Čeh ne može zamisliti da ga bura može otpuhati, Biokovo ubiti, a eksploziv raznijeti
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 01 Srpanj 2024 14:09
Pogibija češkog dječaka, kojeg je otac s obitelji poveo na šetnju kninskim poligonom, gdje su skupljali mine i metke, otkrila je još jednu opasnu navadu turista iz te zemlje – bauljanje po bivšim ratnim područjima i skupljanje suvenira.
Nespretnost čudna za pripadnika naroda koji je izumio zloglasni eksploziv semtex, ali i inače Česi nisu idioti, piše Boris Beck za Večernji list.
Češke su očeve imala čak tri velika hrvatska pisca: August Šenoa, Vjenceslav Novak i Milutin Cihlar Nehajev. Češki su sinovi skladali najhrvatskiju operu, Nikola Šubić Zrinski, najljepše opisali naše nebo, priskrbili nam Nobelovu nagradu za kemiju, snimili najzagrebačkiji film, Tko pjeva zlo ne misli, izradili spomenik najkajkavskijem književnom liku Petrici Kerempuhu i skladali pjesmu o zadnjoj ruži hrvatskoj. Govorim o Ivanu Zajcu, Otonu Kučeri, Lavoslavu Ružički, Kreši Goliku, Vanji Radaušu i Jasenku Houri.
A ne zaboravimo ni češke kćeri, kao što je Jagoda Truhelka, pedagoginja i književnica za djecu, Marija Ružička Strozzi, velika glumica, i Mirela Holy, naša aktualna političarka.
Utjecaj praškog sveučilišta na hrvatsku povijest
Utjecaj praškog sveučilišta na hrvatsku povijest ne može se precijeniti. Tamo su studirali Stjepan Radić, Nikola Tesla, Branko Vodnik, Tadija Smičiklas, August Šenoa, Andrija Mohorovičić i Vjenceslav Novak.
Poslije Drugog svjetskog rata u nas se dosta prevodilo Čehe, Čapeka, Hašeka, Hrabala, Kunderu, kako bismo upili njihovu vedrinu i lakoću koje nam toliko nedostaje. I što bi bio hrvatski i jugoslavenski film bez praških đaka, Lordana Zafranovića, Rajka Grlića, Srđana Karanovića, Gorana Paskaljevića, Gorana Markovića i Emira Kusturice?
Čeh nije borben
Čeh, međutim, iz naše vizure ima jedan kroničan nedostatak – jednostavno nije borben. Prvom svjetskom ratu dali su lik bezazlenog vojnika Švejka. Kad su ih nacisti napali, nisu na njih pucali iz superiornih Škodinih topova, haubica i tenkova. Na rusku invaziju 1968. odgovorili su samospaljivanjem. Slom SSSR-a dočekali su baršunastom revolucijom. Oskara su dobili za film Kolja, o češkom disidentu koji se brine za ruskog mališana.
Američki povjesničar Timothy Snyder tumači da je češki mentalitet uvijek više zainteresiran za preobrazbu Europe, ili čak svijeta, a da ih sudbina njihove nacionalne države previše ne brine.
Najznačajniji Česi u povijesti, kaže Snyder, poput Jana Husa, Tomáša Masaryka ili Václava Havela, nisu bili nacionalni reformatori, nego internacionalni. Tako se može objasniti i da su baš Česi dali prvog modernog svjetskog pisca iz slavenskog svijeta, Karela Čapeka, čiju riječ “robot” i danas svi rabimo.
Za razliku od Čeha, mi razmišljamo samo do državnih granica. Mi smo imali međunarodno ambicioznih poput Jurja Križanića ili Tita, ali ih nitko ne nasljeduje. Mi nemamo modernih svjetskih pisaca, ali krvarimo u svakom svjetskom ratu. A ako ga slučajno nema, pokrenemo ga sami.
Zašto se Čeh u Hrvatskoj teško snalazi?
No Čeh ne doživljava ozbiljno ni rat, ni nacionalnu državu, ni smrt. Prijatelju, da nisi toliko pušio i pio, sada bi s nama mogao pušiti i piti – tako glasi češki epitaf. Nakon Skandinavaca, Česi imaju najviše ateista u postotku, što je logično, jer žive u raju, a mi moramo biti veliki vjernici da preživimo ovaj pakao.
Mi gledamo animirani film o Patu i Matu kao karikaturu, ali to je realni prikaz češke svakodnevice. Glavni oblik protesta protiv komunizma bio im je hodočašće u beznačajno selo Prčice (Guzica). Kad vas pitaju kamo idete, rekli biste da idete u guzicu. Čehu je mozak tvornički podešen na apsurdno i zabavno, čak im se i roman o staljinizmu zove “Šala”, a kod nas je sve drama i tragedija.
