Bošnjački dio globalne muslimanske kontinuirane agresije na križ i katolike
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 08 Kolovoz 2024 14:07
Sve od okupatorsko osvajačkog, genocidno kršćanocidnog dolaska Osmanlija u kraljevinu kraljice Katarine čija su djeca Katarina i Sigsmund prve žrtve muslimanskog rata protiv križa kroz zločin otimanja djece od kršćanskih roditelja kao dijela procesa prisilne islamizacije, ne prestaje muslimanska agresija na križ i njegove vjernike.
I ne samo da ne prestaje nego je u svakom svom rušilačko brutalnom pokretanju i nastavljanju tamo gdje je stao i zaustavljen sve sofisticiraniji, i u zločinima barbarskiji.
Neograničeni u mržnji prema križu i njegovim vjernicima muslimani u Bosni i Hercegovini, a tako je i u cijelome svijetu, pokušavaju, ne birajući sredstva, ukloniti i trajno iskorijeniti iz beha prostora i vremena i kršćanski simbol križ i kršćane. Na jednako žestokom udaru, iz mržnje prema vjeri, su i križ i kršćani u Bosni i Hercegovini, napose katolici zbog svoje domicilnosti i autotohnosti, na koju im muslimani već petsto šezdeset i jednu godinu agresiraju i ne priznaju je
Zbog tolike rušilačke agresije koja izvire iz vjerske mržnje, ne samo prema okupiranim kršćanima i prostorima nego globalne muslimanske mržnje kao goriva u osvajačkim pohodima, fratarska zemlja Bosna i Hercegovina je u nekim oblicima suvremena katakomba, ili arena, za katolike Dvadeset i prvog stoljeća u Europi. U društvenom životu njena (ne)uređenost za kršćane i križ je uveliko nalik, pa gotovo kopija najradikalnijih islamskih zemalja u kojima je zabranjena svaka vidljivost i pojava križa, a oni koji ga nose na javnim mjestima su bez suđenja, kao i u tursko vrijeme u okupiranoj Bosni i Hercegovini, osuđeni na poniženja, diskriminaciju i dugotrajne zatvorske kazne.
U tu i takvu budućnost vjerske muslimanske diktature u petsto i šezdesetjednogodišnjoj “europeiziranosti” muslimani Bošnjaci rušenjem križeva i prijetnjama njihovim štovateljima i vjernicima stjeruju bosansko i hercegovačku zajednicu, nasilno pridošlog islama, sa sobom kao roblje dovedenog pravoslavlja i autohtonog katoličanstva.
Upravo tu dubinu autohtonosti, ukorijenjenosti i opstanku uprkos svim islamističkim rušilačko cunamijskim burama i olujama, koje su uvijek zapuhivale iz muslimanske vjerske mržnje, koja je u svim postkraljičinim, Katarininim Bosnama jedina neprekinuta nit, nikad europeizirani, nikad eurotolerantni, nikad eurosusjedski orijentirani, i tim vrjednotama življeni muslimani stoljećima trgaju, ruše i zakopavaju križ. Time su okupiranu Bosnu i Hercegovinu, pa gotovo, pretvorili i izgradili u zemlju mržnje, rušenja i neodrživosti. Bošnjački dio globalne muslimanske, kontinuirane, agresije na križ i katolike.
Obeščašćeni vjerski objekti
U povijesnom milijunskom broju stradalih katolika, branitelja Europe i kršćanstva u porobljenoj Bosni i Hercegovini, žrtava muslimanske mržnje prema križu, te u istom tom broju srušenih, zatrpanih i obeščašćenih crkava, kapela, grobalja i križeva, te i ovih današnjih na koje kidišu njihovi mrzitelji i rušitelji je i katolički križ na brdu Hum u Mostaru. Budući da muslimanska mržnja prema križu i katolicima nema granica, to govori da mrzitelji smatraju da je u tim neograničenostima i svaki zločin dozvoljen. Križ simbol kršćana i kršćanstva u islamskim zemljama je najprogonjeniji i najzabranjeniji vjerski znak, a u beha zajednici po muslimanskoj agresivnosti i mržnji kojom ga progone, i pokušavaju istisnuti ne samo na javnim mjestima i na crkvama nego i u samim vjernicima oživljenom turskom praksom prisilne islamizacije koja se provodi politikom građaniziranja Hrvata, najomiljenija je meta islamista. Sve je to znak hrvatsko katoličke obespravljenosti u beha zajednici muslimana, katolika i pravoslavni, u daytonskoj tvorevini, pod protektoratom američkog veleposlanika, čija zadaća je dekršćanizacija tog europskog teritorija na način kako je deindijanizirano Kolumbovo otkriće.
Zadaću uspješno privodi kraju, uz pomoć muslimanski vjerskih lidera koji imaju ogromno iskustvo u rušenju crkava i križeva stečeno u muslimanskoj agresiji na hrvatstvo i katoličanstvo, kada su mnogi imami i hodže bili na čelu rušilačko terorističkih postrojbi muslimanske armije. Stoga je u rušenje križa na Humu muslimane i poveo mostarski muftija Salem efendija Dedović, koji nikako da izađe iz osmanlijskog zločinačkog perioda, te poput gotovo svih muslimanski vjerskih lidera, još uvijek živi u turskom vremenu kršćanocida, zabrane vidljivosti križa i crkve sa puta kojim su Turci prolazili.
Niti sto i četrdeset i šest godina nakon nekažnjenog turskog povlačenja iz Katarinine kraljevine njihovi čuvari, muslimani koji se nacionalno izjašnjavaju potomcima Osmanlija, ne priznaju vjersku slobodu kršćana, katolika, bez ahdnamske potvrde ispisane u Stambolu, muslimanskom Sarajevu, prijestolnici najbrutalnijih povijesnih kršćanofobista, genocidista, i rušitelja i križa i kršćana.
Vjerski rat
Ubijanje i progon križa i kršćana je muslimanski vjerski rat koji su započeli i vode sve od pojave islama kao religije u svijetu. Komu onda smeta križ, samo muslimanima i niti jednoj drugoj religiji svijeta. Križ se u beha zajednici, napose na u Islamskoj deklaraciji ratnog zločinca i radikalnog kršćanofobiste Alije Izetbegovića i njegovih efendija, hodža, imama, i ajatola, zabilježenom i ocrtanom malom terorističkom muslimanskom otoku, progoni i ruši kao i u Kabulu, Iranu, Turskoj, i svim vjerskim muslimanskim zemljama.
Poglavito se rušilački progoni otkako je u SAD došao na vlast aktualni predsjednik Biden, sa svojim suradnikom kojeg je kao veleposlanika poslao na taj europski dio da sruši križeve i istrijebi kršćane. Budući da je križ simbol svih kršćana, katolika, pravoslavaca i protestanata muslimanski rušilački udar na taj simbol katolika postavljen na Humu udar je na sve kršćane svijeta, što govori o globalnom vjerskom sukobu agresivnog islama protiv obrambenog katoličanstva.
A kakve reakcije izaziva svakodnevna muslimanska agresija na križeve po svijetu pokazuje i talijanski primjer kada je jednom muslimanu, konvertitu koji je za velike novce iz islamskih zemalja prihvatio islam kako bi ga širio po Italiji, i njegovom djetetu u talijanskom gradu smetao križ na raskršću i tražio od gradski vlasti da ga ukloni. Reakcija građana toga grada bila je na način da su postavljeni križ uklonili i podigli dvostruko veći na istom mjestu. Takav način obrane križa na Humu, i svim drugim mjestima, prije osmanske okupacije, u kršćanskoj Bosni i Hercegovini morao bi biti primijenjen i u suvremenoj muslimanskoj agresiji u kraljevini kraljice Katarine. Ne počne li se, barem na takav demokratski način, braniti križ u američkoj tvorevini malog terorističkog muslimanskog otoka, ubrzo će i na slobodnim beha područjima križ biti samo jedna povijesna uspomena katolicima tih prostora, isto ono što je križ danas u kolijevci kršćanstva Bliskog istoka, čistim muslimanskim zemljama.
Bidenovo povlačenje, kao velikog sluge i prijatelja muslimana, iz predsjedničke utrke u SAD-u trebao bi, zapravo morao bi, biti ili početak kraja ovakve američke tvorevine, ili početak pravednog, za sva tri njena naroda prihvatljivog rješenja bosansko i hercegovačke zajednice.
Vinko Đotlo/hrvatski-fokus.hr
