potkopati' nešto ili nekoga, ili ih 'uzdrmati', 'nadići', ili 'iznova nacrtati granice', ili učiniti svijet boljim na neki drugi način. Termin 'postjugoslavenski' izraz je ideoloških sklonosti i političkoga aktivizma kojim se želi promijeniti politička stvarnost država sljednica ili se samopozicionirati na kulturnom polju". (Isto, str. 177). Primjetno je da autori koji razrađuju temu postjugoslavenstva posve zaobilaze činjenice da "nisu sve postjugoslavenske države prošle jednak ili vrlo sličan put u procesima trostruke tranzicije u neovisnu državu, političku demokraciju i građansko društvo. Ključna varijabla koja razlikuje njihove puteve jest rat." (Isto str. 183).
Autorica naglašava da se ne smije podcijeniti, a kamoli previdjeti što je rat značio u procesima tranzicije. "Ratovi su, ukratko, bili bitni procesni dehomogenizatori postjugoslavenskoga političkog, kulturnog i socijalnog prostora. Samo znanstveni ignoranti mogu previdjeti ili ne shvatiti značenje te činjenice, odnosno varijable." (Isto, str. 185).
Pozornost dr. M. Kasapović privukao je i termin 'jugoslavenski postsocijalizam' koji se pojavljuje u radovima sa znanstvenoga skupa što ga je organizirao jedan odjel Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli. Od šest tekstova, pet je napisano na srpskom, a jedan na hrvatskom jeziku. Jedna suautorica (A. Matošević) konstatira "da tekstovi gotovo u potpunosti tematiziraju razdoblje jugoslavenskog postsocijalizma". (Isto, str. 189) Dr. M. Kasapović pita što 2014. znači 'jugoslavenski postsocijalizam', "četvrt stoljeća od raspada Jugoslavije" i odgovara: "Nema, naime, 'jugoslavenskoga postsocijalizma' jer se Jugoslavija, i stvarno i formalno, raspala kao socijalistička, a ne postsocijalistička država." (Isto, str. 189).
Sve je isprobano
Kako god gledali, vidimo da povijesno nasljeđe ima znatan utjecaj na današnji život i na zamišljanje budućnosti. S jedne je strane hrvatsko tisućljetno europstvo, s druge diktatura srpskoga kraljevstva i komunističkoga totalitarizma, a u stvarnom životu demokratska hrvatska država prema kojoj se opet usmjeruje velikosrpstvo u odorama navodnoga jugoslavizma i post-jugoslavenstva. "Isprobani su svi ekonomski i politički aranžmani da se ta država očuva: bila je kapitalistička i socijalistička, monarhijska i republikanska, unitaristička i federalistička, pluralistička i monistička, srpkraljeva desničarska i maršalova ljevičarska diktatura. Bila je na Zapadu i Istoku, neopredijeljena i nesvrstana. Ništa nije pomoglo." (Isto, str. 24). Jugoslaveni su toliko opsjednuti jednom političkom idejom da niti mogu niti žele vidjeti da današnja država Hrvatska nije ni post-jugoslavenska zemlja, ni post-jugoslavenska država. Jesu li post-jugoslavenske nacije nastale poslije (post) Jugoslavije ili su one, možda, nastale prije Jugoslavije...?
Lice i naličje 'jugoslavenskih politika' pokazale su ratne devedesete prošloga stoljeća. Dr. M. Kasapović otklanja potrebu uporabe pojmova post-jugoslavenstvo, post-socijalizam, post-komunizam ... "Je li primjerice bilo zamislivo da sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća izlazi časopis 'Fascist and Post-Fascist Studies' te da se u njemu tiskaju članci: 'Komparativna analiza postnacističkih političkih sustava u SR Njemačke i Austrije', 'Vlade postfašističke Italije 1970-1990.' ili 'Predsjednici države u postnacističkj Austriji'? (Isto, str. 154).
O međuetničkom skladu u današnje vrijeme dosta govori i stanje u BiH. Današnja je hrvatska država "među 25 posto gospodarski najrazvijenijih država u svijetu, od kojih je velika većina znatno starija od nje, što znači da su imale mnogo više vremena da se gospodarski razviju i politički konsolidiraju." (Isto, str. 142). "Kako god se okrene, prema gospodarskoj razvijenosti Hrvatska nikad u povijesti nije bila bliže razvijenim zapadnoeuropskim državama nego danas." (Isto, str. 143).
Tko je bio - Tito?
"Titov uspon na socijalnoj ljestvici u komunističkoj Jugoslaviji poprimio je patološke razmjere. Na tom je putu pokazao potpun nedostatak suzdržanosti, umjerenosti i empatije prema ljudima kojima je vladao razvivši svojevrsne sociopatske poremećaje ličnosti. U siromašnoj zemlji izgradio je stil života koji ga je posve odvojio od 'radničke klase i radnih ljudi' u ime kojih je vladao. Prisvojeno je, obnovljeno ili sagrađeno tridesetak vila, rezidencija, dvoraca, ladanjskih kuća koji su mu bili na raspolaganju do kraja života." (Isto, str, 57).
Uselio se u kraljevske dvore Karađorđevića ne samo u Beogradu, nego i u drugim jugoslavenskim republikama (Brdo kod Kranja, Bled, Igalo, Boka kotorska, vila u Ohridu, lovački posjed u Bugojnu. U Hrvatskoj je na raspolaganju imao jedanaest rezidencijalnih mjesta: vila Zagorje na Pantovčaku u Zagrebu, lovački dvorac Tikveš, Kopački rit, vila Dunavka pored Iloka, vila Dalmacija (prije se zvala vila Schiller u Splitu, koju je za sebe sagradio poduzetnik Schiller). Vila na Lapadu (prijašnji vlasnik obitelj Banac), vile u Kuparima, ladanjska kuća u Kumrovcu, vile u Opatiji, Gorskom kotaru i na Plitvičkim jezerima. (Isto, str. 58). Uz to idu i posebna atomska skloništa.
Tito i japanski car
"U nekima od tih zdanja Tito nije navodno boravio nikad, a neke nije posjećivao godinama ili točnije vrlo rijetko... Svejedno su se sve one održavale kao da će doći sutra." Prema pisanju jednoga povjesničara (J. Pirjevca) Tito je tito i jovankadržavu stajao mnogo više nego kralj Aleksandar, iako je potonji imao najveću civilnu listu među svjetskim monarsima, odmah iza japanskoga cara." (Isto str. 59).
Nismo spomenuli Brijune koje je Tito jako volio. Tamo je sagradio mnoge dodatne objekte, uključujući i Bijelu vilu. Tu su još vile Jadranka, Brionka, Primorka, Lovorka, Dubravka, bungalovi, uređene plaže, vrtovi šetnice, sjenice, kleti, vinogradi, vinski podrumi, ribnjaci, igralište za golf, ljetno kino, radionice. Tu su bile i jahte, skupocjeni automobili, safari park, i druge dragocjenosti. Trebalo bi još prostora za nabrajanje Titove 'imovine' i opisivanje njegova stila vladanja.
Postao je 'uzor' svojim sljedbenicima i u oblikovanju životnoga stila i u tomu kako "naplatiti ratne i revolucionarne zasluge za narod". (Isto, str. 60). Brijuni su postali omiljeno sastajalište Tita s mnogim svjetskima diktatorima i 'revolucionarima'. Dolazili su i mnogi književnici, glumice i glumci, pjevačice i pjevači ... Richard Burton nije, nakon posjeta, veličao Tita, ali je napisao da on i Jovanka "žive u nevjerojatnom luksuzu koji je neusporediv s bilo čim što sam vidio". Napisao je da je Tito "iznenađujuće nizak", "mala glava", "kratke ruke i noge", a gospođa Jovanka Broz je, piše Burton "krupna žena seljačkog izgleda" (Isto, str. 61).
Putovanja na Galebu
Tito je po Europi malo putovao, ali je volio daleka putovanja. Godine 1958. otplovio je, 'svojim' brodom Galeb, na turneju koja je trajala 70 dana po afričkim i azijskim zemljama i morima. Pratila ga je 'glavnina jugoslovenske ratne flote', 'više od 1 300 mornara i oficira'. Kad se vratio u Beograd priređen mu je 'svečani doček' s više od 300.000 ljudi. "Gotovo istodobno, prema podatcima o životnom standardu na selu što ih je 1. siječnja 1959. objavio Komunist, službeno glasilo SKJ 'seljaci su živjeli uglavnom od kruha'". (Isto, str. 63). Tito se 1961. uputio na novo putovanje koje je trajalo 72 dana. Pratilo ga je 1400 ljudi. Sad su s njim putovali 'pjevači zabavne i narodne glazbe te orkestar i četrdesetak svirača'. (Isto, str. 64). "Tito je na 'Galebu', svojoj 'plovećoj rezidenciji' proveo 520 dana tijekom 49 putovanja." (Isto, str. 65).
Dr. M. Kasapović, u kontekstu nabrajanja svi tih 'čuda', u bilješci pod tekstom navodi kako je 1998. jedna službenica Zagrebačke banke otkrila "javnosti da je na privatnom bankovnom računu Ankice Tuđman bilo 210 000 njemačkih maraka i 15 000 američkih dolara koje njezin suprug, predsjednik države Franjo Tuđman, nije prijavio u svojoj imovinskoj kartici." (Isto, str. 67). Zbog toga je oporba tu službenicu slavila kao 'nacionalnu junakinju' iako, prema nekim upozorenjima, nije 'poštovala profesionalne norme' ponašanja u bankarstvu. I danas postoje inicijative kritičara politike F. Tuđmana da se toj službenici u čast i jedna ulica u Zagrebu nazove njezinim imenom. Možda je to već gotova stvar.
Drugi svjetski rat i poraće
O strašnim osvetničkim zlodjelima Titove vojske protiv zarobljenika i civila 1945. "u historiografiji i politici se nije smjelo govoriti sve do raspada Jugoslavije, dijelom zato što je država skrivala i brisala tragove svojih zločina, a dijelom i zato što je zastrašivanjem prisilila milijune stanovnika na šutnju - na život u svojevrsnoj shizofreniji u kojoj prošlost nisu bleiburgmogli zaboraviti, a nisu se smjeli sjećati." (Isto, str. 96). Jugoslavenske su komunističke vlasti iz Slavonije i Vojvodine protjerale oko pola milijuna pripadnika njemačke nacionalne manjine i oduzele im svu privatnu imovinu. Sustavnom degermanizacijom brisani su tragovi njihove kulture na tom području. Ista je sudbina pratila i talijansku manjinu u Hrvatskoj i Sloveniji: odmazda i osveta. Iz BiH je protjerana poljska nacionalna zajednica. Komunistička vlast nije "žalila za iseljavanjem pripadnika desetkovane židovske manjine u Palestinu." (Isto str.100).
Nakon toga su na red došli: "petokolonaši, klerofašisti, bjelogardisti, mačekovci, domobrani, nedićevci, rupnikovci, mladomuslimanski islamisti, trockisti, ibeovci, hebrangovci, đilasovci, rankovićevci, anarholiberali, truli liberali, sitnoburžoaski liberali, etatisti, tehnokrati, praksisovci, šezdesetosmaši, maspokovci, unitaristi, nacionalisti, iredentisti, separatisti ..." (Isto, str.101). Gotovo svi su bili, kako je pisao S. Šuvar sudionici "malograđanske duhovne kontrarevolucije" s kojom se valjalo obračunati. Polazište za sve te obračune bio je 'lenjinizam'. Optuženima su dosuđivane i dugogodišnje kazne zatvora.
Revolucionarni teror
Do 1990. jugoslavenske su tajne službe 'ubile više od stotinu političkih emigranata, najviše Hrvata'. Međutim, Jugoslavija je dopuštala boravak na svojem prostoru različitih 'terorističkih organizacija i skupina' koje su joj bile ideološki i politički bliske. Često su krijumčarili oružje, novac i drogu. Svi su oni bili samo 'revolucionari'. U Jugoslaviji goli otoksu se okupljale različite terorističke organizacije. Po svijetu najtraženiji teroristi (primjerice Carlos) u Jugoslaviji su se deklarirali kao marksisti i lenjinisti. "Sklonost Jugoslavije 'revolucionarnom teroru' i njegovim akterima nije bila ni nova ni slučajna. U izvješću Ivana Sadčikova, sovjetskoga veleposlanika u Beogradu, koje je u veljači 1948. poslao u Moskvu, piše da je, 'prema Milovanu Đilasu, 200.000 ljudi koji su kolaborirali s okupacijskim silama ... likvidirano poslije oslobđenja Jugoslavije'".( Isto, str. 112)
Prokomunistički raspoloženi ljudi tvrde da je jugoslavenski režim prestao biti totalitaran već početkom pedesetih godina, dakle, "u jeku 'staljinističke destaljinizacije', kada su u obračunu s ibeovcima, od raskida 1948. do pomirenja sa Sovjetskim Savezom 1956. uhićene, sudski ili administrativno kažnjene 15 373 osobe, koje su potom zatočene u četrdesetak logora i zatvora diljem zemlje, od kojih je najpoznatiji bio logor na Golom otoku." (Isto, str. 114). To je bio 'jedini do sada poznati' logor na tlu Europe za preodgoj političkih zatvorenika.
Autoritarna ili totalitarna vlast?
Dr. M. Kasapović navodi da, prema standardnom politološkom razumijevanju, nije teško razlikovati autoritarnu od totalitarne vlasti. Postoje tri konstitutivna obilježja: u autoritarnim sustavima dopušten je 'ograničen politički pluralizam, ograničeno višestranačje', u totalitarizmu vlada politički monizam, vladajuća stranka se 'natječe' sama sa sobom; autoritarci 'nemaju službenu državnu ideologiju', totalitarci imaju 'službenu ideologiju koju država promiče na svim područjima društvenoga života'. "U Jugoslaviji je bio uspostavljen totalitarni politički režim zato što je od početka do kraja Komunistička partija Jugoslavije (KPJ), koja se 1952. preimenovala u Savez komunista Jugoslavije (SKJ), bila jedina politička stranka, marksizam je bio službena državna ideologija koja se naučavala u školama kao poseban predmet i kao 'misaono oružje naše revolucije'..." (Isto, str. 25).
U današnjoj je Hrvatskoj malo knjiga koje s toliko znanstvene akribičnosti donose jasne i argumentirane uvide u narav jugoslavenstva i komunističkoga totalitarizma u Jugoslaviji, kakvu nudi 'Zbogom post-jugoslavenstvu!'. Autorica iznosi dokaze koji podupiru stav da je ta složena 'zajednica' bila najneuspješnija europska država 20. stoljeća. Ova, obujmom ne velika knjiga, knjiga razotkrivanja i otvorenoga govora, veliki je korak naprijed u suočavanju s mutnim dijelovima naše prošlosti.
