JOSIP BROZ TITO – Umjesto istine o našim ubijenima srbi nam šalju lešinu lažnoga kumrovečkoga bravara
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 26 Svibanj 2024 12:07
U čije ime kumrovečki gradonačelnik Robert Šplajt nudi trajni boravak u Kumrovcu najvećem zločincu protiv hrvatskoga naroda u njegovoj povijesti?
U Hrvatskom tjedniku, broj 1019. od 4. travnja 2024. g. str. 16-22., g. Ivica Marijačić napisao je tekst pod naslovom: Na vidjelo izlaze dokazi da Tito nije bio Josip Broz nego podvaljeni zamjenski rusko-britanski agent i najvjerojatnije Churchillov izvanbračni sin. Iz veze s ruskom groficom. U prilogu su navedene činjenice koje dokazuju, ili dovode u sumnju, identitet jugoslavenskog diktatora. Među inima izjava Andrea Malrauxa (28. lipnja 1958.) francuskog ministra kulture i književnika, kojom potvrđuje da prema njegovu poznavanju Tita iz španjolskog građanskog rata, osoba koju je upoznao kao predsjednika Jugoslavije, nije ista osoba!. Usto, Marijačić je priložio i izjave agenata Anthony Masiera (1957.) i Johna Markula (1958.) kojima niječu identitet Tita kao Josipa Broza. Tu je i stav supruge mu Jovanke koja je tvrdila kako zapravo nitko ne zna tko je Tito!? Tu su i činjenice iz obiteljskog života Josipa Broza i druge. Vrijedan prilog koji je ukazao na potrebu daljnjega istraživanja podrijetla Tita, ali i sudbine Kumrovčanina Josipa Broza. Nedoumice o podrijetlu jugoslavenskog diktatora traju, od vremena Drugoga svjetskog rata. Sve do njegove smrti ali ništa manje ni dan danas. Ne zna se ni točan dan, mjesec ni godina rođenja, ne zna se mjesto i zemlja rođenja (nacionalnost), materinji jezik, pravi roditelji; pa čak ni dan smrti u Ljubljanskom kliničkom centru, 27. travnja ili 4. svibnja,1980.?! Jedno je očito, kako to ističe Marijačić, da treba prestati za jugoslavenskoga predsjednika pisati ili nazivati ga Josip Broz Tito. On je bio samo Tito, a Josip Broz nedužni Hrvat iz Hrvatskoga Zagorja, bio je samo mladić prema kojemu je neopravdano usmjerena sva mržnja hrvatskoga naroda koju gaji prema krvavove jugoslavenskome satrapu. Budući u našoj zapuštenoj domovini, i nakon uspostave suverene i neovisne – međunarodno priznate države, još uvijek, ne mali broj njenih građana, štuje ovoga tiranina i ubojicu, ovakvi su tekstovi itekako nužni. Najvećega ubojice hrvatskoga naroda u njegovoj povijesti. Našem narodu ništa ne znače Rezolucije Vijeća Europe, EU Parlamenta i Deklaracija hrvatskoga Sabora osudi zločina počinjenih tijekom komunističkog poretka u Hrvatskoj (1945.-1990.) Stoga sam odlučio napisati neke svoje spoznaje glede Marijačićevih dokaza i sumnji, od rane mladosti do danas. Na kraju s nekoliko prijedloga.
Što su govorili Kumrovčani?
Šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća veliki broj kumrovečkih obitelji dolazio je u Podravinu, pa tako i u moje rodno mjesto Virje, u berbu kukuruza. Obično su se zadržavali oko dva tjedna. Za svoj rad imali su osiguran smještaj, prehranu i prema dogovoru, dnevno, kao zaradu, nekoliko korpi (košara) kukuruza. Naravno, to je bila dobra prilika da moji mještani pitaju nešto više o njihovom sugrađaninu, ondašnjem vladaru Jugoslavije. Pitanja su se uglavnom odnosila na njegovo podrijetlo jer se u narodu puno govorilo kako Tito nije onaj Joža Broz iz Kumrovca! Odgovori su bili potpuno jednoznačni. To nije naš Joža! Naš je Joža bio puno viši rastom od ovoga koji je došao nakon rata u Kumrovec! Naš je Joža bio crnomanjast a ovaj je žoti (žuti). Taj nije znao naš jezik. Naši su ljudi govorili kao da u istom momentu govori nekoliko jezika s pitanjem, kako je moguće da je u kratkom vremenu izbivanja iz rodnoga kraja, zaboravio svoj materinji jezik?! Mnogi Kumrovčani bili su iznenađeni što su neke od njih, dijelom iz uže i šire obitelji Brozovih i susjeda, odstranili s Titova dočeka u Kumrovcu. A tko bi se usudio pitati?! To je bio moj prvi susret s dvojbama o istinitom identitetu jugoslavenskoga diktatora.
Titove tajanstvene godine u Moskvi (1935. – 1940.) – i svoju je ženu poslao u smrt
Austrijski povjesničar Silvin Eiletz, na temelju istraživanja moskovskih arhiva u svojoj knjizi: Titove tajanstvene moskovske godine 1935.-1940. dao je dokumentarni prikaz stradanja jugoslavenskih komunista, kojima je Tito svojim karakteristikama presudio. Optužio ih je, zajedno sa NKVD-om za frakcionaštvo, buržujske manire, liberalizam, trockizam …, što je značilo smrtnu osudu. Tako je, prema mišljenju partijskog povjesničara Vladimira Dedijera ubijeno preko 700 jugoslavenskih, među njima znatan dio hrvatskih komunista i ljevičara. Svojom karakteristikom Tito je u smrt poslao i vlastitu suprugu Anne König (pseudonim Lucija Bauer) optuživši je za špijunažu. Ustvari, poznata njemačka revolucionarka kritizirala ga je što je dobiveni novac od Kominterne, za potrebe Jugoslavenske Partije, utrošio sebi za kupnju dijamantnog prstena?! Na kraju je osuđena na smrt i pogubljena. Na povjesničarima ostaje zadaća ustvrditi kada su SKP(b) i NKVD maknuli Kumrovčanina Josipa Broza a na njegovo mjesto postavili/ubacili svoga agenta, davši mu ime Tito. Neki smatraju, da je to bilo uoči ili na početku Španjolskog građanskog rata.
Španjolski građanski rat
Tito je kao zmija noge krio istinu o svojem sudjelovanju u Španjolskom građanskom ratu. Zašto? Marijačić je u svom tekstu spomenuo izjavu i samoga sudionika rata, Andrea Malreauxa koji je Tita tamo upoznao, a nije ga te 1957. u Jugoslaviji prepoznao?! To nije isti onaj kojega sam tamo upoznao! No, tomu valja pridodati i izjavu španjolske komunistkinje Dolores Ibarurri, koja se u vrijeme boravka u SFRJ susrela s Titom, i tom ga prigodom podsjetila kako su se oni već upoznali u Španjolskom građanskom ratu! Tito je zanijekao da je u njemu sudjelovao. No, srpski publicist i novinar, Milomir Milić, koji će se u vrijeme antibirokratske revolucije u Srbiji, pridružiti Slobodanu Miloševiću, objavio je osamdesetih godina Titovu fotografiju iz Španjolskog građanskog rata! Londonski Observer je 19. prosinca, 1943. godine napisao da su Titu u gerilskom ratovanju na tlu Jugoslavije pomogla iskustva sudjelovanja u Španjolskom građanskom ratu. No, najvažnija je činjenica da je, po nalogu NKVD-a, Tito sudjelovao na čelu staljinističkog odreda sa zadaćom odstrela trockista iz internacionalnih brigada.
Dolazak na vlast u Jugoslaviju
Američka CIA je ubrzo nakon rata istraživala istinski identitet Tita. Raščlambom govora izvukla je zaključak kako jezik kojim govori Tito ne pripada ni jednom jeziku jugoslavenskih naroda, već sliči mješavini ruskoga i poljskoga. Zanimljivo je da se potpisivao srpskom ćirilicom! Lagani prijelaz s latinice na ćirilicu, kao i sa bravarskog stola na klavir i Chopina! U vrijeme raskida odnosa sa Staljinom (1948.) Radio Moskva častila je Tita kao raskalašenog diktatora, a Staljin je govorio da kad god hoće može maknuti tog malog ukrajinskog Židova! Zagrepčani su pak govorili da se u liku Tita krije ruski general Lebedev. Jedan sindikalni aktivist iz Velikog Trojstva koji je radio s Titom u mlinu, u kojemu je Tito izgubio dva prsta i kao trag ostala mu velika brazgotina na ruci, htio se poslije rata susresti s Titom. Kada je Titu priopćena ta molba, odgovorio je da se radi o nepouzdanoj osobi iz sindikalnog pokreta, pa je odbio susret s revolucionarnim drugom! Roditelji Josipa Broza pokopani su u Kupincu kod Jastrebarskog, kamo su se odselili iz Kumrovca. U njihovom grobu pokopan je 1920. godine i dvomjesečni sin Josipa Broza iz braka sa Pelagijom Belousovom (1904.-1967.). Nikada Tito nije posjetio grob svojih roditelja i dvomjesečnog sina?! Zašto? Imao je vremena od 1945. do 1980.! Naš narod bi se zapitao: Kakav brižan otac i sin?! No, danas je posve razvidno da diktator Tito nije želio posjetiti grob njemu tuđih roditelja i djeteta koje je pripadalo onome koji će završiti u podrumima zloglasne moskovske Lubjanke.
U službi srpskih interesa
Ove je godine gradonačelnik Beograda Aleksandar Šapić izjavio kako bi Titovo tijelo iz Kuće cvijeća trebalo preseliti u Kumrovec?! Ne zna se što ga je ponukalo na takvu ideju s obzirom da je Tito cijelo vrijeme vladanja Jugoslavijom držao štangu srpskim interesima. Titova korist srbijanskim interesima bila je znatno veća od one Aleksandra Karađorđevića iz vremena prve Jugoslavije. U ekonomiji, bankarstvu, diplomaciji, razvojnim projektima, vojnim i policijskim benefitima, financiranju nerazvijenih, znanosti i kulturi… Beogradski gradonačelnik nije rekao šalje li jednonogog maršala sa svojom družicom Jovankom u paketu, ili samoga? Kojim prijevoznim sredstvom, plavim vozom, zrakoplovom ili kočijom, kako priliči ljudima tako visokog ranga! Vladara, koji je u Užičkoj 15. po ciči zimi i snijegu u papučama znao bježati pred svojom družicom, koja je tih godina tvrdila kako nitko ne zna tko je Tito i odakle je došao? Puno pitanja bez odgovora.
No, nisu svi odšutjeli ponudu beogradskog gradonačelnika. Kako je i red (!) javio se aktualni gradonačelnik Kumrovca Robert Šplajt, koji je ponudu objeručke prihvatio, po obrascu vratiti dite materi! Doduše nije odgovorio prihvaća li maršala samoga ili u paketu s družicom? U mramornom lijesu, sa ili bez zvijezde petokrake! S brojnim poklonima koje je diktator primio od svjetskih državnika, ili kao revolucionarnog siromaha – proletera?! Ako su žive maršalove sestre maserke, pripadaju li i one toj kvoti? Možda bi mogle savjetovati mlađe maserke kako masirati kumrovečkog gradonačelnika, župana Kolara i Peđina adlatusa Hajdaša! (Župan je tako htio, s kineskom poduzetnicom, u Kumrovcu podići svojevrsni luna park sjećanja jednom od najvećih svjetskih ubojica 20. stoljeća!) Možda i zagorsku revolucionarku iz Poznanovca (male Moskve!) poznatu po gotovo dva desetljeća studiranja i neuspjeha u poslu! Za Ginnessovu knjigu rekorda! Znaju li ti zagorski revolucionari, na čelu sa gradonačelnikom Kumrovca, za pola milijuna Hrvata stradalih u Titovim pogromima, za gotovo stotinu političkih emigranata ubijenih od njegovih tajnih službi, znaju li za desetljeća progona Hrvata u vrijeme njegove strahovlade? Što bi taj Šplajt napisao na tom spomeniku – spomeniku ubojici? U čije ime svoje zločinačke usluge nudi beogradskom gradonačelniku? U čije ime? A puntarski hrabri i ponosni Zagorci čkome.
No nije se Tito uglavnom obrušavao na hrvatski narod, na njegov tzv. hrvatski nacionalizam, hrvatski jezik, hrvatsku kulturu, već je savjetovao druge državnike – istoga kova – Nikolaja Cheausescua – primjerice, kako u emigraciji ubijati svoje neistomišljenike. Jon Paćepa, rumunjski šef sigurnosti Securitatea, u njegovo vrijeme, nakon bijega u SAD, u svojoj memoarskoj knjizi: Crveni horizonti, napisao kako je Tito na Brijunima podučavao njega i njegova šefa kako organizirati ubojstva emigranata, sukladno svom bogatom iskustvu.
Srpski povjesničar i novinar Pero Simić, u svojoj knjizi o Titu – TITO – fenomen stoljeća, među inim, na pitanje tko je bio Tito, napisao je: Ponajviše i ponajduže bio je vlastoljubac i hedonist, kolekcionar najviših partijskih i državnih funkcija, bezbrojnih priznanja i počasti; stalno zaokupljen sobom i svojim fizičkim izgledom, pompom i slavom; veliki ženskaroš i spletkaroš, inteligentni manipulator; instinktivno budan i sumnjičav prema svemu i svakome tko bi mogao i pomisliti da mu se približi, a kamoli da bude ravan njemu. Jedan je od rijetkih vladara druge polovice 20. stoljeća, koji je sudove i sudilaštva vlastite države javno pozivao da se „ne drže zakona kao pijan plota“. I koji je godinama usred Europe u svom džepu nosio popise intelektualaca koje treba uhititi.
Srpska bizantinska daromitnost i hrvatska naivnost
I tako dok se Srbi žele riješiti lešine jednoga od deset najvećih zločinaca 20. stoljeća, časteći ga različitim pogrdama, premda je cijelo vrijeme vladavine provodio njihove interese; Hrvati kojima je učinio tolika zla, žele ga, i kao lažnoga Kumrovčanina i Hrvata, vratiti u dom Josipa Broza, kojemu ne znaju ni sudbinu ni grob?! A pitanje je koliko ih to zapravo i zanima?
Zato bih predložio, da prije njegova povratka u tuđi dom i tuđu domovinu, da Zagorsko krapinski župan Željko Kolar, zajedno sa gradonačelnikom Kumrovca Robertom Šplajtom, saborskim zastupnikom Hajdaš Dončićem i zastupnicom iz Poznanovca (Male Moskve) Sandrom Benčić, organiziraju Međunarodni simpozij o pravom identitetu Tita i sudbini Josipa Broza, Kumrovčanina. Prije toga mogli bi posjetiti masovna gubilišta u Maclju i okolici, gdje su Titove ubojice pobile oko 13 tisuća hrvatskih vojnika, civila, staraca, žena i djece. A mogli bi potražiti i mjesto svirepog ubojstva dubrovačkog biskupa Josipa Carevića, kojega su u Hrvatskom Zagorju, okrutno ubili oni, o kojima će zagrebački gradonačelnik Tomašević sa svojim antihrvatskim izrodima, paliti trnjanske krijesove. Palit će jer mu hrvatski narod to dopušta. Kao i Šplajtu da u Kumrovec neovlašteno priziva lešinu jednoga od najvećih zločinaca 20. stoljeća. Uglavnom prema hrvatskom narodu.
No, ako bi do toga događaja i došlo trebalo bi puno toga pripremiti za dostojni ispraćaj. Uz lijes diktatora i tiranina trebali bi stajati: Plenković, Božinović, Pupovac, Grbin, Milanović, Budo Lončar, Kajtazi, Tomašević, Sandra Benčić, Katarina Peović, Željko Kolar, Hajdaš Dončić i gradonačelnik Kumrovca. Iza lijesa Titova odličja (tisuće njih!) nosio bi Željko Kolar, srp i čekić sa zvijezdom petokrakom Hajdaš Dončić a trokut i šestar soroševac Tomašević. Trebala bi se pripremiti improvizirana bina na kojoj bi sjedili državnici pokreta nesvrstanih kao i značajni državnici iz prijateljskih zemalja: Rusije, Narodne Republike Kine, Venezuele, Sjeverne Koreje, Kube i sličnih socijalističkih i demokratskih država. Na dočeku u Kumrovcu, Tita bi, uz dobrodošlicu, pozdravio Andrej Plenković a završni govor prigodom polaganja u grob Zoran Milanović. Opijelo za preminuloga, nezaboravnog, najvoljenijih sina naroda i narodnosti i doživotnog predsjednika bivše Jugovine održali bi ekumenisti: patrijarh Porfirije i požeški biskup u miru (i spokoju!) Antun Škvorčević. U sadejstvu s nadaleko čuvenim zagrebačkim kružokom – kružokom obožavatelja! Naravno, ekumenskog Porfirija?! Takav ispraćaj ne bi trebao proći bez glazbenih numera. Himna, ne bi došla u obzir jer je nepoznata zemlja rođenja, ali dvije numere bi svakako trebale biti. U tu svrhu bio bi pozvan, iz Pakla, odnosno Čistilišta ili Raja – nakon pokajanja, blagopočivajući Joža Manolić. On bi na klaviru izveo Lenjinov marš a potom staru zagorsku skladbu: Dobri mi došel prijatel. Ispraćaj bi uživo prenosila Plenkovićeva televizija, koja bi ujedno imala prava na tantijeme iz međunarodnog prijenosa. Titov ispraćaj počastile bi i tisuće vatrogasnih sirena i crkvenih zvona. Dokumentarac o ispraćaju pripremio bi Plenkovićev glasnogovornik Marko Milić. Tko kaže da mi Hrvati nismo dobri organizatori i da pamtimo tirane koji su vladali nad nama. I dalje im služimo! I nakon smrti! Dakako, u tom smislu ne bi smjeli završiti tekst bez slogana: I poslije Tita Tito! A ne živimo li i danas u takvoj državi?!
Mijo Ivurek/hrvatski-fokus.hr
