(Trans)rodna ideologija – (ne)ozbiljna prijetnja zdravom razumu
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 29 Lipanj 2024 19:05
Na dan kada je novi zakon stupio na snagu, J. K. Rowling na svom je X profilu objavila popis deset muškaraca koji se izjašnjavaju kao žene. Među njima su se našli i silovatelj Isla Bryson, zlostavljač Katie Dolatowski te Katie Neeves, britanski delegat pri UN-u koji je u 48. godini „postao“ lezbijka
„Želiš li znati tko vlada, samo pogledaj koga ne smiješ kritizirati“, izreka je pripisana Voltaireu, koju bi za današnji kontekst možda trebalo precizirati – „samo pogledaj s kime se ne smiješ ne složiti“
U Škotskoj je 1. travnja na snagu stupio Zakon o javnome redu i govoru mržnje izglasan još 2021. Usmjeren je protiv kažnjivih djela „potpirivanja mržnje“ na temelju obilježja pojedine skupine: dobi, invaliditeta, religije, spolne orijentacije, transrodnoga identiteta i interseksualnosti (nebinarnosti). U odnosu na otprije postojeću legislativu, u ovome je novom zakonu veća težina pridana „prekršajima motiviranima predrasudama“ o navedenim skupinama ljudi. Da bi se radilo o kaznenom djelu, treba utvrditi „uznemiravanje ili namjeru uznemiravanja druge osobe“, a to se utvrđuje „okolnostima u kojima bi se razumnoj osobi činilo da bi to djelo predstavljalo uznemiravanje“, odnosno „razumna osoba prosudila bi da je ponašanje ili komunikacija vjerojatno rezultat mržnje koja se raspiruje protiv dotične skupine“.
Novi je zakon uvelike promicao bivši prvi ministar Škotske, Humza Yousaf, rekavši da je njime parlament „poslao snažnu i jasnu poruku žrtvama, počiniteljima, zajednicama i širem društvu da će se prekršaji motivirani predrasudama ozbiljno tretirati i da se neće tolerirati“.
Kritike novoga zakona
Donošenje zakona dočekano je prosvjedom građana, a u kritici se ujedinilo više glasova: feminističke organizacije, Laburistička stranka, dio konzervativaca i liberala u širem smislu, Katolička crkva, a najveću su pozornost zadobili kritički komentari slavnih, poput voditelja podcasta Joea Rogana, milijardera Elona Muska i književnice J. K. Rowling, autorice serijala o Harryju Potteru. Njihovi su razlozi različiti: ženske i feminističke organizacije smatraju nedopustivim što spol nije naveden kao obilježje skupine izložene mogućem zločinu iz mržnje, vođa Laburističke stranke Johann J.K. RowlingLamount prigovorio je jer se „ignorira da oni ekonomski osigurani izražavaju mržnju“, Crkva je zabrinuta za slobodu savjesti i vjeroispovijesti, dok ostali vide problem u ukidanju slobode govora i uvođenju posvemašnje (auto)cenzure. Čini se da su jedini koji su pozdravili zakon trans-udruge i pojedinci, primjerice Scottish Trans Policy.
Najviše je komentara svakako privukla reakcija J. K. Rowling, slavne književnice i Engleskinje sa škotskom adresom. Vrijedno je podsjetiti se da je Rowling doživjela buru napada trans-aktivista nakon što je u lipnju 2020. na platformi X sugerirala da se „osobe koje menstruiraju“ nazivaju „žene“, reagirajući na incident u kojem je Maya Forstater 2019. ostala bez posla jer je javno izrazila stav da su „trans-žene“ zapravo muškarci. Rowling ju je podržala, a njezin su stav – da je spol objektivna kategorija, koju se ne može ukinuti – tada osudile glumačke zvijezde filmskoga serijala o njezinu književnom liku Harryju Potteru, no primila je i mnogo potpore. U lipnju 2020. na svojoj je mrežnoj stranici pojasnila svoje stajalište esejem Zašto sam progovorila u kojima izražava podršku i suosjećanje osobama čija se spolna orijentacija i doživljaj roda razlikuju od većinskoga, no također jasno kaže da spol objektivno postoji te trend interesa mladih djevojaka za promjenom roda i spola ocjenjuje štetnim i opasnim za žene.
Na dan kada je novi zakon stupio na snagu, Rowling je na svojem X profilu objavila popis deset muškaraca koji se izjašnjavaju kao žene. Među njima su se našli i silovatelj Isla Bryson, zlostavljač Katie Dolatowski te Katie Neeves, britanski delegat pri UN-u koji je u 48. godini „postao“ lezbijka. „Svi su oni muškarci, svi do jednoga“, napisala je Rowling, uz poziv policiji da je dođe uhititi ako je to što je napisala zločin prema novom, „smiješnom zakonu“. „Ako spol ne postoji, tada ne postoji ni istospolna privlačnost. Ako spol nije stvaran, tada je globalna životna realnost žena izbrisana. Poznajem i volim trans-osobe, ali izbrisati pojam spola uklanja mogućnost mnogim ljudima da smisleno govore o svome životu. Nije mržnja govoriti istinu“, pojasnila je Rowling.
Rowling je prozvana zbog pisanja o pitanju spola i roda
Njezino ludičko testiranje novoga zakona ozbiljno su shvatili tadašnji prvi ministar Humza Yousaf koji je prokomentirao kako objave J. K. Rowling nisu takvoga intenziteta bi se smatrale zločinom iz mržnje, a Nick McKerrell, profesor prava na sveučilištu u Glasgowu, izjavio je da „su blizu ruba, ali ne izazivaju strah i uzbunu“. Katie Neeves pak tvrdi da su napisi gđe Rowling, objelodanjeni pred njezinih 14 milijuna pratitelja, „poticali mržnju“ te da su „doista štetni“. Premijer Ujedinjenog Kraljevstva Rishi Sunak podržao je J. K. Rowling i odbacio škotski zakon uz napomenu da „ne bismo smjeli kazneno goniti ljude zbog govorenja zdravorazumskih stvari o biološkome spolu“, te da je kao političar „usredotočen na stvari koje su doista važne“. Škotska je vlada najavila i zakon protiv mizoginije, što je umirilo dio borkinja za prava žena.
Prvi promašaj: prenormiranost
Novi škotski zakon svojevrstan je antidiskriminacijski zakon koji je, otišavši korak dalje, postao zakonom političke korektnosti; kažnjava potpirivanje mržnje, osobito iz predrasude. Kritika J. K. Rowling i drugih borkinja za prava žena, naime kako priznavanje svakomu tko se osjeća ili izjašnjava kao žena da je doista žena zapravo izbacuje žene kao sudobjektivno postojeća bića iz misaonog i političkog prostora, te da bi to svatko javno smio izreći bez sankcija, stoji. Međutim, problem s novim škotskim zakonom mnogo je dublji. Na prvi je pogled očito da slobodu govora – slobodu da se izraze stavovi koji bi neistomišljenike mogli „uvrijediti, šokirati ili uznemiriti“ nije moguće pomiriti sa zabranom izricanja stavova koji bi pripadnici manjina mogli protumačiti kao mržnju ili predrasude.
Problem s novim škotskim zakonom uvođenje je onoga što se nekada zvalo verbalnim deliktom. Ide se i korak dalje, prema misaonome zločinu: je li netko nešto rekao iz predrasuda i je li to govor koji „potpiruje mržnju“ na sudu može prosuditi „razumna osoba“, no tko i što se ima smatrati razumnim upitno je i praktički neodredivo u postmodernom svijetu gdje su objektivne činjenice zamijenili osjećaji i mišljenja. Pristojnost koja odvraća od vrijeđanja, koja se učila u obitelji i u školi, zamijenjena je „pristojnošću“ koju zakon propisuje i čiji izostanak sankcionira.
Predrasude mogu narušiti kritički sud a mržnja je negativna i destruktivna pojava, no predrasude po naravi stvari ne mogu biti kazneno djelo. Na djelu je prenormiranost; odjednom sve postaje propisano, pa i ono što nije moguće propisati. Ući u nečiji um i prosuditi je li neko djelo ili izjava plod neslaganja ili predrasude i mržnje može pokušati jedino represivni aparat svenadgledajuće totalitarne države, ali on to ne može postići. Može jedino stvoriti ozračje straha i autocenzure, što u konačnici rađa pobunom.
Drugi promašaj: privatno kao političko
Novi škotski zakon izdanak je politike identiteta koja dijeli svijet na većinske i manjinske identitete. Ona polazi od dviju netočnih pretpostavki: da su manjine u suvremenom društvu diskriminirane te da svaki čovjek na temelju vlastitih osjećaja i predodžbi ima pravo odrediti svoj identitet i obvezati druge ga tretiraju onako kako on želi. Prema toj perspektivi, većina je tlačitelj a manjina je žrtva. Tko god to stavi u pitanje biva optužen za „nešto“-fobiju.
Prvu pretpostavku demantira suvremena stvarnost; tzv. pozitivna diskriminacija dovodi manjine na poziciju moći: postojeći zakoni štite manjine, količina privatnoga i javnoga novca kojim su financirane manjinske udruge i ishod genderovogodišnjega Eurosonga tek su neke od mnogih ilustracija toga. I dok je istina da se manjine suočavaju s velikim teškoćama te im je potrebna adekvatna pomoć i potpora, na temelju druge pretpostavke bilo kakvo kritičko propitivanje stajališta eksponiranih članova manjine biva dočekivano linčem, prijetnjama i prozivanjem za mržnju. Tu nema mjesta ne samo slobodi govora, nego ni znanstvenoj ili filozofskoj raspravi.
Druga pretpostavka polazi od prava na samoodređenje, no propušta uočiti da je pravo recipročan pojam. Pravo jednoga implicira obvezu drugih; ako pravo osobe da se na temelju unutarnjeg osjećaja deklarira primjerice two spirit (i muškim i ženskim) rodom implicira obvezu drugih da je oslovljavaju zamjenicom „oni“ i tako kažu da smatraju kako objektivno postoje osobe koji nisu ni muškarci ni žene (iako oni to ne smatraju), onda je ugroženo pravo na slobodu misli i izražavanje svih onih koje dotičnu osobu susreću. Argument uvrijeđenosti pritom ne stoji: kao što netko može biti uvrijeđen jer netko odbija prihvatiti njegove tvrdnje ili ga oslovljavati na određeni način, tako netko može biti uvrijeđen jer se od njega zahtijeva da govori nešto što ne smatra istinitim ili da se njegova malodobna djeca tomu poučavaju. Ovaj zakon u pamet priziva povijesno-orvelijanske lekcije koje se (ma koliko to držali nemogućim!) vječito ponavljaju.
Ne samo što je nepravedno kritički govor o manjinama izjednačiti s mržnjom i diskriminacijom, nego je zakon koji kažnjava neodredivi „govor mržnje“ i „predrasude“ nespojiv s temeljnim ljudskim pravima i slobodama na koje se sam poziva.
Prenormiranost vodi u birokratiziranu totalitarnost.
Marina Katinić Pleić
