Što je "postjugoslavija" i koji su njezini zagovornici?
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 13 Lipanj 2024 11:50
Događaj koji se danas (ponovno) u Republici Hrvatskoj slavi kao Dan državnosti – kao spomen na povijesno konstituiranje prvoga višestranačkoga sabora 30. svibnja 1990. – za poneke nositelje sveučilišnih katedra i njihove »glasnogovornike« u medijima tzv. glavne struje tek je »običan dan«.
Jer, naime, ni nakon pada željezne komunističke zavjese ni nakon krvave velikosrpske agresije, a onda ni nakon tridesetogodišnjega vremenskoga odmaka, za njih Jugoslavija nije prestala postojati.
Ta Jugoslavija koja se nikada nije raspala u takvu se narativu, doduše, i ne zove Jugoslavijom. Ona se zove »regija« (ili »region«), »Balkan« (ili »Zapadni Balkan«) i – osobito u kvazihistoriografskim i kvazipolitološkim analizama – »postjugoslavija«. S potonjim se pojmom, a onda posredno i sa svim drugim inačicama naziva »neumrle Jugoslavije«, sustavno i argumentirano »obračunala« zagrebačka umirovljena politologinja dr. Mirjana Kasapović još prošle godine u članku »Zbogom postjugoslavenstvu!«. Budući da je članak imao neobičan odjek u hrvatskoj javnosti – više od četiri tisuće preuzimanja i više od šest tisuća posjeta na stranicama portala znanstvenih časopisa »Hrčka« – autoričin »prilog demitologizaciji hrvatske politike« ukoričen je nedavno i u nakladi Školske knjige.
Hrvatska nije pošla »postjugoslavenskim« putom
No što je zapravo »postjugoslavija« i tko su njezini zagovornici u društvenim i humanističkim znanostima i zašto njihove teze imaju takav medijski odjek? »Postjugoslavija« fiktivna je politička cjelina u koju ulaze države nastale raspadom komunističke Jugoslavije. Koliko je ta cjelina izmišljena i znanstveno neutemeljena dr. Kasapović u knjizi »Zbogom postjugoslavenstvu!« pokazuje dvama argumentima. Prvo, svaka od nekadašnjih republika koje su činile SFRJ pošla je zbogom postjugolsavenstvusvojim putom. Osobito Hrvatska i Slovenija. Na tom tragu dr. Kasapović suvremenu Hrvatsku opisuje kao funkcionalnu demokraciju, državu koja je daleko socijalnija od socijalističke Jugoslavije (besplatni udžbenici, rodiljni dopusti, subvencije đaka i studenata, besplatni vrtići…) i državu koja je integrirana u zapadne političke institucije – EU i NATO.
Nadalje, suvremena je hrvatska i neusporedivo gospodarski razvijenija od bivše SFRJ. Osim u političkoj kulturi, razvijenosti i blizini zapadnomu civilizacijskomu krugu, današnja je Hrvatska i u vanjskopolitičkim pitanjima na suprotnim pozicijama od nekih drugih »postjugoslavenskih država«, kao što je Srbija. Dovoljno je usporediti hrvatsko i srbijansko stajalište prema ruskoj agresiji na Ukrajinu, upozorava autorica. Napose, Hrvatska je i po svojim športskim uspjesima – od nogometa do drugih timskih i individualnih športova – daleko uspješnija od »skupnih« rezultata kojima su pridonosili i hrvatski športaši u bivšoj Jugoslaviji. Na tragu svih tih argumenata dr. Kasapović postavlja retoričko pitanje: »Ima li razloga da se za ime suvremene Hrvatske vezuju postjugoslavenski pridjevi te da se tako čuva sjećanje na Jugoslaviju?«
Koliko dugo može trajati »postjugoslavija«?
Drugi razlog zbog kojega je teorija o »postjugoslavenskim državama« znanstveno neutemeljena odnosi se na vrijeme. Koliko dugo traje stanje »postjugoslavenskih država«, pita se dr. Kasapović i dodaje niz povijesnih »slučajeva«: Zašto se Kraljevina Jugoslavija ne naziva »posthabsburškom državom«? Zašto se Češka ili Slovačka ne nazivaju »postčehoslovačkim državama«? Zašto pribaltičke zemlje – Litvu, Estoniju i Letoniju – baš nitko više ne zove »postsovjetskim državama«? Autorica na tom tragu nudi i politološku dekonstrukciju »postjugoslavenstva«.
»Postjugoslavenske, kao ni postsocijalističke, studije nemaju navlastiti predmet istraživanja, nisu usredotočene na stvarni svijet, nego na ideološki konstruirane pojmove, temelje se na teritorijalno-političkoj imaginaciji, prenaglašavaju jedan (1990.) na račun drugih lomova u povijesti naroda koji su činili Jugoslaviju (1804., 1813., 1848., 1868., 1878., 1903., 1914., 1918., 1941., 1945.), zatvaraju političku budućnost novih država u stare okvire«, objašnjava.
Zatvoreni »citatni klub« i njegova nerazmjerna medijska vidljivost
Koliko je »teorija postjugoslavenstva« banalna autorica argumentira i činjenicom da njezini zagovornici uopće nemaju međunarodnu citiranost, premda i inozemni znanstveni krugovi Titovu Jugoslaviju još zamišljaju kao zemlju »socijalizma s ljudskim likom«. Teoretičari »postjugoslavije« zapravo su zatvoreni »citatni klub« – oni se samo međusobno citiraju ne bi li time ostvarili znanstvenu relevantnost svojih teza.
»Nerijetko je dovoljno vidjeti ime autora i naslov rada da se zna kakva je bibliografija. A kada se pročitaju prve dvije-tri stranice na kojima se tekst citatima ili referiranjem na određene autore i njihove radove teorijski i ideološki uokviruje, više nema nikakve dvojbe o tome kakva će biti interpretacija respektivne teme«, pojašnjava dr. Kasapović.
Taj »zatvoreni citatni klub« – koji čine perjanice »postjugoslavenstva« povjesničari Hrvoje Klasić, Dragan Markovina, Tvrtko Jakovina ili politolog Dejan Jović i filozof Igor Štiks (koji su ujedno »antijunaci« knjige »Zbogom postjugoslavenstvu!«) – zapravo je ništa drugo nego rubna pojava u znanstvenim krugovima. Zato još više začuđuje zašto njihove teze imaju – toliki medijski odjek. O tome valja dati podulji citat dr. Kasapović: »Njihova je nerazmjerna društvena vidljivost posljedica posredovanja neakademskih institucija: medijskih, izdavačkih i kulturnih ustanova te udruga civilnoga društva. Ti akteri nastoje kreirati usporednu ideološku i političku ‘stvarnost’, prikazati osobne i skupne ideološke fikcije kao činjenice, učiniti ih dijelom političkoga i društvenoga života Hrvatske. Ukratko, postjugoslavenske studije bile su i ostale ideološko-politički projekt malobrojne intelektualne manjine u Hrvatskoj koji se, da upotrijebim jednu slikovitu pravnu sintagmu, unatoč ‘obijesnom parničenju’ njihovih autora s neistomišljenicima i protivnicima u znanosti, politici, medijima i društvu bliži neminovnu zalasku.«
Ono o čemu »memorijski poduzetnici« šute
Začudna je, u najmanju ruku, i općenita »zadivljenost« medija tzv. glavne struje Titovom Jugoslavijom. Njima je, na neki način, posvećena gotovo polovica knjige »Zbogom postjugoslavenstvu!«. Naime, dr. Kasapović tek u drugom dijelu knjige dekonstruira »postjugoslavenstvo« i njegove pripadajuće »znanstvene studije«. Prvi je dio knjige posvećen onomu što Jugoslavija doista jest bila. A to je jedna od najsiromašnijih i najmanje razvijenih zemalja na europskom tlu, u kojoj su se zbog neuspješne gospodarske politike s vremena na vrijeme javljale čak i gladi, a od osamdesetih i tzv. redukcije i nestašice osnovnih potrepština. Ništa od toga nije utjecalo na lagodan životni stil nepobitnoga jugoslavenskoga vođe koji jugoslavijaje, kako navodi dr. Kasapović, državu više koštao od također pompoznoga režima kralja Aleksandra Karađorđevića. Usto, u Jugoslaviji je bio ozakonjen i »verbalni delikt«. Napose, bila je to i država koja je vodila agresivnu vanjsku politiku (u prvim godinama uplitala se u brojna pitanja: Trst, Grčka, Albanija te Bugarska, Rumunjska i Mađarska), koja je učvrstila svoj režim masovnim zločinima i održavala se na vlasti također zločinima. O tome svjedoči i divljanje represije nakon 1945. godine, kao što je to bio slučaj obračuna s hrvatskim proljećem, ali i u slučajevima ubojstva desetaka hrvatskih emigranata kao navodnih terorista. S druge strane Titova je Jugoslavija prave teroriste – poput notornoga »Carlosa Šakala« ili pripadnika palestinske skupine »Crni rujan« koja je 1972. na Olimpijskim igrama u Münchenu otela i ubila izraelske športaše – rado dočekivala i diplomatski, materijalno i logistički podupirala.
O tim primjerima koje u svojoj knjizi na stotinjak stranica navodi i opisuje dr. Kasapović današnji »memorijski poduzetnici« – koji su dobro medijski pozicionirani i nude sliku uspješne Jugoslavije – jednostavno šute. Oni od devedesetih zato i govore o Hrvatskoj kao »propaloj državi«, državi koja se nalazi na »dnu dna« Europske unije i državi u kojoj neprestano »buja fašizam«… No unatoč takvu višegodišnjemu medijskomu djelovanju »treća Jugoslavija« nije se dogodila. Na tragu dr. Kasapović valja im poručiti: »Vrijeme je da se postjugoslavenstvu kaže zbogom i da se postjugoslavenima poruči kako nema Jugoslavije nakon postjugoslavije.«
Dvije interpretacije »povijesnoga revizionizma«
U svojoj knjizi »Zbogom postjugoslavenstvu!« politologinja dr. Mirjana Kasapović spominje i slučaj srbijanskoga politologa Branislava Radeljića koji je, kritizirajući Katoličku Crkvu u Hrvatskoj jer iz godine u godinu komemorira žrtve Bleiburga, napisao da »nema dokaza da se pokolj stvarno dogodio, kao ni popisa ljudi koji su izgubili živote ili masovnih grobnica«. Negiranje postojanja masovnih grobnica (od Slovenije preko Hrvatske sve do BiH) i partizanskih zločina koji su itekako dokumentirani, a njima se sustavno bave već tri desetljeća hrvatski i inozemni povjesničari, nije samo stvar tendenciozne interpretacije prošlosti, nego i moralno potonuće. Radeljića kao ideologizatora prošlosti, koji svoje lažne teze objavljuje i po inozemnim časopisima, dosad nije prokazao ni jedan medij tzv. glavne struje ili sveučilišni profesor u Hrvatskoj koji prilikom svakoga spomena NDH ili logora u Jasenovcu (ako on odstupa od »službenoga narativa«) upozoravaju na »povijesni revizionizam« ili »bujanje fašizma« u Hrvatskoj.
Marino Erceg
