Govor arhiepiskopa †Aleksandra na liturgiji za sv. Germogena
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 02 Srpanj 2024 07:07
„Ostani vjeran do smrti i dat ću ti vjenac – život”(Otkr. 2 : 10)
Nekoliko dana nakon njemačkog napada u travnju 1941. nestaje Tamnica naroda nazvana Kraljevina Jugoslavija.
Dne 10. travnja 1941. stvorena je Nezavisna država Hrvatska, koja je bila ostvarenje dugogodišnjeg hrvatskog sna o samostalnoj i nezavisnoj državi u povjestnim granicama. Ta hrvatska država bila je priznata od 86 drugih država.
Nedugo po obnovi hrvatske državnosti, na NDH su nasrnule dvije jugoslavenske vojske – vojska monarhofašističke Jugoslavenske armije u otadžbini (četnici) i komunistička Jugoslavenska narodna armija, koja je započela s vojnim djelovanjem nakon što je 22. lipnja 1941. nacistička Njemačka napala svog saveznika SSSR (do tog trenutka, hrvatski komunisti na čelu s Titom, bili su nacistički saveznici). Koministička internacionala tad je naložila svim komunističkim partijama (koje su tada bile samo njene podružnice), da započnu rat protiv svojih država kako bi tako pomogli Sovjetskom savezu. Slijedeći taj nalog, i hrvatski su komunisti započeli rat protiv vlastite, tek obnovljene države. Zbog toga je u Hrvatskoj, koja nije ratovala nigdje, nastupilo teško ratno stanje.
Vodstvo obnovljene hrvatske države bilo je svjesno da je postojanje samostalne pravoslavne crkve paradigma hrvatskih nacionalnih interesa, koja je čak ispred ostalih državnih obilježja (himna, grb i zastava te ustav) te je u obnovljenoj samostalnoj državi, obnovljena samostalna pravoslavna Crkva nazvana po državi svog sjedišta.
Zbog svega toga, a i zbog zabrinutosti za vjerske potrebe hrvatskih pravoslavaca, laički predstavnici pučanstva – Petar Lazić, Teodor Vukadinović, Dušan Jakić i predstavnik crkve ruski svećenik gruzijskog podrjetla Vasilij (Vaso) Šurlan, podastiru ministarstvu pravde i bogoštovlja zahtjev za registraciju Crkve u ime pravoslavne crkvene općine grada Zagreba, sve u u skladu sa zakonima hrvatske države i kanonima Pravoslavne Crkve.
Dne 3. travnja 1942. donesena je zakonska odluka o osnivanju (u stvarnosti obnovi – op.a.) samostalne Hrvatske pravoslavne crkve, a prva liturgija obnovljene HPC održana je za Uskrs 5. travnja 1942.
Vrijedi napomenuti da je na isti datum i Katolička crkva slavila Uskrs što je bilo znakovito i išlo je na ruku zagovaratelja ujedinjenja hrvatskog naroda pa tako je u Hrvatskoj unatoč ratnom stanju, zavladao euforični optimizam.
Obnovljena je HPC pod vodstvom mitropolita Germogena u samo tri mjeseca dobila priznanja (kanonske potvrde) od Carigradske patrijaršije, Ruske PC, Srpske PC, Bugarske PC, Rumunjske PC …
U svom pismu patrijarhu Rumunjske Pravoslavne Crkve Nikodimu, Mitropolit Germogen je napisao: “Voljom božjom moja skromnost je prizvana da stane na čelo HPC. U vremenu velikih kušnji, koje su se obrušile na čast svetoga pravoslavlja, meni je bilo suđeno napustiti tišinu manastirske osame, prihvatiti se ove dužnosti koju sada obnašam, latiti se kormila Pravoslavne Crkve i skupljati djecu njenu u jedno stado, po riječima njena osnivača Gospoda Isusa Krista, uspostavljati mir i blagostanje, ljubav i pravovjerje pravoslavlja u Hrvatskoj, gdje je vihor svjetskoga rata uskolebao i uzburkao pravoslavlje te proizveo rastrojstvo, obeščašćenje i potpuno bezumlje.“.
Svojim dubokopravoslavnim duhom crkvenog bratoljublja vladika Germogen uspio je okupiti svećenstvo. Za kratko vrijeme je više od 100 osoba u crkvenoj službi prišlo obnovljenoj Crkvi, koja je u tom trenutku imala 55 stalnih i 19 privremenih općina. Mnogi od njih do 1918. prebivali su unutar jurisdikcije Karlovačke Mitropolije (koja je bila kanonski priznata Hrvatska pravoslavna crkva), drugi su pripadali Carigradu ili Ruskoj pravoslavnoj crkvi. Očigledno, oni su proveli svoj izbor u 1942., pobuđeni kršćanskim načelima – očuvanja pravoslavlja u pastve koja im je tada bila povjerena. Oni su pritom slijedili primjer Mitropolita Germogena, smatrajući ga vjerodostojnim hijerarhom.
Dne 6. svibnja 1945.(Uskrs) Mitropolit Germogen je svečano ustoličen za Patrijarha Hrvatske pravoslavne crkve.
Dva dana kasnije, 8. svibnja 1945. Njemačka kapitulira i njeni saveznici smatraju da je to kraj II. sv. rata u Europi.
Vojska NDH, koja je bila u ratu s Velikom Britanijom i SAD, kreće prema Austriji da bi se predala Osmoj britanskoj Armiji. Morali su to učiniti jer su znali da su Britanci potpisali Ženevsku konvenciju o pravima ratnih zarobljenika, a SSSR – nije. Osim toga ne možeš se predati nekome s kim nisi u ratu, a NDH nije bila u ratu sa SSSR-om.
Kako u Zagrebu više nema vojske, tako u njega ulaze komunističke bande i započinju aristocid i genocid: masovno ubijanje „narodnih neprijatelja” i pljačkanje njihove imovine, naravno sve pod pokroviteljstvom SSSR-a i uz izravnu dozvolu maršala Tolbuhina, zapovjednika III. Ukrajinskog fronta, pod čijom je okupacijom teritorij bivše monarhofašističke Jugoslavije i novonastale države na njemu.
Oni drugi antifašisti – Britanci, zanemaruju Ženevsku konvenciju i šalju razoružanu hrvatsku vojsku i ogroman broj civilnih izbjeglica (200 000 vojnika i 500 000 civila) natrag u sovjetsku zonu gdje maršal Tolbuhin odlučuje da svi oni budu izručeni njemu podređenoj komunističkoj Jugoslavenskoj armiji.
Na ovaj način svi „antifašisti” (i komunistički i kapitalistički) zajednički sudjeluju u ubijanju više od pola milijuna Hrvata nakon završetka rata, što je zapravo desetkovanje (decimacija) hrvatskog naroda.
Ulaskom komunističke JNA u Zagreb i uspostavom nove vlasti 9. svibnja 1945., HPC je faktički prestala djelovati, a patrijarh Germogen je bio uhićen i pritvoren. Istraga nad njim nije trajala dugo jer je već 29. lipnja 1945. održano prvo (i zadnje) suđenje pred Vojnim sudom Komande grada Zagreba, pod predsjedanjem komunstičkog kapetana Vlade Ranogajca, čije sramotno ime i dan danas nosi jedna ulica u Zagrebu.
Tada se sudilo prema Uredbi o vojnim sudovima Vrhovnog štaba NOV i POJ iz svibnja 1944. godine, a vojni sudovi su bili ovlašteni suditi svim tzv. „narodnim neprijateljima“. U tu kategoriju narodnog neprijatelja ubrajalo se svakog tko je na bilo koji način „bio u dosluhu s okupatorom“ ili na bilo koji način „pomagao okupatoru“, a vojni sudovi su mogli prema svojoj slobodnoj ocjeni izricati za bilo koje djelo kaznu teškog prisilnog rada u trajanju „od 3 mjeseca do 2 godine, pa i više“ (čl. 16.-17). Primjerični popisi kaznenih djela“narodnih neprijatelja“ završavaju sa „i sl.“, te „i.t.d.“ (čl. 12.-15).
Smrtnu kaznu mogli su vojni sudovi prema slobodnoj ocjeni izreći za bilo koje kazneno djelo (čl. 16.-17). Izrijekom je kvaliteta dokazivanja krivice bila propisana riječima: “Kod ustanovljenja istine o delu i krivnji optuženog sud nije formalno vezan ni za kakva dokazna sredstva, već donosi svoju odluku po slobodnoj oceni.” (čl. 27.).
Presuda koja se odnosi na osuđene zbog sudjelovanja s Hrvatskom pravoslavnom crkvom pokazuje svu absurdnost komunističkog pravnog
sustava, to više što nisu čak niti bili optuženi za ikakvi ratni zločin, već se kao zločin proglašava samo postojanje kršćanske crkvene organizacije HPC i svrstava ju načelno među zločinačke organizacije jer je postojanje samostalne pravoslavne crkve dokaz za nezavisnost hrvatske države što je kao i sama hrvatska država smetalo jugoslavenskim komunistima.
Patrijarh Germogen je bio proglašen krivim jer „je primio položaj, ime i naslov mеtropolita zagrebačkog i patrijarha tzv. Hrvatske pravoslavne crkve, kako bi se razbilo jedinstvo srpskog naroda u Hrvatskoj”. Ako je u Hrvatskoj narod srpski – gdje je hrvatski narod?
U noći s 29. na 30. lipnja 1945. ubijeni su Sv. Patrijarh Germogen (strijeljan u Zagrebu), Sarajevski episkop Spiridon Mifka (obješen u Sarajevu), svo svećenstvo HPC i mnoštvo pravoslavnih vjernika. Posmrtni ostatci svih koji su streljani u Zagrebu, spaljeni su u jednoj peći koja se tada nalazila u Palmotićevoj ulici kako ne bi ostala niti uspomena na to da je postojala Hrvatska pravoslavna crkva.
Ne postoji sačuvani vjerodostojni izvor s popisom imena svih svećenika, niti popis ubijenih monahinja. Jedno je sigurno – svi su morali biti ubijeni, a ubili su koga su stigli pa tako i vjernici (laici) – Petar Lazić (predsjednik zagrebačke crkvene općine), Aleksandar Kosmajenko (dirigent crkvenog zbora), S. Fjodorov, A. Dirin, V. Čižov…
Od sveukupno 132 generala u vojsci NDH bilo je 10 hrvatskih pravoslavaca i pravoslavni državljani su proporcionalno sudjelovali u hrvatskoj vojsci (domobranstvo, kasnije Hrvatske oružane snage – HOS). Pred komunističkim „narodnim sudom” u Beogradu 16. srpnja 1945. dr. Savo Besarović, pravoslavac, hrvatski narodni zastupnik, ministar Hrvatske Državne Vlade je izjavio:
„Imao sam čast, da sam bio ministar u vladi Nezavisne Države Hrvatske.
Umirem kao Hrvat za svoju Domovinu Hrvatsku!”.
Sličan dostojanstveni govor pred istog suda u rujnu 1945. održao je i general – poručnik Gjuro Grujić, glavar Glavnog stožera Hrvatskih Oružanih Snaga:
„Ja nisam nikada bio niti se osjećam Srbinom, već uvijek Hrvatom. Rođen sam u Sriemskoj Mitrovici od majke Hrvatice katoličke vjere i otca Hrvata pravoslavne vjere. Živila Nezavisna Država Hrvatska!”.
Ministar Savo Besarović i general Gjuro Grujić – zapovjednik glavnog stožera vojske NDH u Beogradu su osuđeni na smrt i strijeljani.
Ako je itko od pripadnika klera HPC preživio poslijeratni komunistički teror, to je bilo slučajno.
Patrijarh Germogen jedini je poglavar jedne autokefalne crkve ubijen u doba Drugog svjetskog rata i poraća, a HPC jedina je crkva u svjetskoj povijesti uništena na ovaj način – ubijanjem cijelog klera i dijela vjernika. To je pravo stradanje zbog vjere – HOLOKAUST.
Zašto se svi trude dokazati da HPC u NDH nije bila priznata crkva?
Zbog utjecaja prošlosti na budućnost.
Ako bi činjenica da je HPC bila priznata crkva bila prihvaćena, mora se prihvatiti i činjenica da su sve odluke za njenog priznanja još na snazi jer niti jedna od njih nije poništena. Ako su one još na snazi, sadašnja HPC ne mora tražiti priznanja koja je već dobila.
Ispalo bi da je uništena kanonska crkva pa bi svi oni koji su u to bili umiješani kao i njihovi sljedbenici danas, nosili teret odgovornosti za to. Kad bi priznali sve navedene odluke, priznali bi da je Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske bio u krivu kad je još 1942. tvrdio da je HPC prijevara, a svećenici koji su joj se pridružili, izdajice. Ali hrvatski su komunisti donjeli svoju odluku iz 1942. i učinili sve one zločine po završetku 2. sv. rata i narednih godina iz uvjerjena jer je socijalizam-komunizam u načelu antikristov. Njegov unutarnji temelj je poricanje Boga, nevjera u Njega i u čovjeka; nevjera u besmrtnost čovjeka i duha.
“Marksizam općenito vjeruje da se dobro ostvaruje kroz zlo, svjetlo kroz tamu.“ Od tuda i razumijevanje da se kroz rat i nasilje svi problemi mogu riješiti jednom zauvijek. Zato su metode rata prenesene na društvo, na državu. Novi komunistički čovjek je „sklon prenijeti vojne metode na organizaciju života, spreman je metodički koristiti nasilje, dominantan je i štuje nasilje. Novi čovjek klanja se snazi i uspjehu, prema slabima je nemilosrdan. U novom komunističkom tipu motivi moći istisnuli su stare motive ljubavi prema pravdi i suosjećanju. U ovom tipu izgrađena je tvrdoća koja se pretvorila u okrutnost.“ Krotkost i poniznost pretvorili su se u žestinu i ljutnju.
Komunist se hrani mržnjom, on ne može živjeti bez neprijatelja, bez negativnih osjećaja prema tom neprijatelju. Gubi i snagu i želju za životom kada mu nedostaje taj neprijatelj. Ako ne postoji takav neprijatelj, rješenje je lako pronaći – jednostavno se izmišlja neprijatelja.
Evo kako je sv. Patrijarh Germogen upozoravao o opasnosti koja svijetu prijeti od bezbožnog komunizma u svojoj Uskrsnoj poslanici iz 1945.(koju je on pročitao na uskrsnoj liturgiji 6. svibnja 1945):
„Čuvajte se, djeco moja duhovna onih, koji vam se u svećeničkoj odjeći obraćaju umjesto sa križem – sa krvavim nožem i oružjem u rukama, jer oni ne ratuju za Hrista već za nečastivog, oni se trude da vas sablazne i da otruju duše vaše! Čuvajte se svih onih koji govore o slobodi pod crvenom zvijezdom, jer tamo slobode nema, tamo je samo patnja i nesreća. U njihovom privremenom carstvu vlada samo jedna sloboda – huljenje na Boga Svedržitelja, Njegovog Uskrslog Sina i Duha Svetoga.“.
HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR
