Izbornik Zlatko Dalić, kapetan Luka Modrić i ostali reprezentativci zaslužuju naš respekt
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 01 Kolovoz 2024 18:00
Hrvatski nogometaši na Europskom nogometnom prvenstvu u Njemačkoj nisu uspjeli ući u osminu finala. U tri utakmice izgubili su od Španjolske (0:3) i odigrali neriješeno s Albanijom (2:2) i Italijom (1:1), što im nije bilo dovoljno da budu u skupini četvorice trećih.
Kako su igrali? Protiv Španjolske jalovo. Jalovo, ali ne i loše. Nisu iskoristili svoje šanse, a obrambeni igrači stvarali su šanse Španjolcima koji su ih pretvorili u zgoditke. Slabo i jalovo su igrali i protiv Albanaca u prvom poluvremenu i zasluženo gubili. U drugom dijelu nije također bilo dobre igre, ali prije svega zahvaljujući Anti Budimiru, koji je ušao u igru kao zamjena, u kratko vrijeme preokrenuli su rezultat i vodili do samoga kraja utakmice kada su posustali u sudačkoj nadoknadi i Albanci su izjednačili. Tu su izgubljena dva boda. U zadnjoj utakmici protiv nama podložnih Talijana izbornik Zlatko Dalić pokušao je da ne primi zgoditak u prvom poluvremenu, a u drugom je planirao pojačati napad. To se i dogodilo i Hrvatska je povela s 1:0 i vodila do osme minute sudačke nadoknade. I opet, kao i protiv Albanije, pali su naši igrači u sudačkoj nadoknadi i primili zgoditak, i time su bili eliminirani s EP-a.
(D)novinari
Sada dolazi „drugo poluvrijeme“. Ono koje ne volimo. A to je javno izražena mržnja prema hrvatskim nogometašima, koji su službeno i dalje treći na svijetu. Na HRT-u bilo je sedmero komentatora utakmica od kojih više od polovice njih je navijalo protiv Hrvatske. Jedine svijetle točke bile su Joško Jeličić i Anton Samovojska, dok su ostali ili držali fige u džepu, ili javno kritizirali i izbornika i igrače. Drugi kritičari u javnom prostoru uživali su na svoj način s ranim objedama. Poput izvjesnoga Josipa Bošnjaka koji je na odavno poznatom protuhrvatskom portalu Indexu primitivno vrijeđao izbornika, katolike, vjernike i Crkvu u Hrvata (https://www.index.hr/magazin/clanak/oce-nas-zdravo-marijo-i-slava-ocu-po-zlatku-dalicu/2576487.aspx). Novinar JUL-a i Slobodanke Jurica Pavičić svoju je mržnju prema Hrvatskoj, Hrvatima i hrvatskim nogometašima podijelio s Talijanima i u milanskom mediju Corriere della Seru (u slobodnom prijevodu „Večernji kurir“) ocrnjivao izbornika i igrače (https://www.corriere.it/sport/calcio/europei/24_giugno_24/scrittore-jurica-pavicic-intervista-italia-croazia-afd77bf7-1d44-4ce8-9de8-f43407d5exlk.shtml). Pavičić se posebno okomio na Luku Modrića izrekavši da on ima „crnu stranu“ jer se je družio s „mafijašima“. Takvih primjera poput Bošnjaka i Pavičića je sve više i sada će se naslađivati svojim lažima, svojom mržnjom i svojim neznanjem.
Umor
Dakako, najvažnije je proniknuti u uzrok posrtanja na EP-u. Tu nema puno pametovanja. Imamo vrhunske igrače na svjetskoj razini, ali su bili umorni. Izbornik nije smio, a ni htio riskirati da ubaci u prvi sastav protiv Španjolske one koji su odmorniji. Da su i ti izgubili od favoriziranih Španjolaca tek bi ga tada pokušali razapeti. Druga utakmica je trebala biti lakša, ali su Albanci igrali jako nadahnuto negdje do 60. minute. Nakon toga su pali i trebali smo tu utakmicu dobiti. Na iskustvo. A nismo. Srednji obrambeni igrači bili su slabi, ostavljeni na vjetrometini i griješili su na obje te prve utakmice, ali kada je promijenjena taktika i stvoren zgusnuti bedem igrača koji su pomagali Josipu Šutalu i Marinu Pongračiću, i Šutalo i Pongračić bili su izvrsni protiv Italije. I da smo na kraju pobijedili Talijane, sve bi bilo u redu. Ne bi se nitko osvrtao na tamo nekakvoga Bošnjaka ili Pavičića. I na kraju, i nakon poraza i neuspjeha mora se živjeti i raditi. Izbornik Dalić to najbolje zna. Iako je svaka utakmica priča za sebe, i na neuspjesima se uči i postaje iskusniji. O nizozemskom sucu ne bih, iako je cijelu utakmicu navijao i sudio za Italiju, ipak smo si mi sami jedini krivci.
Prvenstvo bez bijelaca
Ako ne ćemo o suđenju, malo ćemo o globalizaciji i o francuskim reprezentativcima na EP-u u Njemačkoj. Evo njihova popisa i država podrijetla: · Brice Samba – Kongo · Mike Maignan – Gvajana · Alphonse Areola – Filipini · Ferland Mendy – Senegal/Gvineja-Bisau · Dayotchanculle Upamecano – Gvineja/Bisau · Jules Koundé – Benin · William Saliba – Libanon/Kamerun · Ibrahima Konate – Mali · Eduardo Camavinga – Angola/Kongo · Aurelien Tchouameni – Kamerun · N’Golo Kante – Mali · Warren Zaire-Emery – Martinik · Youssouf Fofana – Mali · Kylian Mbappe – Kamerun/Alžir · Ousman Dembele – Mali/Mauricijus-Senegal · Randal Kolo Muani – Kongo · Marcus Thuram – Gvadalupe · Kingsley Coman – Gvadalupe · Bradley Barcola – Togo. Tu su još dva Europejca koji nisu Francuzi: · Theo Hernandez – Španjolska i · Antoine Griezmann – Portugal/Njemačka… i nekoliko zalutalih Francuza, da ne kažemo bijelaca: · Benjamin Pavard · Jonathan Clauss · Adrien Rabiot · Olivier Giroud. A radi se o Europskom prvenstvu!?
Hrvatska je samo formalno oslobođena
Na sreću ima ljudi koji javno brane Zlatka Dalića i hrvatske nogometaše. Jedan od njih je Ivan Pokupec, koji je ovo napisao (https://ivanpokupec.substack.com/p/opasan-covjek?utm_source=post-email-title&publication_id=1114349&post_id=145937699&utm_campaign=email-post-title&isFreemail=false&r=3b7owu&triedRedirect=true&utm_medium=email): »Zlatko Dalić je jedan od najočitijih pokazatelja da Hrvatska nikada nije bila sadržajno, već samo formalno oslobođena. I da je još uvijek pod okupacijom. Da se razumijemo, ja nisam neki navijački kadar. Pogledat ću utakmicu repkenadajući se uspjehu, no ne ću odvajati vrijeme da ju dočekujem na trgovima, niti ću bacati televizor nakon poraza. Dapače, općenito nisam fan kolektivnih histerija i masovnih ludila u kojima pojedinci, utopljeni u masu, izgube i ono malo razmišljanja vlastitom glavom. Iz te perspektive sam veći kritičar nogometa negoli ću ikada biti podržavatelj. Ali ipak sam svjestan da našem narodu ponekad treba i nekakvog veselja, pa makar oko uspjeha u natjeravanju napumpanog ovčjeg želudca po livadi. Meni je od toga kudikamo zanimljivije promatrati odnos medija i ostatka anacionalne/nadnacionalne kamarile prema Zlatku Daliću… Ne razumijem se u nogomet dovoljno da bih znao je li on trenerski virtuoz ili blento kojem se nevjerojatno posrećilo, no to je zapravo nebitno. Činjenica jest da je osvojio TRI SVJETSKE MEDALJE u šest godina, u najpopularnijem športu na svijetu, s reprezentacijom probranom od ljudi koliko ih ima poveći europski grad. Da je taj rezultat donio Englezima, Talijanima, Nizozemcima, Nijemcima… vjerojatno bi već imao spomenik u glavnom gradu, stadion nazvan po sebi i bio prozvan nacionalnim herojem. Da je takav rezultat donio Amerima, već bi o njemu bio snimljen inspirativni holivudski blockbuster u kojem bi ga glumio Brad Pitt. Ali ne i u Hrvatskoj. Koliko god puta srušio nogometne velesile na terenu, koliko god medalja osvojio, kod nas se Dalić uvijek mora braniti, opravdavati i dokazivati. Pred svako natjecanje mu dnovinari predviđaju potop. Svaka nepobijeđena utakmica je “dokaz njegove nesposobnosti”, a njihove dnovinarske stručnosti. Je li Dalić kriminalac? Koliko znam, nije. Je li Dalić nasilnik? Koliko znam, nije. Je li Dalić zaslužio toliku pljuvačinu? Nije. Zašto ga onda tako tretiraju? Zašto je jedino vrijeme kada im je bio prihvatljiv bilo dok je promovirao C19 “znanost”? Iz zahvalnosti za sve učinjeno do sada? Želje da bude još bolji? Želje da se ujedinimo kao narod pa makar i u sporednim stvarima? Ili je Zlatko Dalić – svojevoljno ili ne – postao simbolom svih onih vrijednosti koje oni organski ne podnose?
Ćiri su sve tolerirali…
Čovjek nikome ništa ne nameće, ali se ni ne srami govoriti o svojoj vjeri iskreno. O Hrvatskoj pozitivno. Izraziti zahvalnost hrvatskim braniteljima. Pri tome je uvijek blag, pristojan, odmjeren. I ono što je neoprostivo – uspješan. To se moglo tolerirati Ćiri, koji je poput njegovog kuma Mamića bio što god je trebalo biti: domoljub, jugoslaven, tuđmanovac, titoist, za hrvatsku ligu, za “regionalnu” ligu… Uvijek sa šeretskim osmijehom i figom u džepu, po potrebi Bosanac, po potrebi Hrvat, Švicarac… na terenu primitivni tiranin, pred kamerama fini gospodin… Toleriralo bi se i Daliću da je ateist i jugonostalgičar. Ili barem homoseksualac. Onda bi bio “inkluzivan”, “tolerantan”, “svjetski čovjek”. A njegove medalje bi bile dokaz znanja, stručnosti, profesionalizma… No pošto on ima samo jedan identitet koji će uvijek biti kamenčić u cipeli i trn u oku, one su dokaz “glupe sreće”, činjenice da se “našao na pravom mjestu u pravo vrijeme, s igračima kojima zapravo izbornik ni ne treba”. I sve da osvoji 30 svjetskih medalja, dnovinari će spremno čekati da mu izmakne trideset i prva, kao “dokaz svega što već godinama pišu”. Do tada je za njih on opasan čovjek jer je živući primjer toga da su vjera, pristojnost, domoljublje i poniznost (koliko god da su prostituirane od umjereno lijevog HDZ-a) vrijednosti koje čovjeka dovode do uspjeha. I trebamo više takvih, “opasnih” ljudi.«
Sramna Uskokova odluka
Bilo bi smiješno da nije jadno. Uskok je odbacio kaznenu prijavu protiv predsjednika Vlade i HDZ-a Andreja Plenkovića koju je u neka druga vremena podnio Domovinski pokret. Ova se sramna Uskokova odluka može tumačiti višestruko. Ona je očekivana jer dok je AP na vlasti sve državne poluge rade pod njegovom palicom. Drugo, odluka bi bila ista i da nije DP u koaliciji s HDZ-om, jer dok je na vlasti AP vlada sto posto. A ovakva odluka je očekivana nakon sklopljenog neželjenog i dogovorenog braka između HDZ-a i DP-a, jer čelništvo Domovinskog pokreta više ne ustrajava na kaznenoj prijavi »zbog kaznenih djela zlouporabe položaja i ovlasti, trgovanja utjecajem i protuzakonitog ulaženja, kretanja i boravka u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma, jer postupanje osumnjičenika opisano u kaznenoj prijavi nema bitnih obilježja prijavljenih kaznenih djela, a niti nekog drugog kaznenog djela koje se progoni po službenoj dužnosti«, kako je nabrojeno u njihovoj tužbi. I zato je ova odluka i očekivana i razumna, jer ne možeš biti s nekim u koaliciji i sudski ga progoniti. Time je ova priča dobila šaroliki odgovor i konotaciju s podosta stida. Jedino je upravo Uskok bio u problemu da „obrazloži“ odbacivanje kaznene prijave. Posebice se to odnosi na onaj dio iz njegova priopćenja u kojem brani AP-a da su iz DP-a neargumentirano sročili prijavu na osnovi „paušalnih zaključaka“, pa zbog toga navodi kaznene prijave nisu osnovani zbog čega je kaznena prijava odbačena.
Optužba Krunislava Olujića
A da su suci i suđenje korumpirani i podložni A. Plenkoviću tvrdi i bivši glavni državni odvjetnik Krunislav Olujić. „Svjedočimo da je Ustavni sud ono što jest, tijelo koje ne ispunjava Ustavom određeni djelokrug, a prepoznato je kao čuvar revolucije, a osobe koje ga čine, kao one koje čuvaju lik i djelo omiljenog vođe i učitelja – građanina Plenkovića. Njegovom naklonošću, dobar dio njih bit će reizabran“, kaže Olujić (https://teleskop.hr/hrvatska/krunislav-olujic-neki-suci-ustavnog-suda-prepoznati-su-u-javnosti-kao-agenti-udbe-s-kodnim-imenima-i-titovi-stipendisti/) i dodaje: „Plenković, koji je porobio sve institucije u Hrvatskoj, ne će prepustiti slučaju ni izbor ustavnih sudaca, koji štite njegov lik i djelo“. Osim toga Olujić također tvrdi da su „neki suci Ustavnog suda prepoznati u javnosti kao agenti Udbe s kodnim imenima i Titovi stipendisti“. Nakon ove izjave očekuje li se demant iz Ustavnog suda, Banskih dvora i iz Sabora? Ne, ne očekuje?
Veliki Brat uvijek pobijedi!
Svijet ide dalje. Veliki Brat je opet pobijedio puštanjem na slobodu Juliana Assangea. Osnivač WikiLeaksa pušten je iz zatvora tek nakon što je pristao priznati krivnju za kršenje Zakona o špijunaži. Iako svi znamo da nije kriv. Da je samo bio sposoban i hrabar, a nakon četrnaest godina ostao je samo sposoban, ali ne i hrabar. Morao je odustati od svojih ideala da će istinom promijeniti svijet. Od 2010. godine, kada je objavio povjerljive američke informacije o ratovima u Afganistanui Iraku, do kojih je došla zviždačica i bivša obavještajna časnica Chelsea Manning, prošlo je puno vremena skrivanja i bježanja da ga Ameri ne uhite i strpaju u zatvor. Da su ga ranije uhitili, možda bi prošao i gore! Naime, četrnaest godina u međunarodnoj špijunaži u ovo globalizacijsko i kibernetsko doba puno je godina i sve što su Ameri radili tada danas je otišlo u drugu krajnost. Izgleda kao mlaka kamilica. Julian im više nije bitan. Niti kao tobožnji silovatelj! Zato su ga i pustili da se vrati kući u Australiju u svoj rodni Queennsland.
Čudne neke radnice u kulturi
Hina javlja da su propalestinski aktivisti išarali vrata Klovićevih dvora. Još dodaju da im „smeta aktualna izložba“. Iz drugog dijela teksta saznajemo o kojoj se radi izložbi koja smeta „propalestinskim aktivistima“. U pitanju je izložba “Od boemstva do vječnosti” s umjetninama iz izraelske zaklade MT Abraham. Ali ovdje se kod ovoga vandaliziranja ne radi o nikakvim tajnama i nepoznanicama, jer su prije šaranja “Radnice u kulturi” poslale elektroničkom porukom (Hina kao obično piše „mail“) i poslale poruke crvenom bojom “Klovićevi dvori, od okupacije do genocida” i “Sloboda Palestini” protiv te izložbe i još dodale: “Ne šutimo pred kulturom koja otvoreno podržava genocid. Osuđujemo davanje javnog kulturnog prostora izraelskom aparthejdu i odbijamo stajati uz hrvatske institucije – suučesnice u genocidu nad narodom Palestine”. U ovoj drugoj rečenici posebno mi je zasmetao srbizam „suučesnice“. Kad su već tako revne te „radnice u kulturi“, mogle su onda ići do kraja i umjesto hrvatske riječi „sudionice“ napisati „saučesnice“. Da ih „ceo svet razume“!
Novačenje i priziv savjesti
Izraelski Vrhovni sud presudio je 26. VI. 2024. da vlada mora novačiti u vojsku i ortodoksne Židove. Očekuje se da će ova uredba/dekret unijeti razdor u vladajuću koaliciju premijera Benjamina Netanyahua jer su u njoj i ortodoksne političke grupacije. Manjak vojnika u ratu protiv Hamasa u Gazi i njegova dugotrajnost doveli su do toga da se i od ortodoksnih Židova traži da pomognu i ostave se tzv. priziva savjesti. „Na vrhuncu teškog rata, teret nejednakosti je veći nego ikad“, jednoglasno je odlučio sud. Kako trenutačno ultraortodoksna zajednica čini 1,3 milijuna izraelskoga stanovništva, ovo je postao problem u obrani države. A i još ako znamo da ortodoksne žene u prosjeku rađaju šestero djece, u odnosu na 2,5 koliko iznosi državni prosjek, onda je ova uredba višestruko opravdana.
Marijan Majstorović/hrvatski-fokus.hr
