Zloupotrebe bitnog dokumenta EU-a, Lisabonskog ugovora, uoči lipanjskih izbora
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 08 Svibanj 2024 15:18
Stari kontinent nikada prije nije krenuo na izbore za Europski parlament toliko nesiguran i podijeljen. Osim problematične politike u najvećim državama (Francuska, Njemačka), to je još više Marko Bostjan Turkposljedica nesposobnosti trenutnog vodstva Europske komisije, koje je u mandatu 2019.-2024. dokazalo da nema osjećaj za politički realizam. To jest za ono što stvarno trebaju građani EU.
Još gore, u ključnim agendama djelovalo je izvan ovlasti koje mu daje najviši dokument Unije, Lisabonski ugovor. To je zloupotrijebilo na sličan način kao i njegov prethodnik, Europski ustav, odnosno referendum o njemu. Godine 2005. europski su građani bili upitani žele li dio nacionalnih ovlasti prenijeti na Bruxelles. Na zapadu Europe, posebno u Francuskoj, odgovor je bio snažno ne (55%). Ideja Europske unije je dosegla svoj vrhunac i počela opadati. Ljudi, koje nitko nije izabrao – a često za njih nitko nije ni znao – počeli su prisvajati ovlasti i voditi zajednicu prema sve većoj autokraciji. No „ne“ europskih građana briselske su elite (i one koje ih stalno sekundiraju u prijestolnicama europske moći) shvatile kao „da“. Rodio se Lisabonski ugovor.
Međutim, on odražava stanje iz 2007. godine, kada je Stari kontinent bio znatno drugačiji nego danas. Iako se kršćansko-židovske korijene kao izvor europskog identiteta nije moglo uključiti, ostali su prisutni u formulaciji: kulturno, vjersko i humanističko nasljeđe Europe, iz kojeg su proizašle univerzalne vrijednosti. (Preambula Lisabonskog ugovora). Danas bi takvo što više nije moguće, ponajviše zbog buđenja ideologije koju je za svoju uzela sadašnja Europska komisija. Tako smo svjedočili provođenju tri elementa koji nemaju nikakve veze s najvišim dokumentom EU, Lisabonskim ugovorom.
Središte interesa koje je sadašnja EK slijedila odražava se u tri točke koje su briselske vlasti htjele provesti po svaku cijenu. To je takozvani zeleni prijelaz, dalje prihvaćanje ilegalnih ekonomskih migranata te skup LGBT+. Za ništa od toga u Lisabonskom ugovoru nema osnove, što je logično. Te riječi jednostavno nisu ni spomenute, počevši s LGBT+. Ugovor je formiran u doba kada je Europa još bila normalna. Takve devijacije bile bi shvaćene kao odstupanje od ustaljene norme, kao pozivi anarhiji i raspadu. Početkom 21. stoljeća EU(2007) nešto takvo je još bilo nemoguće. Danas se mnogi pitaju kako je moguće da smo se tako brzo navikli na abnormalnost.
Pojam „ekonomski ilegalni migrant“, netko tko krši sve sigurnosne protokole EU (Schengen), u Lisabonskom ugovoru tako uopće nije spomenut. Kako bi i mogao biti? Još do težih zloupotreba dolazi pri provođenju LGBT+, opet jedne od ključnih točaka na kojima je inzistirala sadašnja Europska komisija, čak i za cijenu raspada EU. Podsjetimo se samo do kakvih je sukoba zbog migranata i LGBT+ dolazilo na razini Zapadna Europa protiv Istočnog dijela (Višegrad, posebno Poljska i Mađarska, u posljednje vrijeme također Češka i Slovačka). Bez problema uočavamo da je istočna Europa poštovala temeljni dokument EU, a zapad ga je zloupotrebljavao.
Nigdje u Lisabonskom ugovoru "manjina" nije konkretno definirana, a kamoli da je definirana u smislu LGBT+. Ta riječ uopće ne postoji u njemu. To je jednostavno čista zlouporaba od strane aktualne komisije (i prošlih ali u manjoj mjeri). Pri tome dolazi do još jednog kršenja, bitnog karaktera. Tako definirane "manjine" je naime tim Ursule von der Leyen, sadašnje predsjednice EK, mutatis mutandis, stavio iznad većine. Da se prava takve "manjine" stavljaju iznad prava većine, predstavlja zlouporabu, jer Komisija za nešto takvo nije imala nikakav mandat, barem ne onakav koji bi im dodijelila osnovna povelja prava i sloboda EU, Lisabonski ugovor.
Suprotno: dokument izričito govori o načelu jednakopravnosti svih. Tako: "Unija u svim svojim aktivnostima uzima u obzir načelo jednakopravnosti svojih građana, koji su podjednako paženi od njezinih institucija, tijela, ureda i agencija". Uz to bi se moglo pomisliti i na dvoje: kršćanstvo i filozofija Immanuela Kanta svakako spadaju među "kulturnu, vjersku i humanističku baštinu Europe" (Preambula Lisabonskog ugovora). Osnivač kršćanstva Isus Krist naučavao je, da drugima činimo to što želimo da oni nama čine. Immanuel Kant je postavio etički imperativ. Taj glasi: svako naše djelovanje treba biti takvo da bi moglo postavljati moralni zakon. čleyeI Europska komisija u tom smislu? Zlouporaba osnovnog dokumenta za implementaciju tema, koje su za Europu izrazito štetne: dijele je i uzrokuju opću nelagodu, istodobno bitno smanjujući kvalitetu života, na primjer osjećaj sigurnosti (ilegalni ekonomski migranti i ekstremni islam). No, pitanje je, znaju li članovi EK o Immanuelu Kantu i Isusu Kristu reći pet logičnih rečenica.
I kako je s trećim elementom u agendi Ursule von der Leyen, sa zelenom tranzicijom. Prvo moramo utvrditi da je upravo ekološka neurotičnost, povezana s prijelazom na obnovljive izvore, Europi oduzela gospodarsku konkurentnost i prisilila je na stagnaciju. Zelenu tranziciju ne provodi niti jedno od najkonkurentnijih gospodarstava na svijetu, na primjer kinesko. Isto je i s Indijom, a slično i sa SAD-om. To što Bruxelles čini u vezi s ekološkim naporima samo po sebi je čisti apsurd, jer EU predstavlja samo 6% svjetske populacije, a taj će udio još opadati. Suvišno je govoriti da je "zelena tranzicija" doslovno nijekanje znanosti, jer nigdje nije znanstveno dokazano da je antropogeni faktor isključivi uzrok zagrijavanja planeta. Suvišno je također reći da u najvišem dokumentu EU, u Lisabonskom ugovoru "zelena tranzicija" uopće nije spomenuta. Naposljetku: čak i ako bi u ovom trenutku ugasili sve proizvođače CO2 i tako skliznuli u kameni doba, planet bi trebao jedno stoljeće da se vrati u prijašnje stanje. Pod pretpostavkom, koju nitko nije dokazao, da je čovjek doista uzročnik porasta CO2.
U Lisabonskom ugovoru se inače pojavljuje riječ "okoliš". Ali to se događa potpuno neobvezujuće. Tematici je cjelovito posvećen i jedan od članaka, naime stotinu devedeseti. Riječ "klimatske promjene", na primjer na 328. stranicama teksta pojavljuje se samo jednom, i to u kontekstu 191. članka, koji kaže: "Politika saveza će se zalagati za sljedeće ciljeve: poticanje mjera na međunarodnoj razini za rješavanje regionalnih ili globalnih problema. Angažirat će se oko okolišnih problema, posebno u borbi protiv klimatskih promjena". "Klimatske promjene" tako uopće nisu na agendi Europske unije, a ako već jesu, onda je njihovo mjesto potpuno marginalno.
Ako je glavna agenda Bruxellesa u mandatu 2019.-2024. (ali i prije, no ne tako izraženo) povezana s elementima koji su Europu izrazito razgrađivali (LGBT+), ekonomski slabili (zelena tranzicija je bacila na koljena njemačku automobilsku industriju, najviše VW) te unosili paniku među građane (uvoz ilegalnih ekonomskih migranata, uz suspenziju pravnog poretka EU (Schengen)), na bitne probleme Europe ta komisija reagirala je poricanjem.
I s time smo kod srži problema. Jedno od najvažnijih pitanja je demografija. Ta je snaga svake države, svakog ddkontinenta. Europa i s njom cijeli Zapad su u teškom demografskom padu. U nekim članicama (na primjer Hrvatska) će po procjenama analitičara do 2035. morati suspendirati mirovinski sustav, jer neće biti dovoljno ljudi koji bi uplaćivali u mirovinski fond za sadašnje umirovljenike. Takve su informacije autora ovog članka. Europska komisija na to pitanje nema nikakvih odgovora, naprotiv. Namjerava ga riješiti na način koji neće riješiti ništa odnosno povećat će sukobe. Umjesto da se pozabavi sanacijom problema na odgovarajući način, gura glavu u pijesak, poput noja.
A kako postupati uopće nije nikakva tajna, jer unutar EU jedna država već uspješno realizira povećanje rođenih. To je Mađarska, koja je u zadnjoj godini dosegla stopu od 1.9 djece po majci, što je već blizu one plodnosti, koja omogućava očuvanje populacije i održivost mirovinskog fonda. Ali upravo Mađarska je država koja u Bruxellesu doživljava najviše kritike. Kakav je već sadržaj Breughelove znamenite slike: Ako slijepac vodi slijepca, oba završavaju u jami.
Dubravka Šujica je povjerenica za demografiju i demokraciju. Spomenimo usput da izvorna Maastrichtska pogodba nije sadržavala takve ovlasti povjerenika, kakve su si kasnije dodjeljivali sami, bez konzultacija s onima nad kojima su te ovlasti provodili, to jest nad građanima EU. Ništa novo pod suncem, ako pogledamo referendum o Europskom ustavu i postupanje s Lisabonskim ugovorom. Šujica u predizborno vrijeme nastupa s sljedećom agendom. Autor ovog članka je 8. ožujka 2024. prisustvovao jednom takvom nastupu (to je bilo u Mariboru, u Sloveniji). Zabilježio je točno što je povjerenica poručila. Provođenje demografskih rješenja u njezinom uredu nazivaju "toolboxes", što u prijevodu znači kutija za alat. Koje je alat potreban da se kromosomi XX i XY spoje, nećemo objašnjavati. Svakako se ne nalazi u kutijama.
Šujica u tom kontekstu govori o četiri stupa demografskog "rješenja". Prvo što je zabrinjava je to da osam milijuna žena u EU nije na tržištu rada. To se zove prvi stup. One su naime kod kuće i brinu se za obitelj. Ako bismo zaposlili i te žene, rodnost bi dodatno pala, što je razumljivo samo po sebi. Prvi stup bi naime bio da se te žene zaposle. Za koga će radit kada jednog dana nema u Europi nema više dovoljno ljudi koji bi kupovali njezine artikle, pitanje je kojeg se kabinet Dubravke Šujica ne postavlja. Drugi stup je da bi trebalo omogućiti mladima da žive u vlastitim kućama. Sve lijepo i pravo, ali to nije ništa originalno. To je otprilike kao da se zalažemo za čisti zrak.
Treći stup je zahtjev za međugeneracijskom solidarnošću. Sve lijepo i pravo, ali podsjeća na to da se zalažemo za čistu pitku vodu. Ali četvrti stup je zastrašujući. Rješenje povjerenice za demografiju i demokraciju naime pretpostavlja da se pitanje demografije rješava legalnim migracijama. Kako to sada funkcionira, otprilike znamo. Tako kao multikulturalizam, koji nikada – osim u glavama briselskih birokrata – nije funkcionirao. Ali je prouzročio nekoliko građanskih ratova (na primjer onaj u Libanonu, pa onaj u Jugoslaviji), nekoliko ih još će biti, počevši najvjerojatnije u Zapadnoj Europi.
Bilo kakvi dodatni komentari ovdje su nepotrebni. Neracionalne pojave se naime racionalno ne daju ni objasniti ni riješiti. Izbori za europski parlament bit će posljednja prilika da se Europa vrati njezinim građanima. To pak znači sustavno odbacivanje ne samo sadašnjeg tima, već prije svega patoloških pojava koje su se s njim ojačale i postale dio europske svakodnevice. Popravnog ispita nakon lipnja 2024. naime neće biti. Kada je riječ o demografiji, mislimo naime na preživljavanje. Doslovno.
