Mons. Gorski o Bleiburgu: Šutjeli su izvršitelji zločina, šute i njihovi potomci
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 19 Svibanj 2024 08:01
Jučer je na groblju Mirogoj obilježena 79. obljetnica Bleiburške tragedije i Križnog puta. Zagrebački pomoćni biskup mons. Mijo Gorski predvodio je misno slavlje za žrtve Bleiburške tragedije i križnih puteva hrvatskoga naroda u subotu 18. svibnja ispred Crkve Muke Isusove u Maclju. Mons. Gojski u homiliji je govorio o Bleiburškoj tragediji u kontekstu sutrašnjeg blagdana Duhova.
U nastavku pročitajte propovijed mons. Gojskog koju u cijelosti prenosi Ika:
Sedamdeset devet godina prošlo je od svibnja 1945., mjeseca najviše ubijenih hrvatskih građana i to nakon završetka II. svjetskog rata, kojih su kosti posijane od Austrije, Slovenije, Hrvatske do Bosne i Hercegovine. Ovdje u Maceljskoj šumi ubijen je 21 svećenik i bogoslov, ovdje je pokopano u kosturnici 1247 žrtava, a to nije ni jedan posto ubijenih bez suda i dokazane krivnje. Nisu imali mogućnost dokazivanja istine, nisu imali mogućnost primiti sakramente ili utjehu svojih svećenika, ubijeni su kao ovce na klanju, zatrpani u jame i rovove kako se nikada ne bi saznalo gdje su. Istrijebljene su čitave obitelji.
Ali, ako ljudi šute, zemlja progovara i kako čitamo u knjizi Postanka, sam Bog postavlja pitanje: Gdje ti je brat tvoj? (usp. Post 4,9) Prije ili kasnije zemlja otvara svoja njedra i otkriva svoje tajne u stotinama grobišta. Iznosi na vidjelo dana prešućenu istinu kako su pobjednici vođeni komunističkom ideologijom postali zločinci.
Rat iz ljudi izvlači uvijek ono najgore
Svaki rat je sam po sebi zločin. Zločin prema životu, kulturi, imovini, razaranje svih ljudskih vrjednota i moralnih načela. Uvijek iz ljudi izvlači ono najgore. I svaka strana u ratu čini zločine, ali, za njih su odgovorni samo poraženi. Vae victis! Jao pobijeđenima! To je nažalost logika svjetske povijesti. Moćnici se ne obaziru na činjenice pa i zločine tumače u svoj prilog kao djelo pravde.
Nikada se zločin nad zarobljenicima ne može tumačiti kao djelo pravde. Jer da je pravda bila u pitanju onda bi postojao makar privid suđenja, onda bi bili ukopani kao ljudi, a ne bacani u jame. Ali šutnja govori o osjećaju krivnje i potvrđuje se riječ Isusova: Tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova (Iv 3,20). Doista, ako je to bila pravda, zašto se ne istraži i objelodani, zašto se dostojno ne ukopaju ubijeni i obilježe njihova stratišta? Ali, jer je učinjeno zlo, šutjeli su izvršitelji zločina, šute i njihovi potomci, šute iz straha oni koji su znali. Zašto? Jer im djela bijahu zla. Jer je mržnja potaknula osvetu, a svaka osveta sjeme je novih podjela koje osjećamo do danas.
Bog nije samo beskrajno milosrdan, već je i pravedan sudac
Davno su u nama minuli svi negativni osjećaji, nema mržnje, nema želje za osvetom ili krutom pravdom, ostaje jedino što kršćanin smije, može i mora; moliti i preporučivati Bogu njihove duše. Mrtve su žrtve, mrtvi su i ubojice, a i oni su žrtve bezbožne ideologije ili vlastite mržnje. Znamo da se nakon toliko godina pravda neće izvršiti ovdje na zemlji. Pravde na zemlji za slabe zapravo i rijetko ima jer o njoj uvijek odlučuje sila.
Ali, vjerujemo da je Bog ne samo beskrajno milosrdan, nego i pravedan platac svima i da će svatko zadobiti ono što je kroz tijelo zaslužio, bilo dobro bilo zlo, kako čitamo u poslanici Rimljanima: Svi ćemo stati pred sudište Božje. Ta pisano je: Života mi moga govori Gospodin, prignut će se preda mnom svako koljeno i svaki će jezik dati slavu Bogu. Svaki će, dakle, od nas za sebe Bogu dati račun (Rim 14,10-12). Od te istine nema bijega.
Umirali su, jer su sanjali slobodnu Hrvatsku…
Zašto su umirali? Zato što su sanjali slobodnu Hrvatsku. I mi sanjamo Hrvatsku slobodnih i jednakopravnih građana, Hrvatsku blagostanja i susretljivosti, Hrvatsku poštovanu u svijetu, poželjnu za život, Hrvatsku u kojoj će mladi rado savijati svoje obiteljsko gnijezdo i svojim stručnim radom doprinositi boljitku zemlje i naroda, Hrvatsku koja buja životom djece i mladosti, Hrvatsku prožetu dragocjenom kulturnom baštinom.
To su sanjali svi koji su u prošlom stoljeću za nju umirali. Živote su ostavljali lijevi i desni, ljudi raznih političkih i vjerskih uvjerenja i svi su oni krvarili za istu ideju, ideju domovine. A domovina nije samo komad zemlje omeđen granicama, zemlja rođenja, to su prije svega ljudi, članovi obitelji koji su prožeti istim vrjednotama. To je jezik kojim su nas majke poučile govoriti, to je dragocjena kulturna baština, to su običaji i tradicija, to je sloboda življenja, dostojanstvo rada i plaće, to su susreti s dragim ljudima, to su naši Božići i Uskrsi, naša proštenja i naše pjesme, to su naše ravnice i more i gore, to je zemlja i ozračje gdje ljudi vide svoju budućnost.
Sanjamo domovinu, ali ona je moguća tek kada se balast, taj teški teret prošlosti oslobodi s njezina vrata i njezinih nogu. Nažalost, skoro osamdeset godina je prošlo, davno su mrtvi sudionici zla, ali, trauma zločina, trauma laži i prisile obilježila je cijelo vrijeme i čitav narod. Još smo zarobljenici neriješenih pitanja prošlosti.
Bez duhovne snage ostajemo samo hrpa pojedinaca koji sebično brinu samo o sebi
Mi danas imamo Bogom danu zemlju omeđenu granicama, imamo i svoju zastavu koja simbolizira domovinu, ali ako ta ideja umre, ako se desetljećima ne ostvaruju mogućnosti i propuštaju dobre prilike, ako nam je jezik do neprepoznatljivosti iskvaren, ako nam je kultura postala nekultura, a sam pojam domovine i domoljublja ocrnjen, onda ljudi odlaze, traže novu. Nije novac jedini pa čak ni najvažniji razlog odlaska nego gubitak povjerenja i snova.
Braćo i sestre, to su naše suhe kosti o kojima govori prorok Ezekiel. Možda su isprepletene žilama, možda imaju i mesa na sebi, ali nemaju duha, a to je najgore što se jednom narodu može dogoditi. Bez duha, čovjek je samo ljuska, bez duha domovina je samo komad zemlje.
Kada nestane duhovne snage što ljude drži zajedno? Zakon? Strah? Interes? Bez duhovne snage ostajemo samo hrpa pojedinaca koji sebično brinu samo o sebi.
Zato danas, spominjući se žrtava Bleiburga i križnih putova moramo razmišljati, zbog njihove žrtve, zbog njihovih kostiju posijanih diljem naše domovine, zbog žrtava i trauma Domovinskog rata, moramo razmišljati ne toliko o prošlosti koliko o svojoj budućnosti.
…sve je manje djece
Sve je više stanova, a sve manje ljudi, sve se više gradi dječjih vrtića i škola, a sve je manje djece, neprestano govorimo o pomirenju, a u eter se sije sve više mržnje i sukoba, kunemo se u zaštitu života, a on je obezvrijeđen od začeća do smrti. To je naša stvarnost. I za nju smo svi odgovorni.
Bog nam je dao jedinstvenu priliku u povijesti naroda i ne smijemo je propustiti, da od snova učinimo privlačnu stvarnost. Jer mi, braćo i sestre, nemamo neku drugu zemlju, nemamo neke druge ljude, nemamo neko drugo vrijeme osim ovoga što imamo. I tu nam Bog daje ohrabrenje, daje nam svoga Duha, Branitelja, daje nam Duha istine. Ne istine prilagođene trenutačnim političkim potrebama, ne istine koja je dogovorena i odvojena od činjenica, nego istine koja se zove Isus Krist.
A u njemu nema laži, u svjetlu njegovog Duha sve je jasno. Ta istina, Božja riječ, prodire, kako čitamo u Pismu poput mača u naš um i srce, žeže jer dotiče mračne tajne prošlosti našega života. Rado bismo je sakrili od drugih, ponekad se ni sami ne usudimo pogledati svojoj istini u oči. Ali, ma koliko bila bolna, ona jedina oslobađa, ona jedina spašava i daje zdravi temelj svakom životu.
Kažu nam: zašto ne pustite mrtve mrtvima, prošlost prošlosti? Rado bismo to učinili, ali dužnost je Crkve moliti za mrtve i nositi ih u svojem spomenu. Dužnost je Crkve moliti mir i pomirenje živima. K tomu, neriješena pitanja neumoljivo pritišću, laž prošlosti u kliještima drži sadašnjost. Mnogo je toga sazdano na laži, to je kuća na pijesku. Ne može se graditi dom bez zdravih temelja, a mnogo toga u našim temeljima još je u mraku laži i neistine. Zato nas drma svaki vjetar društvenih zbivanja u ovom kockanju ljudskom što krči put zabludama (usp. Ef 4,14).
Je li san o domovini utopija?
Je li san o domovini utopija? Uvjeren sam da nije. Ali, ako prestanemo čeznuti za boljim, višim i ljepšim, ništa nas neće pokretati, ako nemamo vizije i dalje ćemo se vrtjeti u krugu bez stvarnog pomaka. Prorok Ezekiel je imao viziju sabiranja svojeg raspršenog naroda i uskrsnuća mrtvih. Zapisao je viziju za sve generacije i ona je u Isusu snagom Duha Svetoga postala stvarnost. Narod se okupio, mrtvi žive!
Svetkovina Duhova nas ohrabruje. Nije nam Bog dao Duha straha i bojažljivosti, nego snahe i hrabrosti. Molimo u Gospodina milosrđe za mrtve, ali molimo i za nas žive, da Duh Božji, Duh istine odagna od nas mrak grijeha i neznanja, osjećaj malodušnosti ili straha pred onim što smo dužni učiniti. Da, snovi se mogu ostvarivati, ali naša stvarnost neće postati lijepa samo zbog snova, nego zbog svesrdnog zalaganja za istinu u riječima, za pravednost u djelima, za slobodu u življenju, za međusobno prihvaćanje naših razlika jer nikada nećemo svi biti istog mišljenja, za poštovanje prema ubijenima. To smo dužni mrtvima, to od nas očekuju živi potomci i rodbina ubijenih, na to nas potiče i obvezuje sila Duha Svetoga. Amen.
