Europskoj uniji s novim, internet-revolucionarima na sceni, nimalo se ne piše dobro
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 27 Lipanj 2024 15:55
Zamor od EU-a nije uzrok, već posljedica
Biti na vrhu ljestvice u onome što je loše, nije nikome kompliment pa ni Hrvatskoj koja je na nedavnim europskim izborima bila na prvom mjestu u EU po apstinenciji biračkog tijela.
Od oko 3,7 milijuna birača s pravom glasa, na izbore za zastupnike u Europskom parlamentu izašlo je tek 21,35 posto punoljetnih građana Hrvatske. Jedino je još Litva s 28,35 posto imala izlaznost nižu od 30 posto. Izlaznost na razini EU bila je 50,93 posto što nije za hvalu, ali ni zabrinjavajuće imajući u vidu tradicionalnu letargičnost birača u većini europskih zemalja. Izuzetak su Belgija, Luksemburg i Grčka u kojima je izlazak na izbore zakonska obaveza pa je, sukladno tome, ignoriranje izbora kažnjivo djelo.
Glasovanje je obvezno u još dvadesetak zemalja svijeta, mnoge su to imale pa ukinule (Austrija, Bugarska, Cipar, Italija, Nizozemska, Španjolska), a neke zemlje takvu obvezu razmatraju (Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Rumunjska, Sjeverna Makedonija). Važno je u tom kontekstu da Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu i Europski sud u Luksemburgu ne ograničavaju takve pravne mogućnosti jer se ne kose s europskom pravnom stečevinom.
Vratimo se ipak Hrvatskoj. Imajući u vidu da je na parlamentarnim izborima za hrvatski Sabor održanim nepunih šest tjedana prije europskih izbora izlaznost bila sjajnih 62,3 posto, logičnim se nameće pitanje otkud tolika diskrepancija od oko 40 posto u motiviranosti hrvatskog biračkog tijela u razdoblju od nepuna dva mjeseca.?
Već u toku izborne noći, u kojoj su se mnogi u Bruxellesu pribojavali „neuobičajeno oštrog naleta ekstremne denice“ prema europskim institucijama (što se ipak nije dogodilo), brojni politički analitičari su se počeli baviti svemogućim uzrocima opominjuće niske izlaznosti Hrvata i na trećim po redu izborima za vlastite zastupnike u najvažnijoj zakonodavnoj instituciji Europske unije.
Polazilo se od pretpostavke da bi dvije uzastopne izborne kampanje u kratkom vremenskom razmaku (izbori za Sabor pa izbori za EP) mogle biti jednim od razloga slabe izlaznosti na ovim posljednjim izborima. Zasićenost političkim temama; nezainteresiranost birača za europske institucije i općenito za europske teme; možda odlazak navijača na europsko nogometno prvenstvo u Njemačkoj; pa i sunčano lipanjsko vrijeme i prilika za odlazak na vikend na moru ili obližnjem izletištu – sve su to hipoteze koje golicaju na istraživačku provjeru.
Zamor ili neznanje?
Imajući, međutim, u vidu, da je niska stopa izlaznosti bila i na europskim izborima 2019. godine kada većine gornjih „opravdanja“ nije bilo, i da je i tada među svih 27 članica Unije Hrvatska imala najnižu izlaznost (28,9 %) – s razlogom je fokus znatiželjnih istraživača, uključujući i ovdje u Bruxellesu, zaokrenut prema eventualnim dubljim razlozima pa i pozadini ovolike apstinencije prema „festivalu demokracije“ – kako je to za n1 ovih dana metaforički opisao bivši hrvatski šef diplomacije Miro Kovač.
Istraživanje o percepciji „Europe budućnosti“ i njenih dvadesetak ključnih politika koje je provedeno prije godinu dana (Joint Research Centre), ukazuje da je poznavanje samog bîtka Europske unije i njene suštinske uloge u Europi i na globalnoj pozornici na kritički niskoj razini. Uz Bugarsku, Češku i većinu baltičkih zemalja, Hrvatska je u skupini s najnižim kolektivnim volumenom znanja o EU. Imajući u vidu da je stupanj opće obrazovanosti u Hrvatskoj među najvišima na jugoistoku Europe (po broju nepismenih i broju stanovnika sa srednjim, višim, visokim i poslijediplomskim obrazovanjem) – postavlja se pitanje otkud tako nizak stupanj znanja o Europskoj uniji, i da li je (ne)znanje, a ne zamor, glavni čimbenik apstinencije na izborima.
Odgovor se možda krije u jednom sličnom, ovoga puta regionalnom, istraživanju provedenom od strane autora ovog teksta početkom godine za potrebe motivacijsko-informativne publikacije „Biti EU građanin“. Publikacija je namijenjena mladoj populaciji studentskog uzrasta čije su zemlje u statusu kandidata ili potencijalnog kandidata za članstvo u Uniji.
Zamor od EU-a nije uzrok, već posljedica
I u ovom istraživanju se pokazalo da ‘zamor’ od Europske unije nije uzrok već posljedica. Nekoliko faktora je određujuće među kojima je na prvom mjestu nezainteresiranost za poznavanje Europske unije, njenih institucija, načina rada i svrhovitosti za svakodnevni život građana. Zanimljivo je vidjeti šta je uzrok takvoj averziji toliko niskom stupnju (spo)znanja o EU.
U navedenoj anketi su dominirajuća tri glavna razloga. Na prvom mjestu je vjerovali ili ne „ezopovština kojom EU komunicira s građanima“ (ezopovski: nejasno, alegorično, sažeto govorenje u naznakama i simbolima. op.a., hr-encikl).
Na drugom mjestu su mediji, koji o EU temama govore isključivo iz rakursa opće politike, militarizacije, financijskih fondova, skandala i slobode kretanja – i to što govore, ne govore na medijski atraktivan i motivirajući način. U medijima se ne govori o temama iz svakodnevnog života; o dobrim i lošim aspektima tog života; nema atraktivnih TV priloga i reportaža o „benefitima“ članstva u EU; malo je putopisa i relevantnih intervjua u kojima europski dužnosnici i političari nisu glavni junaci…
Treći bitan uzrok nedovoljnog poznavanja biti europske integralističke ideje je, zamislite, narcizam, bahatost i inkompetencija europskih lidera, briselskih dužnosnika i birokrata „čija poza ne privlači mlade generacije“.
Eurometonimija
Mnogo prije gore navedenih analiza, mladi sarajevski kolega s portala Radio-Sarajevo, Kenan Efendić, dobro je uočio „opću nespremnost medija na bilo kakva kritička promišljanja o Europskoj uniji i onome što ona kroz svoju politiku proširenja čini ili ne čini“. Suština je, tvrdi Efendić, da mediji (i u regiji) „kao ideološka aparatura vladajućih klasa“, potpuno neodlučno i nespremno zadiru u sami bitak europskih politika i njihovih reperkusija po zemlje koje pretendiraju ka EU. To je razlog, smatra on, što u regionalnim medijima prevladava metonimija (preimenovanje jednog pojma u drugi) osobito kada je riječ o procesu europskih integracija. O Europskoj uniji kao krajnjem cilju vanjske politike svih europskih država, kroz medije u regiji se govori isključivo kao „idealnom formatu ustroja u kojem će svi problemi biti riješeni samim (kad-tad) ulaskom u tu i takvu „zajednicu blagostanja, slobode, solidarnosti i prosperiteta“.
Kao dugogodišnji dopisnik iz Bruxellesa koji se specijalistički bavi politikama EU, smatrao sam i tada i sada kako je problem konačno dobro uočen, ali da se sva kompleksnost medijskog odnosa prema EU, ali istodobno i loše promocije EU-a, ne može svesti tek pod metonimiju. Bilo bi to pojednostavljivanje koje bi imalo svoja dva kraja: ili bi se EU kroz medije nerealno fetišizirala kao sada, ili bi se pak (u neznanju činjenica) kritizerski marginalizirala, što također nije objektivan pristup.
Osim metonimije nužno bi se bilo u medijima u Hrvatskoj i regiji pozabaviti i mitomanijom, jer se u nedostatku znanja i relevantnih činjenica o suštinskim pitanjima europskih integracija mnogi, osobito masovni internet-mediji, priklanjaju boljoj strani priče o EU – fetišiziraju je, praveći od nje ideal globalnog svijeta što, naravno, nije objektivno. Za objektivan pristup bilo kojoj temi, pojavi, fenomenu… potrebno je (pred)znanje kao uvjet svakom kritičkom promatranju. Ono što se potpuno ne razumije ne može se posjedovati (Goethe)!
U zaključku bi se moglo utvrditi da bi apstinencija hrvatskih birača i na posljednjim europskim izborima mogla biti uzrokovana nedovoljnim poznavanjem samoga bîtka Europske unije; i zastarjelom metodologijom komuniciranja Europske unije s javnošću.
Kada autoritet znanja na obje zainteresirane strane bude podjednako legitiman kao autoritet položaja, odnos institucije-građani bit će koherentniji pa i izlaznost na izbore neupitna, neovisno od toga bilo glasanje nametnuto zakonom ili ne.
Ali, ako se EU institucije zbog vlastitog narcizma budu i dalje držale orwelovskog „rat je mir- sloboda je ropstvo-neznanje je moć“ – Europskoj uniji s novim, internet-revolucionarima na sceni, nimalo se ne piše dobro.
Zekerijah Smajić/geopolitika.news
